Putovanja su prilika da naučimo nešto novo o kulturi
drugih područja, ali i da sretnemo različite ljude i s njima razmijenimo
iskustva i razmišljanja. Tako je reporter Školegijuma, boraveći u
Norveškoj, razgovarao sa Oysteinom Engedalom, nastavnikom matematike,
nauke i istorije u tamošnjoj osnovnoj školi.
Školegijum: Koje obrazovanje morate proći u Norveškoj da biste postali nastavnik?
Oystein: Postoje dva načina da u Norveškoj postanete nastavnik: prvi
je predavački smjer koji traje pet godina, gdje imate mnoštvo predmeta
poput sociologije, istorije religija, matematike i slično, i nakon toga
jednu godinu pedagogije da biste mogli predavati. Ja sam se tokom
studija fokusirao na nekoliko stvari, ali prvenstveno na Bliski istok i
Japan, uključujući i jednu godinu pedagoškog kursa koji vas kvalificira
za nastavnika. Tu je fokus više na didaktici, društvenim naukama i
istoriji religije. U sklopu nastavničkog smjera, pored klasičnih
predavanja, imali smo najviše diskusija, gdje bi se studenti podijelili u
grupe i dobili materijal koji se koristi u školama, kao što su testovi i
lekcije iz kurikuluma. Evaluirali bismo ga međusobno, predlagali
vlastite ideje, odnosno načine na koje bismo podučavali o određenoj
temi. Na kraju sam imao šest sedmica prakse u školi gdje i sada radim.
Školegijum: Na čemu je naglasak tokom predavanja, na učenju činjenica ili na razvijanju kritičkog mišljenja?
Oystein: Najlakše je da pogledate ishode učenja u Norveškoj. Na kraju
desetog razreda imam oko pedeset ishoda učenja koje učenici moraju
ispuniti tokom tri godine. Oni su jako malo bazirani na učenju
činjenica. Naprimjer: mi prema programu moramo učiti o važnim
konfliktima devetnaestog i dvadesetog stoljeća, o razvoju socijalne
države u Norveškoj, o demokratiji… Međutim, ja ne moram djecu učiti o
Drugom svjetskom ratu, imam puno slobode oko toga šta ću predavati.
Bitno je da učimo o konfliktu u tom vremenskom periodu, a na meni je da
odlučim hoćemo li učiti o Drugom svjetskom ratu, Hladnom ratu ili nekom
drugom konfliktu. Te stvari vlast ne reguliše. Dok sam išao na kurs
pedagogije uvidio sam da je važnije naučiti djecu kako da uče i kako da
budu dobri učenici, da razumiju šta govorim, da znaju kako da čitaju
knjige i dođu do činjenica na pravi način. Veoma je važno da podstaknem
kritičko mišljenje kod njih i započnem diskusiju u razredu. Tokom
nastave bitno je da ja kao učitelj naglasim kako je ono što govorim moja
projekcija, odnosno način na koji ja vidim stvari o kojima govorim, a
učenici moraju biti dovoljno kritički otvoreni da me pitaju zašto je to
tako. To je dio koji treba naučiti i koji je bitan dio demokratije i
slobode govora. Ali ipak moraš znati određene činjenice da bi mogao biti
kritičan. Naprimjer, na jednom od mojih časova učenici su ocjenjivali
tekst koji je napisan briljantno, ali je autor jedan nacista, i tekst je
bio poprilično rasistički nastrojen. Cilj je naučiti ih na koji način
evaluirati tekst poput ovog, koji je dobro napisan, ali propagira stvari
s kojima se ne slažemo. U učionici imate 24 učenika, postoji
različitost ideja, a cilj je da učenici i učenice argumentiraju svoje
stavove i vrijednosti. To je po mom mišljenju važan dio učenja.
Školegijum: Spomenuli ste da imate dosta slobode prilikom
podučavanja, ali da ipak imate ishode učenja koje učenici trebaju
postići. Koji su to ishodi?
