Djevojke koje su se vratile: Četiri godine u ropstvu Boko Harama

Spisak je imao više od 200 imena. Marta Džejms. Grejs Pol. Rebeka Džozef. Meri Ali. Rut Kolo. I mnoga druga. Nigerijskim zvaničnicima bile su potrebne nedelje da objave imena svih učenica koje je Boko Haram oteo iz internata u selu Čibok pre četiri godine, u noći 14. aprila. Kada su ih konačno objavili, brojke su bile zastrašujuće.

Lista je brzo došla u ruke očajnih roditelja koji su tragali za svojim ćerkama. Neki od njih su na motorima jurili za islamskim ekstremistima koji su upali u školu, uterali devojčice u kamione i odvezli ih pod pretnjom oružjem. Vojnici su takođe koristili listu, dok su tragali za nestalim učenicama, pretražujući šume, šaljući avione i tražeći pomoć stranih vojski. Pregovarači su proveravali imena dok su sa ekstremistima pregovarali oslobađanje devojaka. A spisak je poslužio i kao inspiracija za proteste stotinama kolometara daleko, u glavnom gradu Nigerije, gde su demontranti pozivali na povratak devojaka iz dana u dan.

“Sa svakim imenom, moja rešenost je jačala”, rekao je Obi Ezekvesli, bivši ministar obrazovanja koji je predvodio prteste. “One nisu bile samo statistika. One su ljudska bića”.

- TEKST NASTAVLJA ISPOD OGLASA -

Daleko odatle, u Americi, Francuskoj, Južnoj Koreji i drugde, javne i poznate ličnosti pridružile su se pozivu. Vratite naše devojke, zahtevali su.

Godinama su tinejdžerke vođene kao nestale, porastavši iz devojaka u žene, izgubljene u rukama ekstremista poznatih o tome da tuku i siluju svoje zatvorenice. A onda, mnoga njihova imena precrtana su na spisku. “Vratila sam se”, rekla je Haua Ntaki, jedna od učenica iz Čiboka.

Gotovo četiri godine posle otmice, više od 100 devojaka iz Čiboka sada žive u mirnom univezitetskom kampusu na severoistoku Nigerije i provode dane učeći matematiku i engleski, odlazeći na karaoke i snimajući selfije i gledajući filmove uz kokice.

- TEKST NASTAVLJA ISPOD OGLASA -

Vlada je ispregovarala oslobađanje mnogih učenica iz Čiboka koje su oslobođene u poslednjih godinu i po dana. Mali broj, koji je još ranije pobegao, pronađen je kako luta. Ali više od 100 njihovih drugarica Boko Haram i dalje drži u zarobljeništvu a za tuce njih se veruje da su mrtve.

“Srećna sam” kaže Ntakai, koja je bila 169. na listi. Sada je 20-godišnja studentkinja koja ustaje u zoru kako bi subotom išla na jogu i raspravlja o prednostima i opasnostima društvenih medija. “Ali mislim o sestrama koje su i dalje tamo” u kandžama Boko Harama, dodaje.

Nigerija već devetu godinu ratuje sa Boko Haramom, grupom koja je ubila i kidnapovala hiljade civila. Na mnogo načina, učenice iz Čiboka su samo još jedne u niz njihovih žrtvi. Mnoge ove devojke sebe sada smatraju srećnim. Velika većina žrtava Boko Harama ostala je anonimna. Mnoge porodice nikada neće saznati šta se dogodilo sa njima. Ali devojke iz Čiboka su imale imena. Saratu Ajuba. Rut Amos. Komfort Habila. Ester Usman. I u prvih nekoliko nedelja po njihovoj otmici – kada je Boko Haram objavio fotografije svojih zatvorenica pokrivenih od glave do pete dugim, crnim haljinama – imale su i lica. Tinejdžerke su odjednom postale nevoljne predstavnice svih mrtvih i nestalih žrtava.

Postale su ćerke Nigerije i, gledano šire, ćerke celog sveta, prihvaćene kao da pripadaju svima. “Kada se otmica u Čiboku dogodila, bila je to artikulacija cele sage”, kaže Saudatu Mahdi, koosnivač pokreta Bring Back Our Girls (Vratite naše devojke). “One su postale tačka okupljanja”.

Ali oslobođene učenice takođe nose i teret te slave. Pohađaju privatni univerzitet gde se obrazuju deca nigerijske elite. Suočene su sa brojnim restrikcijama. Ne smeju da izađu iz kampusa bez pratnje. Ne mogu da imaju posetioce bez posebne dozvole. I iako su se neke porodile u zarobljeništvu, njihova deca ne smeju da budu sa njima.

Zapravo, devojke gotovo da nisu videle porodice od kako su oslobođene. Čim su puštene, odvedene su u Abudžu gde su nedeljama bile u državnom pritvoru i gde su ih ispitivali kako bi dobili informacije o njihovim i dalje nestalim drugaricama ali i da bi dokazale da nisu sada postale verne Boko Haramu.

