Bio je 13. maj 1981. godine, proljećno popodne u Rimu, Trg svetog Petra bio je prepun vjernika, turista, hodočasnika i znatiželjnika koji su došli da vide papu Jovana Pavla II. Bijeli papamobil polako se kretao kroz masu. Papa se smiješio, blagosiljao okupljene, pružao ruke prema djeci. Sve je izgledalo kao još jedna uobičajena opšta audijencija u Vatikanu.
A onda su odjeknuli pucnji.
U 17.17 sati, prema najčešće navođenim izvještajima, Mehmet Ali Agdža, turski ekstremista povezan s organizacijom Sivi vukovi, ispalio je hice prema papi. Jovan Pavle II se srušio u vozilu, teško ranjen. Dva metka pogodila su ga, jedan u stomak, drugi u ruku. Još dvije osobe u publici bile su ranjene. Trg, koji je samo nekoliko sekundi ranije bio mjesto molitve i radosti, pretvorio se u prostor panike, krikova i nevjerice.
Papa je hitno prebačen u rimsku kliniku Gemelli. Operacija je trajala pet i po sati. Ljekari su se borili da ga spasu. Izgubio je mnogo krvi, ali je preživio. Za Katoličku crkvu, ali i za veliki dio svijeta, taj trenutak ubrzo je dobio značenje mnogo veće od samog atentata.
Jer datum nije bio običan.
Atentat se dogodio 13. maja, tačno na godišnjicu prvog ukazanja Bogorodice u Fatimi 1917. godine. Upravo ta podudarnost postaće jedan od najvažnijih elemenata u tumačenju ovog događaja. Jovan Pavle II, duboko pobožan papa i čovjek snažno vezan za marijansku duhovnost, vjerovao je da ga je spasila ruka Bogorodice.
Kasnije će govoriti da je „jedna ruka pucala, a druga vodila metak“. U njegovom razumijevanju, atentat nije bio samo politički ili kriminalni čin, nego događaj u kojem se dodirnulo ljudsko nasilje i ono što je on doživljavao kao božansku zaštitu.
Vatikan je 2000. godine, prilikom objavljivanja takozvane Treće fatimske tajne, povezao viziju „biskupa u bijelom“ koji pada pod mecima upravo s atentatom na Jovana Pavla II. Iako je tada naglašeno da vizija ne opisuje budućnost fotografski precizno, za papu je veza s Fatimom bila duboko lična i duhovno presudna.
Metak u kruni Gospe Fatimske
Jedan od metaka iz atentata završio je na mjestu koje danas izgleda gotovo nevjerovatno: ugrađen je u krunu kipa Gospe Fatimske.
Papa je metak koji je ostao nakon atentata poklonio svetištu u Fatimi. Odlukom tamošnjeg biskupa, metak je kasnije postavljen u krunu Bogorodice. Tako je predmet namijenjen smrti pretvoren u religijski simbol preživljavanja, zahvalnosti i oprosta.
Taj detalj možda najbolje objašnjava zašto se atentat na Jovana Pavla II i danas pamti ne samo kao jedan od najdramatičnijih trenutaka modernog papinstva, nego i kao priča u kojoj su se isprepleli Hladni rat, terorizam, vjera, mistika i lična drama jednog čovjeka koji je, prema svim izgledima, trebalo da umre na Trgu svetog Petra.
Ko je bio Mehmet Ali Agdža?
Mehmet Ali Agdža nije bio nepoznat policiji. Prije atentata na papu već je bio osuđivan zbog ubistva turskog novinara Abdija Ipekčija 1979. godine, a potom je pobjegao iz zatvora. Bio je povezan s krajnje desničarskim turskim Sivim vukovima, organizacijom koja je djelovala u turbulentnom političkom ambijentu Turske sedamdesetih godina.
U Rim je došao s pištoljem Browning Hi-Power kalibra 9 milimetara. Plan atentata nikada nije do kraja razjašnjen. Agdža je tokom godina davao kontradiktorne izjave, mijenjao verzije, pominjao različite organizatore i moguće nalogodavce. Jedna od najpoznatijih teorija bila je takozvana „bugarska veza“, prema kojoj su iza atentata navodno stajale istočnoevropske tajne službe povezane sa Sovjetskim Savezom. Ta teorija nikada nije dokazana na način koji bi zatvorio slučaj bez sumnje, ali je decenijama hranila političke i obavještajne spekulacije.
