ŽARKO ALFIREVIĆ VEĆ 25 GODINA RADI U VELIKOJ BRITANIJI KAO GINEKOLOG Otkrio nam je najveću razliku između britanskog i hrvatskog zdravstvenog sistema

Diplomirao je na Medicinskom
fakultetu u Zagrebu 1984. Specijalizaciju iz ginekologije započeo je u
bolnici Sveti Duh u Zagrebu, a 1989. godine, uz stipendiju British
Councila, otišao je na znanstveno usavršavanje u Liverpool gdje je ostao
do danas.

Šef je Klinike za ginekologiju,
porodništvo i pedijatriju na Medicinskom fakultetu u Liverpoolu.
Klinički posao obavlja u liverpoolskom rodilištu, jednom od najvećih u
Europi. Najviše se bavi ultrazvukom i fetalnom medicinom.

Voditelj
je jedne od najvećih britanskih ambulanti za prevenciju prijevremenih
porođaja. Trenutačno vodi više internacionalnih znanstvenih projekata
vrijednih više od tri milijuna eura. Posebno je aktivan u Cochrane
kolaboraciji koja se bavi evaluacijom medicinskih intervencija iz svih
područja medicine.

Nadavno je izabran za predsjednika Akademskog zbora Kraljevskog udruženja ginekologa Velike Britanije.

Mnoge će iznenaditi moja usporedba britanskog i hrvatskog
zdravstvenog sustava kada je riječ o njezi trudnica. Smatram da najveća
razlika između dva sustava dolazi iz razlike u odnosu između liječnika i
babica. Naime, u britanskom sustavu nema ginekologa opće prakse i
privatnih ginekologa koji se brinu za zdrave trudnice. To sve obavljaju
babice koje provode antenatalnu zaštitu, vode porođaje, šivaju
epiziotomije i provode njegu poslije poroda, uključujući i brigu za
dojenje. Britanske babice to sve ne obavljaju samo u bolnici nego i kod
kuće. Bolnica u kojoj radim, s više od 8300 poroda godišnje, zapošljava
oko 300 babica koje su integralni dio našeg tima. Takav timski rad
omogućuje nam da većina trudnica ima kontinuiranu njegu, a u bolnicu
dolaze samo u slučaju teških komplikacija. Većina zdravih trudnica
provede manje od jednog dana u bolnici nakon poroda, a ginekologa uopće
ne vide. Nama doktorima to omogućuje da se bavimo samo pravom
patologijom i da budemo eksperti u svom području, jer nismo opterećeni
brigom o zdravim ženama.

Istina je da babice tretiraju trudnoću kao normalan fiziološki
proces, a mi doktori u svemu vidimo potencijalnu opasnost, pa ponekad
dolazi do profesionalnih konflikata. Babice, mediji i administracija
ministarstva zdravstva često liječnike optužuju da rade previše pregleda
i različitih intervencija, uključujući carski rez. Naš grijeh je što
stalno izmišljamo nove testove i dijagnoze kako bismo zdrave trudnice
pretvorili u bolesnike koji ne mogu bez naše pomoći. Mi, pak,
naglašavamo da je trudnoća zdrava tek na kraju, kad mama i beba odu kući
sretni, zdravi i veseli. Ako se bilo što dogodi mami ili bebi, ipak
smo, na kraju, odgovorni mi, doktori. Zapravo, istina je negdje u
sredini. Dugogodišnje iskustvo uči me da trudnice i njihove obitelji
profitiraju u tom stalnom dijalogu između dviju profesija.

Ja se u
rađaonici brinem samo o ženama s teškim komplikacijama. Zdrave trudnice
se porađaju na drugom kraju bolnice, svaka u zasebnoj sobi s
kupaonicom, uz partnera i svoju babicu. Otkucaji bebina srca slušaju se
samo povremeno, a doktora se zove samo kad nastupe komplikacije. Osnovni
prinicip je da su žena, beba i partner centar svega, a mi smo tu samo
da pomognemo ako zatreba i što manje smetamo.

Siguran sam da mnoge hrvatske trudnice ne bi uživale u britanskom
zdravstvenom sustavu. Pregledi su relativno rijetki, do ultrazvuka se ne
može doći bez medicinske indikacije, a zdrave trudnice nemaju svoga
ginekologa. Nema naručivanja preko veze.

Vjerovali ili ne, u
kapitalističkoj Velikoj Britaniji, gdje profit caruje, u medicini
vrijedi staro socijalističko pravilo – svakome prema potrebi, a ne prema
platežnoj moći. I ne sjećam se kada sam posljednji put pregledao ili
porodio zdravu trudnicu. Naravno da mi to daje vremena da se potpuno
posvetim trudnicama i bebama s teškom patologijom, koje dolaze iz čitave
regije, a ponekad i iz inozemstva.

Nakon trudnoće ginekološku zaštitu vode liječnici opće prakse.
Osnovno je pravilo da se radi minimalni broj pregleda, ali za cijelu
populaciju. Često čujem kako u Hrvatskoj dobrostojeći dio zdrave ženske
populacije, pogotovo u velikim gradovima, ima vrlo česte i skupe
preglede kod privatnih ginekologa. Toga ovdje nema. Postoje nacionalni
probirni programi za karcinome dojke i grlić maternice (Papa-test) i svi
se toga pridržavaju. Moja supruga ide na Papa-test svake tri godine kod
liječnika opće prakse.

U Velikoj Britaniji zdravstveni sustav –
National Health Service (NHS) – ponos je nacije i nedodirljiva
institucija. Još od 1948. godine zdravstvena njega je potpuno besplatna
i, po mojem mišljenju, još uvijek najefikasnija na svijetu. Istina, uz
dopunsko osiguranje brže se mogu koristiti neke dijagnostičke usluge
poput MRI PET-a, CT-a ili, primjerice, fi zioterapije. Naravno, po puno
parametara britansko zdravstvo zaostaje za najboljima. Ako imate puno
novaca i želite sve najbolje što medicina može pružiti, čak i kada vas
to može nepotrebno odvesti pod kirurški nož, britanski sustav nije za
vas. Ali za ugroženu populaciju, stare, nemoćne, obitelji bez novaca,
izbjeglice i one koji ne mogu doći do doktora preko veze, nema boljeg
zdravstvenog sustava od britanskog.

Istina je, takav sustav je preskup, kao uostalom i svi drugi
zdravstveni sustavi u svijetu. U cijelom svijetu, svi političari, i
lijevi i desni, moraju smanjiti nacionalne zdravstvene budžete i prava
pacijenata, ali to se nitko ne usudi javno reći jer znaju da će izgubiti
izbore. Taj posao su prebacili na nas koji vodimo klinike, i ovdje, i u
Hrvatskoj. Jedina je razlika što u Velikoj Britaniji ravnatelji bolnica
ne moraju biti stranački opredijeljeni. Mene u ovih 25 godina nitko
nikad nije pitao za koga glasam, koje sam religije i gdje sam rođen.
Važno je samo koliko znam i kako se odnosim prema pacijentima i
zaposlenima koje vodim. Svi moji uspjesi (i pokoji neuspjeh) moja su
zasluga.