Istorija je puna propalih carstava, nestalih naroda, izbrisanih kultura i zaboravljenih vjerovanja.
Točak istorije je nemilosrdan, pa često od nekadašnjih osvajača i bogataša napravi sirotinju. Nekadašnji vladari su danas zaboravljeni, ili sasvim nebitni u današnjem svijetu.
Isto vrijedi za bogatstvo i razvoj. Dijelovi svijeta koji su u minulim vijekovima bili središte svjetske trgovine i s najvišim životnim standardom danas su svjetska sirotinja. Proces prelaska nekog društva iz bogatog u siromašne je ponekad jako dug, toliko spor da je neprimjetan, a ponekad se finansijska i ekonomska propast cijelih država dogodi u nekoliko vijekova.
Nije po pitanju ekonomska kriza, jer ekonomske krize stalno dolaze i odlaze. Godina, dvije pada neće osiromašiti državu i društvo na dugi rok, jedna kriza ne uništava države i društva. Nije riječ o tome.
Čak ako se ignorira viševijekovni istorijski kontekst, u kojem se može nabrajiti na pretek država i društava koji su nekada bili bogati, a danas su siromašni, postoje primjeri onih kojima je to uspjelo u samo nekoliko decenija. Nekada najbogatije države na svijetu, ili u regiji, a danas sinonim za siromaštvo i ekonomske probleme, piše Index.hr.
Argentina bila bogatija od Njemačke i Francuske
Već generacijama je Argentina sinonim za ekonomsku krizu, političku nestabilnost, socijalne proteste, preveliki javni dug, slom nacionalne valute i bankrot. Taj dojam je sasvim opravdan, jer je samo u 21. vijeku ta država bankrotirala tri puta: 2001., 2014. i 2020.
Već decenijama služi ekonomistima kao izvor upozorenja o tome kako ne treba voditi fiskalne i monetarne državne politike. Još više služi kao upozorenje na to do čega dovodi politička nestabilnost i odbijanje suočavanja s činjenicama.
Bilo je perioda kada bi se Argentina nekoliko godina oporavljala, ali bi se vrlo brzo vratila starim politikama koje su i dovele do problema. Zapravo postoji obrazac još od sredine prošlog vijeka.
Krive ekonomske politike dovedu do krize koja je najčešće praćena visokim rastom cijena (hiperinflacija). Nakon nekog vremena se pojavi dovoljno političke i društvene svijesti da su potrebne promjene, koje se pokušaju finansirati kreditom od MMF-a po povoljnim uslovima, ali s uslovom da se provedu strukturne reforme.
Država se oporavi, što uvijek za sobom nosi određenu cijenu (npr. rast nezaposlenosti), ali situacija se u globalu popravi. No zatim se pojavi društveni i politički otpor zbog novih problema, koji su rezultat pokušaja stabilizacije, pa se cijeli sistem brzo vrati starim navikama, tj. politikama. Ubrzo dolazi bankrot, pa cijeli ciklus počinje iznova.
Bez obzira koju godinu odabrali zadnjih nekoliko decenija, Argentina se nalazila u nekom dijelu opisanog ciklusa. Sadašnji predsjednik Javier Milei, samoprozvani libertarijanac i anarho-kapitalist, zapravo je reakcija dijela stanovništva Argentine na decenije stagnacije, hiperinflacije, bankrota i nazadovanja.
Država vječne krize je istorijski ne toliko davno bila razvijenija i bogatija od većina država zapadne Evrope. Prema podacima OECD-a Argentina je 1910. imala veći BDP po stanovniku od Španije, Švedske, Italije, Francuske, Njemačke i Nizozemske. Danas joj je BDP po stanovniku na tek između 40 i 55 posto navedenih država iz Evrope.