Razlog za takve sumnje bio je jasan: Jovan Pavle II nije bio samo vjerski poglavar. Bio je Poljak, papa iz komunističke Istočne Evrope, čovjek čiji je moralni autoritet snažno uticao na pokret Solidarnost u Poljskoj i na urušavanje komunističkog poretka u Evropi. U vremenu Hladnog rata, njegovo papinstvo imalo je ogromnu političku težinu.
Papa koji je oprostio atentatoru
Možda najpoznatiji nastavak ove priče dogodio se dvije godine kasnije. Jovan Pavle II je 1983. posjetio Agdžu u zatvoru Rebibbia u Rimu. Fotografije tog susreta obišle su svijet: papa i čovjek koji ga je pokušao ubiti sjede jedan naspram drugog, razgovaraju tiho, gotovo povjerljivo.
Papa mu je oprostio.
Nije to bio samo gest za kamere. Jovan Pavle II je više puta javno govorio da je Agdži oprostio, nazivajući ga čak „bratom“. Kasnije je tražio njegovo pomilovanje, a Agdža je 2000. godine, nakon gotovo dvije decenije zatvora u Italiji, pomilovan i deportovan u Tursku, gdje je nastavio služiti kaznu za ranije zločine.
Taj čin oprosta postao je jedan od najprepoznatljivijih simbola pontifikata Jovana Pavla II. U njemu se vidjela sva složenost njegove ličnosti: politički odlučan papa, čovjek čvrstih stavova, ali i neko ko je vlastitu vjeru shvatao kao obavezu da oprosti čak i onome ko mu je pucao u stomak.
Atentat koji je promijenio papinstvo
Pucnji na Trgu svetog Petra promijenili su i način na koji se papa kreće među ljudima. Slika otvorenog papamobila, pape koji se gotovo bez distance približava vjernicima, nakon tog dana više nije mogla značiti isto. Bez obzira na to što je Jovan Pavle II i dalje insistirao na blizini s ljudima, sigurnosne mjere u Vatikanu i tokom papinskih putovanja postale su mnogo strože.
Ali atentat nije slomio njegovu javnu ulogu. Naprotiv, preživljavanje ga je u očima mnogih dodatno učvrstilo kao figuru istorijskog značaja. Papa je nastavio putovanja, susrete s masama, diplomatske misije i borbu protiv totalitarnih režima. Njegov pontifikat trajaće više od 26 godina, jedan od najdužih u istoriji Katoličke crkve.
Mjesto na kojem je papa pao
Danas je na Trgu svetog Petra obilježeno mjesto na kojem je Jovan Pavle II ranjen. Mermerna ploča podsjeća na 13. maj 1981, dan kada je papa pogođen mecima usred Vatikana. Čak i decenijama kasnije, to mjesto ostaje jedno od najsnažnijih tihih svjedočanstava modernog Rima.
Na 45. godišnjicu atentata, 13. maja 2026, papa Lav XIV zastao je i pomolio se upravo na tom mjestu prije opšte audijencije. Taj gest pokazuje koliko je taj događaj i dalje prisutan u memoriji Vatikana: kao rana, kao opomena, ali i kao priča o preživljavanju.
Između metka i čuda
Atentat na Jovana Pavla II nikada nije ostao samo policijski dosije. Bio je to događaj koji se čita na više nivoa: kao pokušaj ubistva jednog od najuticajnijih ljudi 20. vijeka, kao epizoda Hladnog rata, kao nerazjašnjena obavještajna zagonetka, kao religijska priča o Fatimi i kao lična drama pape koji je gledao smrti u oči.
Metak je mogao završiti u istoriji kao dokaz uspjelog ubistva.
Umjesto toga, završio je u kruni Bogorodice Fatimske.
Zato se 13. maj 1981. i danas pamti kao dan kada je pucano u papu, ali i kao dan koji je, u očima miliona vjernika, postao mnogo više od atentata: priča o preživljavanju, oprostu i vjeri da čak i ono što je ispaljeno s namjerom da ubije može postati simbol života.