Ekonomska kriza u Njemačkoj tokom 2026. godine, praćena dramatičnim padom broja zaposlenih, pokrenula je talas povratka radnika u matične zemlje. Prema podacima Statističkog zavoda, u prvom kvartalu izgubljeno je više od 486.000 radnih mjesta. Pritisnuti visokim kirijama i troškovima života, radnici sa Balkana sve češće biraju povratak kući.
U jednoj od grupa posvećenih životu u Njemačkoj, pokrenuta je rasprava o ovoj temi. Jedan korisnik je iznio svoju dilemu: “Živim u Njemačkoj devet godina i osjećam se umorno. Plata mi je 2.300 evra, stan plaćam 1.050 evra, vrtić 280 evra. Roditelji su u BiH i sve su stariji, a djeca ovdje jedva govore naš jezik. Da li se neko vratio nakon toliko godina i jeste li zažalili?”
Iskustva onih koji su donijeli odluku o povratku su različita, ali većina ističe kvalitet života kao presudan faktor.
“Vratio sam se prije tri mjeseca. Plata mi je manja za 300 evra, ali jedem i pijem sa porodicom isto kao u Njemačkoj. Živim kvalitetniji život, bez stresa. Sreća moje djece i supruge nema cijenu koja bi me vratila u onaj stres”, napisao je jedan od bivših radnika.
Drugi naglašavaju važnost osjećaja pripadnosti. “Vratila sam se prije četiri godine i nisam se pokajala. Radim za manju platu, ali su mi srce i duša puni. Tuđina je to, a život brzo proleti”, navodi Mirjana.
Neki su se odlučili i na preduzetničke korake. “Vratio sam se prije pet godina, otvorio firmu i zaposlio šestoro ljudi. Ovdje sam na svom, ne plaćam kiriju ni preskupa osiguranja. Stres mi je znatno manji”, podijelio je svoje iskustvo Ivica.
Ipak, u raspravi se moglo čuti i upozorenje da povratak nije lak. Pojedini komentatori su istakli da je rad neophodan u svakoj zemlji, te da se odluka o povratku mora donijeti hladne glave, prvenstveno zbog emotivne povezanosti sa domom. “Ako si nesrećan i srce ti jasno šalje signale da je vrijeme da se vratiš – idi. Ako umremo, umiremo zajedno”, zaključio je jedan od korisnika.