Izborna pobjeda studentskog pokreta u Srbiji otvorila je pitanje da li prisustvujemo samo političkoj smjeni vlasti ili početku dubljih društvenih promjena. Generacija Z, koja je iznijela ovaj preokret, pokazala je novu vrstu političkog aktivizma i odsustvo lojalnosti tradicionalnim ideologijama, tražeći konkretne odgovore na pitanja obrazovanja, stanovanja i zaposlenja.
Međutim, dok se u Srbiji događa generacijski preokret, postavlja se pitanje kakve će efekte ovi potresi imati na regionalne odnose, relaciju Beograda i Sarajeva, te političke prilike u Republici Srpskoj. Takođe, otvara se i pitanje da li se slična energija može prenijeti na Bosnu i Hercegovinu.
O dometima srbijanskog studentskog pokreta, karaktera Generacije Z, te budućnosti regionalnih odnosa razgovarali smo sa sociologom Seadom Pašićem.
Šta izborna pobjeda studentskog pokreta u Srbiji govori o tamošnjem društvu, posebno o mladima, povjerenju u institucije i spremnosti građana da se suprotstave dugogodišnjoj političkoj dominaciji? Može li ovaj rezultat označiti početak dubljih društvenih promjena, a ne samo smjenu vlasti?
Generacija Z, koja je izvela ovu esencijalnu političku, ali još ne i društvenu promjenu, u usponu je širom svijeta. Ona traži svoja prava na dobro obrazovanje, priuštivije stanove, mogućnost zaposlenja i podizanja djece – i to radi otvoreno i bez oklijevanja. Odlikuje se snažnim političkim aktivizmom, zainteresovanošću za duboke društvene promjene, jakom organizacionom sposobnošću, visprenim socijalnim menadžmentom i neumoljivom upotrebom društvenih mreža, medija i vještačke inteligencije. Ipak, njena osnovna odlika jeste to da u ideološkom smislu nikome nije lojalna. Za generacije prije njih to je bilo nezamislivo, pa čak i nemoralno.
Srbijanski studenti i njihova slavna pobjeda nastavak su generacijske dinamike koju vidimo u Njemačkoj, Francuskoj, Italiji, Belgiji i Brazilu, a za devet dana vidjećemo je na djelu i u Americi, kada počinju međuizbori (midterm) za Kongres i trećinu Senata. Ankete pokazuju da će omladina svojim marševima kroz niz saveznih država doslovno oduvati vlast koja o njoj ne brine. Ovi mladi ljudi ne gledaju televiziju i ne prate mainstream medije, pa su znatno manje izloženi složenoj i sofisticiranoj vladajućoj propagandi koja je uništila život njihovim roditeljima.
Danas se Srbija može okarakterisati kao država u kojoj vladaju anomija i entropija – zemlja u kojoj su društvene norme i vrijednosti potpuno oslabljene, neefikasne ili odsutne, uz visok stepen neuređenosti, haosa i nasumičnosti. Ljudi se teško nose sa tim stanjem jer im je sadašnjost mizerna, a budućnost ne postoji. Ubistvo djece u Osnovnoj školi „Vladislav Ribnikar“ i tragedija u Novom Sadu bila su dva uzastopna okidača koja su probudila i Generaciju Z i milenijalce (Generaciju Y). Odlučili su da djeluju jer više ne mogu pristati na to da samo privilegovani dio društva uživa institucionalnu korist u svakom segmentu života.
Promjena se desila. Politička – svakako, a ostaje da se vidi da li će nastupiti i društvena. Studentski pokret je organski zbir skoro svih ideoloških pravaca i platformi koje postoje u Srbiji. U ovom trenutku dominira desno-klerikalni pogled koji bi zemlju mogao odvesti u regresiju. Nadam se da će s protokom vremena pokret ipak prihvatiti neku centrističku opciju koja bi omogućila znatno bolju recepciju Srbije kao zemlje i samog društva kao fleksibilnog. Stanovništvo voli promjene, ali ne zna da one, kada se dese, nisu uvijek „promjene nabolje“ – u 70 odsto slučajeva to su promjene nagore.
Kakve bi posljedice promjena vlasti u Srbiji mogla imati na odnose Beograda i Sarajeva, ali i na političke odnose Srbije i Republike Srpske? Može li odlazak političkog saveznika poput Aleksandra Vučića oslabiti dosadašnji uticaj Beograda na političke procese u BiH ili će ključne politike ostati iste bez obzira na promjenu vlasti.
Ukoliko nova vlast Bosnu i Hercegovinu počne i prepoznavati kao državu, a ne – kao do sada – samo priznavati, očekujem značajan uspon odnosa i normalizaciju u svakom smislu. Prepreka tome jesu dosadašnja politika „srpskog sveta“ i tretman osuđenih ratnih zločinaca.
Nadam se da će Evropska unija nastupiti kao katalizator progresivnih promjena prema novoj vlasti u Srbiji, te kao facilitator i katalizator u BiH. Odnosi Beograda i Banje Luke zavisiće od spremnosti političkog vrha Republike Srpske da prihvati agendu nove srbijanske vlasti. Ukoliko RS bude na antagonističkom kursu prema Beogradu, situacija neće biti sjajna. To ne bi bio prvi put u istoriji.
Odlazak Vučića daće u BiH novi zamah, odnosno prostor za disanje i manevarski prostor za sagledavanje politike nove vlasti, njenih dobronamjernih namjera prema susjedu, kao i poštenijeg i dostojanstvenijeg tretmana čitave zemlje. Sve ovo zavisi od Beograda, o čijoj zvaničnoj spoljnoj i unutrašnjoj politici za sada ne znamo ništa.
Ipak, ostajem optimista zbog elana i želje za normalnim i strukturisanim životom koju je ispoljio studentski pokret, kao i neki od 250 ljudi koji su se našli na njihovoj izbornoj listi.
Može li studentski pokret iz Srbije poslužiti kao primjer mladima u Bosni i Hercegovini, koji su često suočeni s apatijom, odlaskom iz zemlje i osjećajem da se politički odnosi ne mogu promijeniti? Postoje li društveni uslovi da se slična energija i zahtjev za odgovornošću vlasti razviju i u BiH?
Situacija sa studentima i omladinom u Bosni i Hercegovini znatno se razlikuje od one u Srbiji. Srbija nije kompaktno društvo, ali je ipak kakvo-takvo društvo, pa samim tim ima potencijal da evoluira u bolji i napredniji oblik. Društvo u Bosni i Hercegovini je raskasapljeno, a njegovi ostaci pretvoreni su u etničke zajednice koje same sebe nazivaju nacijama.
Zajednice, per se, nemaju mogućnost evolucije. One mogu stagnirati ili se, u našem slučaju, autokanibalizovati – odnosno ostajati bez stanovništva i proste reprodukcije, dok su politički procesi svedeni na korupciju i entropiju.
Za sada takvi progresivni procesi u BiH ne postoje niti mogu postojati, jer ne postoji uzgonska sila društva. Ukoliko bi nova vlada u Srbiji učinila određene korake ka prihvatanju države kao takve i njenih prerogativa, onda bi postojala značajna osnova da BiH prevaziđe ovo stanje desperacije, te mikro i makro anomije.