U petak veče, po mrklom mraku i sa samo dva čamca krenuli su u akciju. Ono što je vidjela i doživjela će joj, kako kaže, zauvijek ostati urezano u pamćenju.
– U petak veče smo došli u Obrenovac i podijelili se u dvije ekipe. Pošto smo imali samo jedan čamac, drugi smo dobili od komandanta riječne policije, gospodina Ćosića. U toku noći je bio smanjen broj čamaca za spasavanje, jer je više ekipa moralo da predahne zbog toga što su naporno radili satima bez prestanka. Rusi su takođe bili tu sa tri čamca i zaista su bili efikasni i sposobni, pa smo se mi trudili da se ugledamo na njih – ovim je Olgica započela priču o prvoj večeri koju je provela na terenu.
Olgica je dugogodišnji ronilac, ali nikada nije radila u ovakvoj situaciji. Zato je mislila da će, kada bude došla na lice mjesta, biti užasno uplašena i da neće biti sposobna da pomogne na pravi način.
– Mislila sam da ću se plašiti jer nikada nisam bila u takvoj situaciji, ali na svu sreću nisam osjećala strah, već samo želju da pomognem i spasem što više ljudi. Međutim, moram priznati da je atmosfera bila jeziva, pogotovo što je bio mrkli mrak, a mi smo imali samo dve lampe i trudili se da štedimo bateriju da bismo uspjeli što više ljudi da spasimo – rekla je Olgica.
Ronioci su se trudili da mještani Obrenovca koje su spasavali ne vide suze u njihovim očima niti to da su užasno potreseni tužnom sudbinom koje je ove ljude snašla.
– Ne mogu da opišem riječima situaciju u kojoj smo spašavali desetomjesečnu bebu. Beba je spavala, potpuno nesvjesna onoga što se događa oko nje. Nevjerovatan je osjećaj pomoći tako malom i bespomoćnom stvorenju. Trudili smo se da ljudi ne vide da smo potreseni, čak smo se i šalili sa njima da bismo im koliko-toliko olakšali situaciju. Jednoj gospođi, koju smo spašavali u pet izjutra, smo se “izvinili” što dolazimo nenajavljeni tako rano, a ona nas je u šali ponudila kafom – ispričala je Olgica.
Jedan mladić, mještanin Obrenovca koji dobro poznaje ulice, navodio ih je i upućivao na adrese sa kojih su dobijali pozive u pomoć. Spašavanje nije teklo lako, jer se dešavalo da se nasukaju na automobile, a morali su čak i da veslaju zbog slabog motora.
– Da nije bilo njega, nikada ne bismo uspjeli da pomognemo ljudima. Jednom smo morali čak pola sata da se vozimo do adrese gdje se nalazila porodica sa bebom koje smo morali da evakuišemo. Kada nas je voda nosila morali smo da veslamo, jer je motor bio jako slab. Nekada smo morali da izlazimo iz čamca i da ga vučemo jer je bilo previše plitko, a jednom smo se nasukali na vrh automobila, pa smo morali da se trudimo da oslobodimo čamac. U takvim situacijama, moram priznati da smo bili uplašeni, jer nismo znali da li ćemo uspjeti da spasemo te ljude ako nam se ošteti čamac – iskrena je Olgica.
Slika koju nikada neće moći da izbaci iz glave je ona kada su čamcem prolazili pored krava i jednog bijelog konja koji su stajali u plitkoj vodi, uplašeni i sami.
– Prolazili smo čamcem pored uplašenih krava i konja i jako mi je teško palo što nismo mogli da im pomognemo. Cijelu akciju evakuacije ljudi iz Obrenovca ću pamtiti dok sam živa. Spasili smo preko stotinu ljudi i jako smo ponosni na to. Svaka slika te noći ostaće mi urezana zauvek u sećanju i sada potpuno drugačije gledam na svijet – zaključila je Olgica.