Raspadom bivše države raspala se i zajednička povijest toga prostora. Druga Tita, radničku klasu i herojsku borbu naroda i narodnosti za socijalizam i Jugoslaviju zamijenile su – u ratovima punim zločina i mržnje – neke druge patnje i neki “naši” heroji, već s koje strane Drine se gleda. Što su od raspada Jugoslavije djeca učila na satovima povijesti ili historije, odnosno što uče danas pokušali smo istražiti zavirivši u hrvatske i srpske udžbenike, s pitanjem koliko se oni razlikuju od onih u kojima smo imena sedam neprijateljskih ofenziva morali znati napamet.
Diskusija o kvaliteti i vjerodostojnosti hrvatskih i srpskih udžbenika traje od devedesetih do danas, ali historiografi koji se bave ovom temom u obje države slažu se u jednom: udžbenici povijesti listom su postali etnocentrični ili nacionalistički a povijest okolnih naroda, prikazana šturo i selektivno, kao da je zaboravljena. Slutnja Ernesta Renana s kraja 19 stoljeća da je “pogrešno razumijevanje vlastite povijesti osnova nacionalnog bića” u slučaju Balkana mračno se obistinila. Tako je slika “drugog”, tko god to bio, u hrvatskim i srpskim udžbenicima prikazana uglavnom negativno, jer po pravilu se radio o nekoj “ugrozi” ili “remetilačkom faktoru”, dok je vlastiti nacionalni korpus uzdizan ili kao stradalnički ili kao pobjednički.
Ustaše i velikosrbi
Tako je raspad Jugoslavije 1941. godine u srpskim udžbenicima ranih devedesetih predstavljen kao posljedica izdaje različitih naroda bivše Jugoslavije, posebno Hrvata, kaže beogradska povjesničarka Dubravka Stojanović. U tim udžbenicima se navodi da je u borbi protiv fašizma u Drugom svjetskom ratu doprinos Srba i Crnogoraca bio najvažniji te da su “Srbi doživeli genocid od hrvatskih ustaša što je kasnije zataškano i skriveno iz političkih razloga”, citira dalje srpske udžbenike.
S druge strane, u hrvatskim udžbenicima za osmi razred osnovne škole, kako navodi sociolog Zoran Avramović, ključna jezička odrednica za srpski narod su “velikosrbi”, uz određeno nijansiranje: oni koji su za “veliku Srbiju” pojavljuju se pet puta, “agresori” se pojavljuju šest puta, “okupatori” četiri puta, a “odmetnuti” dva puta. Do identičnih zaključaka dolazi i povjesničarka Magdalena Najbar Agičić, primjećujući kako u hrvatskim udžbenicima, u raznim varijantama, dominiraju termini kao što su “velikosrpska hegemonija”, “Hrvati u okovima centralizma”, “okrutnost režima”, “zatiranje hrvatske samobitnosti” i slično.
Povjesničarka Tamara Pavasović, koja se na univerzitetu Harvard bavi analizom srpskih i hrvatskih udžbenika povijesti, kaže kako su srpski udžbenici “postupno odbacivali socijalističke teme još od kraja 80-ih i zadobivali nacionalistički ton, koji je tokom 90-ih bio naročito izražen, u skladu s Miloševićevom politikom”.
U knjizi “Pisati povijest iznova” talijanski povjesničar Stefano Petrungaro, koji se bavio hrvatskim udžbenicima povijesti u razdoblju od 1918. do 2004., kaže kako oni “nisu iznosili ono što su mogli/trebali, nego su iznosili ono što je bilo bolje izbjeći”, jer se prikazivanje prošlosti u njima prilagođavalo aktualnim političkim režimima “metodom rekonstrukcije, selekcije i prešućivanja”.
Ta “politika pamćenja” putem udžbenika povijesti, smatra Petrungaro, služi “nacionalizaciji masa” jednako kao i narodno pjesništvo ili pučki mitovi koji se prenose s koljena na koljeno. Dubravka Stojanović govori pak o “konstrukciji poželjne istorije” u kojoj se spominje zlatno doba nacije, nabrajaju slavne bitke i herojski napori, ali za ozbiljnu povijest tu nema mjesta. Ta “proizvodnja istorije” u slučaju raspada Jugoslavije bila je potrebna da bi se opravdali ratni ciljevi, osvajanja i cementiranje etničkih granica, zaključuje Dubravka Stojanović.