Bezbednosni agenti upozorili su ih da ne pričaju o vremenu provedenom sa Boko Haramom, tvrdeći da bi to moglo da ugrozi bezbednost učenica koje su i dalje zarobljene. Zaboravite na prošlosti i okrenite se budućnosti, rekli su im. Mesecima im je pristup roditeljima bio veoma ograničen. Nisu smele da napuste spavaonicu. Čak i danas, sa porodicama komuniciraju preko telefona.

Prošlog leta, zvaničnici Američkog univerziteta u Nigeriji otputovali su u Abudžu kako bi se sastali sa zaničnicima. Univerzitet je 2014. primio dvadesetak učenica iz Čiboka koje je Boko Haram oteo ali koje su u roku od nekoliko sati uspele da pobegnu. Administratori su želeli da prime i nedavno oslobođene devojke. Cilj je bio da im se pomogne da nastave studije, da se ponovo sretnu da drugaricama i pripreme za studentski život.

Životi učenica iz Čiboka su sada veoma izorganizovani. Smatraju ih visokorizičnim metama. Kao javne ličnosti podložne su eksploataciji, strahuju zvaničnici. “Nikada neće biti normalan svet kao u trenutku pre otmice”, kaže Mahdi.

Zvaničnici na univerzitetu nemaju iskustva sa edukovanjem velike grupe bivših talaca. Ni drugi. “Primićemo ih pa čemo onda videti šta dalje”, prisetio se da je tada rekao predsedavajući univerziteta, Amerikanac Don Dikli. “Bile su traumatizovane kao grupa i njihovvo lečenje je moralo da bude grupno”.

Na univerzitetu, zvaničnici su požurili da se pripreme za učenice i renovirali su spavaonicu određenu za njih. Prodekan za studentska pitanja postao je njihov de fakto upravnik. Terapeut iz SAD koji je tretirao devojke koje su pobegle otmičarima, pozvan je da radi sa psihologom učenica.

Prošlog septembra više od 100 učenica je stiglo. Neke druge učenice uplašile su se da bi Boko Haram mogao ponovo da dođe po devojke iz Liboka, naročito na univerzitetu koji predstavlja neku vrstu zapadnjačkog obrazovanja koje Boko Haram osuđuje. Drugi su strahovali da su same devojke postale teroristi.

Po dolasku u kampus devojke su sproveene na prvi obrok u kafeteriji. Privlačile su poglede drugih učenica. “Videlo se da im je neprijatno” kaže Redžinald Brags, bivši instruktor američke mornarice koji je bio zadužen za Čibok devojke. Adminitratori su im dozvolili da jedu u svojoj spavaonici.

Iako sve imaju dvadesetak godina, žene su u programu koji ponekad deluje kao da je osmišljen za decu iz osnovne škole. Učionice u ukrašene spajdermenom i jednostavnim radnim stolovima. Poruke pozitivnog razmišljanja polepljene su po zidovima: Nikad ne odustaj. Veruj u sebe. Blistaj kao zvezda. Žene deluju smireno i opušteno, čak radosno. Rejmon Obindu, harizmatični lokalni pastor, priprema propovedi pune nade za ove devojke.

“Zajedno su doživele pakao”, kaže psiholog Somiari Dem koja ih savetuje. “One dele taj narativ”. Žene su roditeljima pričale o dugim periodima gladi dok su bile sa Boko Haramom. Morale su da kuvaju i peru za borcima. Neke su bile silovane. Jednoj nedostaje deo noge od povreda koje su joj naneli pripadnici Boko Harama.

Ntaki Keki, 60, kaže da mu je ćerka Haua rekla da je jednom prilikom 30 puta udarena tapom. Ispričala mu je kako su viđale leševe otete dece i kako su gledale kako borci umiru u vazdušnim napadima.

Univerzitet ne dozvoljava novinarima da sa devojkama pričaju o svom iskustvu.”One su odrasle po američkim standardima. Čak i fizički su odrale žene ali ako pogledate njihov socijalni razvoj, one su i dalje veoma ranjive”, rekao je Brags.

“Svestan sam da ljudi misle da sam previše zaštitnički nastrojen. Ne mislim da su one deca. Ali postoji odgovornost koja mi je poverena”, kaže.

Na univerzitetu, devojke pričaju samo na engleskom, jezikom sa kojim se mnoge muče (odrasle su govoreći husa ili lokalne jezike). Većina ljudi sa njima ne može da komunicira sa njima na drugim jezicima.

Jedna od učenica, Glori Dama, ženi da završi fakultet i vrati se u Libok kako bi tamo radia kao medicinska sestra i pomagala lokalcima. Druga, Roda Piter, želi da postane advokat. “Znam da sam na mestu gde ne niko neće juriti ili na uraditi nešto nažao”, kaže 22-godišnja Piter. “Oni su ovde da nam pomognu”.

Grejs Haman se tokom zarobleništa tešila time da nisu zaboravljene.

“Čula sam na radiju da su ljudi zabrinuti za nas”, rekla je. “Zahvaljujem svima na svemu što su uradili za nas”.

 

© 2018 The New York Times

NAJNOVIJE

Ostalo iz kategorije

Najčitanije