Oystein: Mi imamo opisane ciljeve svakog predmeta, u kojima je
naznačeno šta se podrazumijeva pod dobrim građaninom. Naprimjer, to su
vještine koje učenici trebaju usvojiti tokom školovanja, kao što je
sloboda govora. Nakon toga imamo potpredmete: istorija, društvene nauke,
geografija. Tu je najbitnije učenje o razvoju socijalne države,
kreiranju UN-a i slično. Fokus je više na posljedicama koje su određeni
događaji imali. Dosta toga je u knjigama, poput Prvog svjetskog rata,
Drugog svjetskog rata i ostalih događaja, sve do 11. septembra, ali ja
imam slobodu da odlučim koju temu ću odabrati i koja najbolje služi za
razumijevanje društva. Još jedna važna stvar je da imam slobodu izbora
metoda podučavanja, pa mogu izabrati da li ću samo predavati ili ću
obraditi određene teme kroz diskusiju. Bitno je također da se ishodi
učenja postignuti na kraju desetog razreda provjeravaju kroz završni
test.
Školegijum: U školama u Bosni i Hercegovini nacionalna
istorija je jako bitna jer služi za kreiranje određenog nacionalnog
identiteta. Koliko se u Norveškoj uči o nacionalnoj istoriji?
Oystein: Norveška je, za razliku od Bosne i Hercegovine, više-manje
homogena, sa starosjedilačkim narodom na sjeveru kome je posvećeno jako
malo prostora u našoj nastavi i to je, po mom mišljenju, problem. Mislim
da je izgradnja nacionalnog identiteta istorijski bitna, a kod nas je
fokus na socijalnoj državi, i to je jedna od stvari na koju smo dosta
ponosni. Imamo i Drugi svjetski rat i Ustav iz 1814. godine, kao i dosta
drugih detalja iz norveške istorije. Međutim, u isto vrijeme želimo da
učimo o evropskoj istoriji, jer želimo biti dio Evrope iako smo daleko
na sjeveru. U biti, željeli bismo više učiti Zapadnom svijetu nego o
nacionalnoj istoriji.
Školegijum: Spomenuli ste da Sami, starosjedioci na sjeveru, nisu dovoljno zastupljeni u nastavi?
Oystein: Trenutno imamo nekoliko ishoda učenja koji govore da bismo
trebali učiti o kulturi naroda Sami, ali mislim da ne učimo baš najbolje
djecu o našoj istoriji. Ovo je istorija koju želimo zaboraviti jer mi
nismo bili dobri prema narodu Sami – desili su se masakri nad
pripadnicima tog naroda, njihov jezik je bio zabranjen. Dugo je trebalo
da se dese promjene pokrenute početkom dvadesetog stoljeća. Ranije je
obrazovanje bilo dio crkve, a nakon toga je postalo više inkluzivno.
Nakon raskida zajednice sa Švedskom, morali smo kreirati norveški
identitet. Svako je morao biti dio tog identiteta, gdje je Sami
identitet zaboravljen. No, tokom sedamdesetih godina prošlog vijeka Sami
su dobili svoj kongres i počeli odlučivati o određenim pitanjima koja
ih se tiču. Za njih je to bila borba u obrazovnoj i političkoj sferi.
Sve je počelo prije 150 godina, kada se odnos prema ovom narodu počeo
mijenjati – postalo je ok biti Sami. Ali, mi nismo marili za njih, a
sada svi moraju učiti o njihovom društvu i religiji, iako, po mom
mišljenju, to nije dovoljno. Potrebno je znati više o njihovoj borbi,
jer ljudi lako zaboravljaju.
Školegijum: Kazali ste da imate potpunu slobodu u metodama učenja. Koje metode vi koristite?