“Prvi sukob” srpskog i hrvatskog naroda
Iz analize hrvatskih i srpskih udžbenika povijesti je vidljivo, s obzirom na to da se Jugoslavija nije mogla tako lako razbiti i prekrojiti u etnički očišćene nacionalne države, da se iz prethodnog koncepta “bratstva i jedinstva” moralo prijeći na suprotan model povijesti, koji je trebao dokazati da su jugoslavenski narodi neprekidno živjeli u konfliktnoj prošlosti i da je sukob bio njihovo “prirodno stanje”. Samo je tako rat, koji se pripremao, mogao biti predstavljen kao logičan i neminovan. Zato u prekrajanju udžbenika nije riječ samo o promjeni interpretacije, već i o promjeni samih činjenica, što je bilo neophodno da bi se utvrdio novi mitski narativ.
U srpskim udžbenicima tako se tvrdi da se “prvi sukob srpskog i hrvatskog naroda dogodio 1525. godine”, iako historiografija ne poznaje taj događaj (Milutin Perović, “Istorija za 7. razred osnovne škole”, Beograd 1992, str. 123.). U udžbeniku povijesti za treći i četvrti razred gimnazije spominje se govor majora Gavrilovića braniteljima Beograda u Prvom svjetskom ratu: “Vrhovna komanda izbrisala je naš puk iz brojnog stanja. Zato junaci, napred u slavu.” Ono što se učenicima na ovaj način sugeriralo jest da su nakon toga govora svi vojnici izginuli žrtvujući se za domovinu, ali udžbenik ne navodi – nasuprot ovom samoubilačkom kodeksu – da je major Gavrilović umro u Beogradu kao penzioner 1946. godine!
Nakon rušenja Miloševića i političkih promjena 2000. godine srpski udžbenici povijesti se mijenjaju, ali i njihovi pogledi na Drugi svjetski rat. Tako četnici odjednom postaju dobri momci, a partizani kolaboranti. Ako su četnici kolaborirali, onda je to zato što je “talijanska vojska znatno manje opasna od ustaša”. Draža Mihailović se opisuje kao čovjek obrazovan u Francuskoj, koji je “voleo francusku književnost”, dok je Tito u kratkoj biografiji predstavljen kao “notorni agent Kominterne” (Kosta Nikolić, Nikola Žutić, Momčilo Pavlović, Zorica Špadijer, “Istorija za 3. i 4. razred srednjih škola”, Beograd 2003, str. 76.).
Najdalje do čega su danas uspjeli dobaciti pisci udžbenika za povijest u Srbiji može se sažeti u rečenicu koju je nedavno izgovorio Slobodan Homen, član državne komisije za reviziju Drugog svjetskog rata i poratnog razdoblja: “Dogovorili smo se da su postojala dva antifašistička pokreta i da su svi činili zločine.”
Cementiranje nacionalističke matrice
U toj politici izravnavanja, relativiziranja i nezamjeranja, prvi srpski udžbenici povijesti nakon 2000. godine Slobodana Miloševića uopće ne spominju, zbog čega su navukli bijes i protivnika i simpatizera bivšeg predsjednika Srbije, dok današnji srpski udžbenici (Rajić-Nikolić-Jovanović) posvećuju ratu nakon raspada zajedničke države – dvije stranice.
“Politički odnosi moći u Srbiji bitno su uticali na oblikovanje obrazovnih programa. Neko bi pomislio da je forsiranje ideja o demokratskom i otvorenom društvu posle političkih promena 5. oktobra 2000. imalo uticaja i na školski program i proizvodnju udžbenika. Takva očekivanja podstakla je reforma obrazovanja 2001. i nekoliko privatnih izdavača. Međutim, reforma je obustavljena već 2003., a uloga Ministarstva prosvete ostala je i dalje presudna u davanju licenci za udžbenike istorije”, kaže povjesničarka Ana Kolarić.
U hrvatskim udžbenicima povijesti, kako ranih 90-ih tako i danas, uloga Komunističke partije u međuratnom razdoblju uopće se ne spominje, a njezina uloga u organizaciji otpora okupatorima u Drugom svjetskom ratu svedena je praktički na dva retka. Josip Broz Tito spominje se kao “hrvatski političar i državnik” koji je “rukovodio djelovanjem KPJ” i “ostao na čelu Jugoslavije sve do smrti” (Erdelja-Stojaković, 2007.).
Za razliku od udžbenika iz 80-ih u kojima je Tito dominirao na stranicama domaće povijesti, slavljen kao “najveći sin naših naroda i narodnosti”, u 90-ima je njegovo mjesto zauzeo vođa Hrvatske seljačke stranke Stjepan Radić i rečenica koja mu se pripisuje: “Ne srljajte kao guske u maglu.” Ono što se ne govori jest da je prvotni autor te rečenice – Svetozar Pribićević.