Venecuela, sredinom prošlog vijeka jedna od najbogatijih država na svijetu
Još jedna država iz Južne Amerike s pravom zaslužuje da je se okarakteriše kao državu koja je nekad bila bogata, a danas je (relativno) siromašna. Radi se o Venecueli, zadnje decenije poznatoj po siromaštvu i bijedi, nedostatku hrane (“Maduro dijeta”) i nestašicama.
Prije toga, prva decenija 21. vijeka, bila je poznata kao “socijalizam koji funkcioniše”. Čak je i nobelovac iz ekonomije Joseph Stiglitz, nekada potpredsjednik i glavni ekonomista Svjetske banke, 2007. pohvalio ekonomske politike koje je u Venecueli provodio Hugo Chavez. Čak je tvrdio da visoka inflacija, tada oko 20 posto, nije “nužno” ekonomski problem.
Hugo Chavez, kasnije predsjednik Ujedinjene socijalističke partije Venezuele, dolazi na vlast 1999. Vladao je sve do 2013., a kao glasni protivnik kapitalizma uvodi tipične socijalističke politike. Nacionalizuje se većina kompanija u državi, uvode cjenovne kontrole, deficitnom potrošnjom se finansiraju brojni infrastrukturni i socijalni programi, kontroliše se kurs valute (da bi se mogla provoditi deficitna potrošnja) itd.
Prvih nekoliko godina su bili vidljivi pozitivni rezultati. Iako ništa posebno bolji u usporedbi s drugim državama Južne Amerike koje nisu provodile tako ekstremne politike, čak i lošiji. Primjerice, stopa siromaštva je pala, ali je još više u pala u okolnim državama Južne Amerike poput Brazila, Perua i Kolumbije.
Čak i ako prihvatimo da su rezultati Chavezovih politika bili bolji nego u okolnim državama, činjenica je da su bili kratkog vijeka zbog nestabilnog modela. Venecuela je već uveliko ovisna o nafti, tj. prihodima od prodaje nafte, a do Chavezove smrti se ta ovisnost povećala. Većina nafte se izvozila u SAD, iako je Chavez prozivao tu državu zbog navodnog imperijalizma, neoliberalizma itd. Socijalistički model je počeo pokazivati slabosti i prije smrti Chaveza 2013., a u kasnijim godinama je situacija postala katastrofalna.
Do 2019. je više od 90 posto stanovnika živjelo u apsolutnom siromaštvu, hrane nije bilo dovoljno pa je stanovništvo unosilo manje kalorija i mršavjelo (izraz “Maduro dijeta” se odnosi na to, po prezimenu predsjednika), bolnice su ostajale bez lijekova i higijenskih potrepština.
Paradoksalno, Venecuela doslovno “pluta” na bogatstvu jer se u njoj nalaze najveće dokazane rezerve nafte na svijetu. Godine lošeg ekonomskog upravljanja, korupcije i krivih politika su dovodile do toga da u nekim razdobljima tankeri za izvoz sirove nafte nisu imali dovoljno goriva za plovidbu.
Ali Hugo Chavez nije taj koji je uništio Venezuelu, samo je zadnji u nizu loših “vladara”. Danas zvuči šokantno, ali je 1950. Venezuela bila jedna od pet najbogatijih država na svijetu mjereno BDP-om po stanovniku, bogatija od većeg dijela zapadne Evrope, četiri puta bogatija od Japana i dvanaest puta bogatija od Kine.
Korupcija, nesposobnost, politička nestabilnost i državni udari, velika državna potrošnja i javni dug, inflacija, velika nejednakost… ti problemi su prisutni u Venecueli već decenijama pa se za njih ne može okriviti isključivo vlast Chavezovih i Madurovih socijalista.
Liberija, dragulj Afrike izgubljen u dva krvava građanska rata
Iako se nikada nije mogla svrstati među najbogatije države na svijetu kao Argentina i Venecuela, Liberija je bila jedna od najbogatijih država Afrike, i bogatija od velikog dijela istočne Evrope. Danas je to samo još jedna de facto propala afrička država, jedna od najsiromašnijih ne samo na svijetu, nego i na kontinentu koji nije poznat po bogatstvu.
