Nakon skoro jednog stoljeća, kao posljedica prošlogodišnjeg referenduma i
ovonedjeljenih izbora, Turska će sa klasičnog parlamentarnog sistema
preći na predsjednički sistem u kojem će najveći dio vlasti biti
skoncentrisan u rukama budućeg predsjednika.
“Oni žele da vrate staru Tursku, žele da ponište sve što je urađeno”,
grmio je Recep Tayyip Erdogan sa jednog od predizbornih skupova
obećavajući da samo njegova pobjeda garantuje dolazak “Nove Turske”
(Yeni Turkiye). Pojam “Nova Turska” Erdogan koristi posljednjih nekoliko
godina otkako je sa svojom strankom (AK Parti) krenuo u izmjene ustava
prema kojima bi umjesto premijera najveću vlast u Turskoj imao
predsjednik. I u “staroj” i u “novoj” Turskoj, najmoćnija figura bio je
Erdogan, prvo kao premijer, a potom kao predsjednik. Pobjeda Erdoganu,
koji je na vlasti već duže nego Ataturk, garantuje ostanak na vlasti
najmanje do 2023. kada će Turska obilježiti 100. godišnjicu republike.
Ataturk ‘mjesto Ataturka
Redovni termin izbora koji se održavaju u nedjelju bio je predviđen za
drugu polovinu 2019. No, predsjednik Erdogan se odlučio raspisati
vanredne izbore, o čemu se spekulisalo još od okončanja prošlogodišnjeg
referenduma na kojem su Turci, tijesnom većinom, podržali Erdoganovu
ideju o uvođenju predsjedničkog sistema. Uvjet da bi predsjednički
sistem u potpunosti zaživio jesu novi izbori koji će ukinuti svojevrsno
“dvovlašće” između predsjednika Erdogana koji je de facto najmoćnija
figura i premijera Binalija Yildirima čija će se funkcija i zvanično
ugasiti nakon sutrašnjih izbora. Turska suštinski već živi predsjednički
sistem – vanredno stanje koje traje pune dvije godine, još od
neuspjelog puča, omogućava Erdoganu donošenje ukaza koji imaju snagu
zakona, a Erdoganova AKP ima apsolutnu većinu i u Turskom parlamentu.
Eventualna pobjeda Erdogana na sutrašnjim izborima tako bi samo
administrativno-pravno sankcionisala trenutno stanje.
Predizborne ankete ubjedljivu prednost daju Erdoganu i ključno pitanje
nije da li Erdogan vodi, već da li će pobijediti u prvom krugu, ili će
se predsjednička utrka okončati u drugom krugu izbora koji je zakazan za
8. juli. Prema različitim izbornim anketama, Erdogan može očekivati
između 45 i 52 posto glasova, ali analitičari upozoravaju da se
predizborne ankete moraju uzeti s rezervom. Michael Daventry, bloger
koji prati turske izbore, kaže kako su ankete potpuno nepouzdane bez
obzira idu li na ruku Erdoganu ili opoziciji jer nijedna agencija koja
ih sprovodi ne objavljuje detaljno metodologiju.
Opozocija nikada nije bila ujedinjenija, pretvarajući ove izbore u neku
vrstu novog referenduma o Erdoganu i njegovom predsjedničkom modelu
vlasti. Opozicija, ideološki različita (od republikanaca iz CHP-a, preko
nacionalista iz IYI stranke, do islamista iz Saadet stranke koju je
utemeljio Erdoganov politički otac Necmettin Erbakan) je razgovarala i o
mogućem zajedničkom kandidatu koji bi Erdoganu izašao na megdan, ali je
na kraju zaključeno da svaka stranka izađe sa svojim kandidatom s
ciljem da Erdogan ne pobijedi u prvom krugu. U drugom krugu opozicione
stranke bi podržale najbolje pozicioniranog kandidata iz vlastitih
redova.
Kurdski glasovi ključni
Kako sada stvari stoje, ako Erdogan ostane ispod 50 procenata u prvom
krugu, na megdan će mu kandidat CHP-a Muharrem Ince, nastavnik fizike i
dugogodišnji parlamentarac za koga predizborne ankete predviđaju da bi
mogao osvojiti oko 30 posto glasova u prvom krugu. U predsjedničkoj
utrci je i jedna žena – Meral Aksener, predsjednica novoosnovane IYI
stranke koja je nastala cijepanjem nacionalističke stranke (MHP) zbog
nezadovoljstva dijela stanke nakon koaliranje ove stranke sa Erdoganom i
njegovim AKP-om. Tu je i Temelu Karamollaoğlu, lidera stranke Saadat,
islamističke stranke koju je osnovao Necmettin Erbakan, bivši turski
premijer, bliski saradnik Erdogana iz vremena prije osnivanja AKP-a
2001. Erdogan tako osim uobičajenih rivala iz redova nacionalista i
republikanaca, koje redovno denuncirao kao simbole “stare” Turske koja
je bila ekonomski i na svaki drugi način zaostala, za protukandidata ima
i čovjeka koji dolazi iz stranke u kojoj je Erdogan ponikao.