Ako je za neku utjehu, nisu samo balkanski narodi prekrajali povijesne činjenice. U sjajnoj knjizi “Poslije rata – povijest Evrope nakon 1945”, britanski povjesničar Tony Judt dokazuje da su evropske zemlje, poput Italije i Francuske, koje su bile pod kontrolom Trećeg Reicha, o svojoj prošlosti – lagale. Ipak, bitna razlika je u tome što su te zemlje neistinito prikazivale svoju prošlost uglavnom zbog osjećaja srama, a naši narodi to čine pretežno – iz osjećaja ponosa.
Generalno, ono što se u Hrvatskoj 1991/92. nazivalo deideologizacijom udžbenika povijesti zapravo je bilo cementiranje jedne tvrde nacionalističke matrice. U svojoj komparativnoj analizi postjugoslavenskih udžbenika u prvoj polovici 90-ih, njemački povjesničar Wolfgang Hopken istaknuo je tri zajednička obilježja promjena u hrvatskim i srpskim udžbenicima: renacionalizaciju, dejugoslavizaciju (najsnažnije provedenu upravo u hrvatskim udžbenicima), i detitoizaciju.
Milenijska nit hrvatske državnosti
Te promjene se u Hrvatskoj nisu mogle dogoditi onoliko brzo kako se željelo pa je dolazilo i do stanovitih sukoba na desnici. Tako su tadašnje perjanice HDZ-a Vice Vukojević, Neven Jurica i Šime Đodan kritizirali nove udžbenike povijesti kao “projugoslavenske” i tražili disciplinsku odgovornost za službenike tadašnjeg Ministarstva kulture “zbog neuspjeha u čišćenju udžbenika od svega što nije u službi hrvatske države”. Ministarstvo se oglasilo izjavom da bi povlačenje tih udžbenika proizvelo još poraznije rezultate s obzirom na to da među nastavnicima “ima još uvijek mnogo unitarista”!
U “Izvješću Vlade RH o stanju školskih udžbenika” u ljeto 1992. kritizirana je “Povijesna čitanka za 4. razred gimnazije” zato što ne navodi “ni približan broj žrtava blajburške tragedije” i zato što se u njoj spominje “tzv. NDH”. “Ako je sve što se odnosi na hrvatski državni identitet u NDH ‘takozvano’ – genocid nad Srbima, Židovima i Romima također bi se mogao proglasiti ‘takozvanim'”, stoji u Izvješću.
Prema mišljenju povjesničarke Snježane Koren, u udžbenicima iz 1992/93. konačno je dovršeno oblikovanje nove slike povijesti koja je sada uglavnom reducirana na jednu dimenziju – pripovijest o tisućljetnoj borbi hrvatskog naroda za stvaranje vlastite nacionalne države. Pod nacionalnom se poviješću sada podrazumijeva isključivo povijest Hrvata, ne samo u Hrvatskoj nego i u susjednim zemljama, naročito u BiH.
Ostale etničke skupine na hrvatskom prostoru ne proučavaju se zasebno, već se uglavnom spominju u kontekstu sukoba s Hrvatima, npr. Talijani kao protivnici sjedinjenja Dalmacije i Hrvatske, a Srbi kao saveznici omraženog Khuena Hedervaryja. Svi povijesni likovi koji se ne uklapaju u takvu sliku reducirani su do neprepoznatljivosti: Josip Juraj Strossmayer, začetnik ideje o ujedinjenju južnih Slavena, spominje se tek u jednoj rečenici i to kao “mecena hrvatske kulture”.
Najopsežnije promjene dogodile su se u prikazu nacionalne povijesti u 20. stoljeću: Jugoslavija služi samo kao pozadina kako bi se ispričala priča o borbi za hrvatsku državu, a iz jugoslavenske epizode nestalo je svako pozitivno povijesno sjećanje. Ta se negativna slika gradi na prikazu prve Jugoslavije u kojoj je “prekinuta duga, milenijska nit hrvatske državnosti”, dok je socijalistička Jugoslavija predstavljena kao “centralistička država komunističkog tipa s naslijeđenom srpskom prevlašću” (Perić, udžbenik povijesti, 1992.).
Bitke i krv
Snježana Koren kaže kako udžbenike povijesti iz socijalističkih vremena i one nakon toga povezuje to što su i jedni i drugi puni bitaka i krvi, dok povijesti kulture i svakodnevnog života ima vrlo malo.
” Za svijest novih generacija to nije dobro, jer se one tako navikavaju gledati na prošle događaje i na sam život u crnom svjetlu, dok u izmiješanim etničkim područjima takva povijest pothranjuje stare i rađa nove animozitete”, kaže ova povjesničarka.