Oystein: Tokom kursa pedagogije usvojio sam nekoliko metoda i poslije
toga se nisam dalje edukovao o metodama učenja. Nedavno smo počeli sa
iPedima, tako da sam morao naučiti kako biti nastavnik kroz iPed. I
sljedeće godine planiram studirati na odsjeku za nauku. Ne smatram sebe
kreativnim i inovativnim. Moje metode mogu se sumirati u dva dijela –
jedan je klasični predavački, gdje stojim ispred table i pričam dok
učenici zapisuju, ali je u isto vrijeme bitno da postavljaju pitanja o
temi, a drugi dio su diskusije koje učenici imaju sa mnom ili između
sebe. Ovaj dio je posebno bitan u predmetu istorija. Učenici često imaju
diskusije u manjim grupama i onda svoje zaključke izlažu cijelom
razredu. Učenice i učenici trebaju učestvovati u svim predmetima,
uključujući matematiku i nauku, i pokušati biti dijelom grupe, te
postavljati pitanja na koja ja ponekad ne znam odgovor ili se možda đaci
ne slažu s mojim odgovorima. Također, organizujem zajedničke projekte
koji traju sedmicu ili dvije. Posljednji je bio o Bliskom istoku, gdje
je svaka grupa dobila jedan konflikt koji je pokušala razumjeti i
predstaviti razredu. Pokušavam da razvijem kritičku evaluaciju sadržaja
koje čitaju na internetu, jer učenici uzrasta između trinaest i šesnaest
godina nisu uvijek kritični naspram stvari koje pročitaju na internetu.
Zbog toga časove koristim i za čitanje internetskih članaka, nakon čega
pokušavam skrenuti pažnju na važnost izvora informacija i na to ko je
napisao određeni tekst, koji motivi stoje iza teksta… U pojedine
lekcije uključujem i kratke dokumentarce i slike, jer može biti dosadno
slušati samo moj glas sat vremena. Na taj način se trudim da razbijem
monotoniju i probudim interes učenika i učenica.
Školegijum: Šta mislite kada treba početi uvoditi kritičko mišljenje u nastavu?
Oystein: U nižim razredima većinom se obrazovanje fokusira na
činjenice. Potrebno je naučiti osnove – naprimjer, ako u nižim razredima
spomenete riječ revolucija, đaci će vjerovatno pitati šta to
znači – tako da trebate prvo početi od objašnjavanja šta je zapravo
revolucija. Do desetog razreda oni su poprilično kritični i stvaraju
diskusije. Već sa jedanaest ili dvanaest godina uče kako kritički
razmišljati. Razvijati kritičko mišljenje kad imaš dvadeset ili dvadeset
i jednu godinu vjerovatno je prekasno, jer moraš naučiti kako
razmišljati u tom pravcu. Kao predavač, pokušavam biti otvoren, ali ne
predajem istinu. Kad slušam svoje roditelje, vidim da je u njihovo
vrijeme bilo drugačije – učitelje su zvali po prezimenu i oni su bili
autoriteti. Kad sam ja išao u školu učitelje i učiteljice zvali smo po
imenima, ali je još uvijek postojala distanca između nas. Sada kad god
prolaze hodnikom – đaci zastanu i pričaju sa mnom. Više se povezujemo sa
učenicima i učenicama i to je velika promjena. Mi nismo više samo ljudi
s prezimenom, bez porodičnog života, nego ljudi s kojima mogu pričati o
utakmici koju su gledali dan prije, o novoj igrici ili o problemima,
ako ih imaju, pa im možemo na neki način biti rame za plakanje. Mislim
da je to promjena koja se desila u posljednjih dvadeset godina. Sada ne
samo da ih učimo nečemu, već je bitno da oni postanu dobri ljudi.
Školegijum: Promjena o kojoj govorite dio je nekih reformi?
Oystein: Bilo je nekoliko reformi u posljednjih dvadeset godina, ali
ne mislim da su one uticale na promjenu. Mislim da je došlo do promjene u
tome ko danas želi da postane nastavnik. Prije su nastavnici birali taj
posao zato što su htjeli da podučavaju o određenom predmetu i zbog toga
što je društveni status učitelja bio mnogo viši. Sada nastavnicima
postaju ljudi koji, pored toga što žele da podučavaju o određenim
temama, vole raditi s djecom i smatraju da je ta interakcija dobra
stvar. To je, po mom mišljenju, ono što je postalo bitno u posljednjih
dvadeset godina.