Izbore upečatljivim čini i činjenica da se jedan od kandidata nalazi u
višemjesečnom pritvoru. Selahattin Demirtas, bivši kopredsjednik
prokurdske stranke HDP, u pritvoru se nalazi od novembra 2016. zbog
optužbi za pružanje podrške terorističkoj organizaciji PKK. Glasači
HDP-a, koji nije samo prokurdska već i ljevičarska, profeministička
stranka i stranka manjina (stranka nije imala predsjednika već dva
dopredsjednika, Demirtasa i njegovu kolegicu Figen Yuksekdag koja je
također u pritvoru) imat će i možda najznačajniju ulogu na ovim
izborima.
Opozicioni kandidat nema nikakve šanse u okršaju sa Erdoganom u
eventualnom drugom krugu bez podrške HDP-a i kurdskih glasova. HDP ima
jednako značajnu ulogu i u izborima za parlament – ukoliko stranka ne
pređe visoko postavljeni izborni prag od 10 posto njeni glasovi se
dodjeljuju stranci koja je osvojila najviše glasova, što će bez sumnje
biti Erdoganova AKP. Ukoliko HDP ne pređe izborni prag, skoro je sigurno
da će AKP u parlamentu imati apsolutnu većinu. Muharrem Ince već na
samom početku kampanje napravio je riskantan ali politički vrlo sračunat
potez – posjetio je Demirtasa u pritvoru, pozvao na njegovo oslobađanje
te obećao riješiti “kurdsko pitanje” mirnim putem, a zauzvrat je dobio
obećanje da će ga Kurdi podržati u eventualnom drugom krugu. S druge
strane, u obraćanju stranačkim kolegama, i Erdogan je pozvao da se
pridobiju kurdski glasovi.
Turska kuca na vrata MMF-a
Osim vanrednog stanja koje je značajno obilježje ovih izbora kao i
prethodnog referenduma, predizbornu kampanju obilježile su i finansijske
turbulencije koje potresaju Tursku. Lira je u jednom trenutku bila u
strmoglavom padu izgubivši petinu vrijednosti u odnosu na dolar – to je
poslije argentinskog pesosa najstrmoglaviji pad jedne nacionalne valute u
ovoj godini. Osim pada lire, Turska se suočava i sa budžetskim
deficitom te rastom ukupnog dolarskog vanjskog duga čiju otplatu upravo
otežava pad lire. Korkut Boratav, jedan od najuvaženijih turskih
ekonomista, smatra kako će Turska 2019. morati ponovo pokucati na vrata
MMF-a i zatražiti finansijsku i strukturalnu pomoć.
Opozicija je nastojala ekonomska pitanja nametnuti kao prioritetna, ali
ankete pokazuju da ekonomija još uvijek nije ključno pitanje na osnovu
kojeg se birači opredjeljuju. Jedno od predizbornih obećanja o kojem se
najviše polemiziralo jeste i Erdoganova najava otvaranja kafića u kojima
bi se čaj dijelio besplatno, što je opozicija ismijala zatraživši
reforme koje bi omogućile nova radna mjesta i bolje plate. Glavni
Erdoganov protukandidat Muharrem Ince uspio je ne samo odbiti Erdoganove
napade iz ideološkog polja već ih pretvoriti i u svoju prednost. Ince
se predstavio kao skromni nastavnik fizike iz pobožne porodice, a na
Erdoganovu opasku da je siromašan odgovorio je kako će radije ostati
siromašan nego se obogatiti pod nejasnim okolnostima. Ince je zatražio i
pretvaranje Erdoganove palate sa 1.000 soba u Ankari u javno dobro,
prozvao je Erdogana zbog raskoši i luksuza.
Medijska blokada
Opozicija je uspjela tek djelimično premosti i medijsku blokadu. Naime,
neposredno uoči izbora Dogan Media Group, koja je izdavala neke od
najtiražnijih listova (Hurriyet) i imala u svom vlasništvu gledane
kanale (CNN Turk i Kanal D) prodana je Demiroren Groupu čiji je vlasnik
izuzetno blizak Erdoganu. Ovom transakcijom, Erdogan je ovladao najvećim
dijelom najznačajnijih medija. Reuters prenosi zvanične podatke turskih
državnih tijela koji pokazuju kako je na glavnim televizijama Erdoganu
dato 67 sati programa u posljednjih mjesec dana, dok je na drugom mjestu
Ince koji je dobio mršavih 7 sati.
Opozicija je stoga morala koristiti alternativne medije, prije svega
društvene mreže, ali je njihov domet ograničen jer četvrtina birača u
Turskoj uopće ne koristi internet, pokazuju podaci Reuters Instituta.