Godine 1950. je imala veći BDP po stanovniku od država poput Bugarske, Rumunije i Albanije. A to nije bio njen vrhunac. Dapače, početak uzleta. Između 1950. i 1970. Liberija doživljava snažan ekonomski rast, i u 70-e ulazi kao gotovo dvostruko bogatija od ostalih iz zapadne Afrike, poput Gane, Malija i Senegala.
Osnovna industrija je bila proizvodnja prirodne gume, koja je činila veliku većinu izvoza. Država je bila jedan od najvećih izvoznika tog proizvoda rata na svijetu. Bogatstvo je proizlazilo i od obilnog SAD-ovog finansiranja, a procjenjuje se da je dobila više finansijske pomoći u decenijama prije i nakon Drugog svjetskog rata od bilo koje države Afrike.
60-ih je postala jedna od država s najvećom flotom brodova po tonaži, jer su porezi i propisi poticali mnoge međunarodne brodare da registruju svoje brodove u Liberiji. Kopanje i izvoz željezne rude su takođe bili jako razvijeni, a Liberija je bila svjetski poznata po izvozu željezne rude. Kao veliki izvoznik država je imala snažan trgovinski suficit, finansijski sektor se razvijao.
U vremenima rasta se država previše zaduživala, pa je otplata duga već ranih 60-ih postala ozbiljan problem. Do sredine 60-ih je već petina državnih prihoda odlazila na otplatu javnog duga.
Liberija je upala u isti problem u koji već decenijma upadaju skoro sve države Afrike koje su velike izvoznice sirovina, poput zlata, željeza, bakra, nafte itd. Potaknute visokim cijenama sirovina na svjetskom tržištu, a time velikim rastom državnih prihoda od oporezivanja izvoza tih sirovina, jako se zaduže pod pretpostavkom da će cijene nastaviti rasti, ili se bar zadržati na istom nivou.
Ali cijene sirovina fluktuiraju, u nekim decenijama budu visoke, a drugima niske. Ako se država prekomjerno zaduži u decenijama kada su cijena sirovine i prihodi države veliki, imaće problema s otplatom duga kada cijene padnu.
To se dogodilo Liberiji 70-ih i 80-ih sa željeznom rudom. Cijena je počela padati, time i državni prihodi, a dugovi su ostali. Zapravo se država posebno snažno zaduživala 70-ih, točno u vrijeme kada je cijena željezne rude bila manja nego u prijašnjim periodima. Uslijedila je ekonomska stagnacija.
Do 1989. je javni dug narastao preko 200 posto BDP-a, a te godine počinje i dugogodišnji građanski rat. Završava 1997., ali već 1999. počinje drugi građanski rat koji je trajao do 2003. Ekonomske, političke, javne i druge institucije se nikada nisu oporavile, pa je Liberija danas jedna od najsiromašnijih država na svijetu.
Puno je primjera, ovo su bili samo najekstremniji
Argentina, Venecuela i Liberija su samo neki od ekstremnijih primjera. Ima ih još u 20. i 21. vijeku. Događalo bi se da se spletom istorijskih okolnosti nekad jedinstvena država “prepolovi”, a zbog različitih socio-ekonomskih sistema se odvoje po stepenu ekonomskog razvoja.
Dobar primjer su Sjeverna i Južna Koreja, koje se danas drastično razlikuju po stepenu ekonomskog blagostanja na način da je Južna daleko bogatija, iako je istorijski dio koji se danas zove Sjeverna Koreja bio više industrijalizovan i bogatiji.
Ne toliko ekstremno kao opisana tri primjera, ali sličan put su prošle države poput Južnoafričke Republike, Libana i Iraka. Sve te zemlje nude određenu lekciju iz područja ekonomije, politike i sociologije.