Nakon mračnih devedesetih u Hrvatskoj i Srbiji pojavila se nova generacija udžbenika povijesti koja je samo ublažila tvrdu nacionalističku retoriku. Hrvatski udžbenici do danas “nisu pristupili obradi svih onih tema koje su nužne za oblikovanje kritičke povijesne svijesti, što je preduvjet za budućnost mirnog suživota, ostvarivao se on u zajedničkoj državi ili ne”, tvrdi Stefano Petrungaro, dok u Srbiji obrazovne vlasti “kontrolišući i propisujući znanja o prošlosti pokazuju da se i dalje nalaze izvan modela demokratskog vladanja”, kaže Dubravka Stojanović.
Na kraju, što preostaje? Preostaje nada, jer mnogim mladim školovanim građanima nije dovoljno ono što su im prenosili stariji. Ta nova generacija, kako kaže Petrungaro, mogla bi početi razvijati jednu “kulturu mogućnosti” slobode i demokracije, iz čega će izbijati i kritička pitanja o vlastitoj prošlosti.
O kontaktima Miloševića i Tuđmana svi udžbenici šute
Raspad Jugoslavije i krvavi sukobi koji su uslijedili opisani su u hrvatskim i srpskim udžbenicima ranih devedesetih prema identičnoj nacionalnoj matrici “mi” i “oni”. U hrvatskim udžbenicima govorilo se o “agresiji na Hrvatsku”, “nametnutom i ničim izazvanom ratu”, “velikosrpskoj mržnji prema svemu što je hrvatsko”, dok se u srpskim udžbenicima inzistiralo na “secesiji Hrvatske i drugih republika”, “građanskom ratu” i Srbima koji “trpe brutalnosti i torture, slične kao pre 50 godina”.
Prešućuju se zločini počinjeni u ime vlastitog naroda: u srpskim udžbenicima ne spominje se Srebrenica, u hrvatskim udžbenicima ne govori se o zločinima nakon “Bljeska” i “Oluje”. U novijim hrvatskim udžbenicima oni se ipak spominju, ali se zato kaže “ako je i bilo zločina nakon akcija ‘Bljesak’ i ‘Oluja’, ti zločini bili bi puno veći da se hrvatska vojska ponašala kao srpska prilikom osvajanja Srebrenice” (Bekavac-Jereb, 2008.).
U hrvatskim udžbenicima uopće se ne spominje hrvatsko-bošnjački sukob, dok u srpskima nema govora o Miloševićevom pomaganju vojske Fikreta Abdića. O mnogobrojnim kontaktima Miloševića i Tuđmana koji su bili ključni za ishod ratova ne želi govoriti nijedna udžbenička historiografija.
“Duhovno stvaralaštvo u NDH prožima duh demokratičnosti”
Nezavisna Država Hrvatska je u hrvatskim udžbenicima postala pozitivna povijesna činjenica, naročito u devedesetima, s čime se na različite načine koketira sve do danas. Tako se u udžbeniku Ivana Vujčića iz 2000. govori kako je “ustaški režim diktatorski”, ali je “tijekom rata u Hrvatskoj nastavljen kulturni i znanstveni razvoj u onoj mjeri u kojoj to dopuštaju ratne prilike”, te “cjelokupno duhovno stvaralaštvo prožima duh demokratičnosti jer je oslobođeno stega državne birokracije”.
Prema mišljenju Snježane Koren, najplastičniji primjer ambivalentnog odnosa prema traumatičnim temama iz vlastite prošlosti pružaju mape pod nazivom “Logori u NDH” u udžbeniku za povijest (Bekavac-Jereb) iz 2008. Prvo, te mape nose vrijednosno neutralne nazive jer logori nisu opisani kao koncentracijski ili logori smrti, već samo kao “najveći” i “ostali” logori, označeni većim ili manjim tornjevima.
Zemljopisna mapa njemačkih logora, koja stoji tik uz ovu mapu logora u Hrvatskoj, opisuje njemačke logore kao koncentracijske, označene mrtvačkim glavama, pa uz njih nije jasno je li Jasenovac bio logor smrti ili tek – sabirni centar. U spomenutom udžbeniku, u poglavlju o ratnim žrtvama, navodi se identičan broj stradalih u Jasenovcu i na Bleiburgu (70 tisuća). Pritom je nemoguće ne primijetiti da se za Jasenovac uzimaju najmanje, a za Bleiburg najviše moguće procjene žrtava.
Tekst preuzet sa prijateljskog portala www.h-alter.org