Taj domet dodatno ograničava i činjenica da je u turskim zatvorima
trenutno 170 novinara, a sloboda se gubi i zbog Facebook ili Twitter
statusa. Na zatvorsku kaznu nedavno je osuđena i novinarka i
kolumnistica Nagehan Alci, vjerni podržavalac Erdogana, a njen grijeh je
komentar u kojem je osudila nasilje turske vojske nad Kurdima tokom
1980-ih. Ovo nasilje prije nekoliko godina, tokom mirovnog procesa sa
Kurdima, javno je osudio i Erdogan, ali je od propasti pregovora i
saveza AKP-a sa nacionalističkim MHP-om to zaboravljeno pa je postalo
inkriminirajuće.
Erdogan u defanzivi
Novinar Unsal Unlu kazao je za Al Monitor kako prvi put u višegodišnjoj
političkoj karijeri Erdogan nije u stanju da iskoristi nesumnjive
govorničke vještine i iskustvo dovedeno do savršenstva kada se radi o
organiziranju predizbornih skupova. Erdogan se nalazio u defanzivi
najveći dio kampanje, Ince i drugi protukandidati su zadavali tempo, a
Erdogan je kasnio i kada se radi o obećanjima. Tako su ukidanje
vanrednog stanja odmah po izboru obećali svi opozicioni predsjednički
kandidati da bi to isto na kraju obećao i Erdogan, isti je slučaj i sa
obećanjem rasta plata zaposlenima u obrazovanju itd.
Vojska je uvijek aktuelno pitanje kada se radi o Turskoj. Stavljanje
vojske pod kontrolu civilnih vlasti, nesumnjivi uspjeh Erdogana i
njegove vladavine, prijeti da ode u drugu krajnost. Politolog Özgur
Özkan u tekstu za Foreign Policy upozorava kako će Erdogan u slučaju
pobjede dodatno ojačati politizaciju vojske. Dva slučaja iz predizborne
kampanje najbolje oslikavaju taj proces. Bivši predsjednik i suosnivač
AKP-a Abdullah Gul odbio je da bude zajednički kandidat opozicije i to
nakon što su ga u njegovom istanbuslkom domu vojnim helikopterom
posjetili Hulusi Akar, šef turskog generalštaba i Ibrahim Kalin,
Erdoganov savjetnik. Novinar koji je prvi objavio vijest o ovom susretu
je otpušten, vijest je prvobitno povučena i demantirana, ali je susret
kasnije potvrdio i Gul i Erdoganov savjetnik Kalin demantirajući navode
da su tražili od Gula da se povuče. Drugi slučaj je vezan za Erdoganov
predizborni skup kojem je prisustvovao i general Ismail Metil Temel,
komandant Druge armije i vođa operacija turske vojske u Siriji. Temel je
srdačno aplaudirao Erdoganu dok je ovaj kritikivao protukandidate,
posebno Maharrema Incea. “Jesi li ti general turske vojske ili
pokrajinski lider AKP-a”, upitao je Ince Temela poručivši mu da “svako
mora znati svoje mjesto, povinovati se pravilima, zakonima i ustavu”.
Tri moguća scenarija
Na kraju, nekoliko je mogućih scenarija ishoda izbora. Prvi je pobjeda
Erdogana i AKP-a. U tom slučaju Erdogan bi imao apsolutnu kontrolu nad
svim bitnim institucijama u Turskoj, od imenovanja kabineta, do
popunjavanja ključnih pozicija u pravosudnim i drugim institucijama.
Druga mogućnost je pobjeda Erdogana uz poraz AKP-a. U slučaju da
opozicija osvoji većinu u parlamentu, imat će mogućnost da djelimično
blokira Erdoganove akcije. Ipak, kao posljedica ustavnih promjena,
Erdogan bi manje-više neometano mogao vladati i bez većine u parlamentu
uz uvijek otvorenu mogućnost raspisivanja novih parlamentarnih izbora.
Prema novom ustavu predsjednik imenuje kabinet bez obaveze da parlament
odobri njegov izbor, predsjednik može jednu godinu sam nametnuti budžet,
s tim da naredni budžet mora odobriti parlament. Erdogan je ostavio
mogućnost i postizborne koalicije u slučaju da AKP ne osvoji većinu.
Treća opcija je pobjeda opozicionog kandidata Muharrema Incea. Ince je
obećao ukinuti vanredno stanje i vratiti parlamentarni sistem, te je
drugim opozicionim kandidatima (Merel Aksener i Temelu Karamollaoğluu)
već ponudio potpredsjedničke pozicije.
Izuzev predizbornog skupa Erdogana u Sarajevu, Bosna i Hercegovina i
ostatak Balkana, nisu značajnija predizborna tema. Osim uobičajenog
diskursa političkog islama koji dolazi iz AK stranke, a koji AKP vidi
kao nekoga ko nosi bajrak islama od Jerusalima do Sarajeva, vrijedno
pomena je samo obećanje kandidatkinje Merel Aksener kako će budžet
Turske razvojne agencije (TIKA), koja i u BiH provodi niz projekata,
učiniti mnogo transparentnijim.