„Ovogodišnji program nazvan je Generacija samoupravljača, a sastoji
se od sedam dijelova čiji naslovi su puni simbolike. Prvi dio je Pozdrav
Titu, mladosti, partiji i miru. Računajte na nas, jer mi smo Titovi,
Tito je naš!” Riječi su to iz televizijskog višesatnog prijenosa Dana
mladosti održanog daleke 1979. godine na Stadionu JNA u Beogradu.
Bila
je to godina kada je Tito posljednji put primio Štafetu mladosti koju
su tisuće omladinki i omladinaca, sportaša, zaslužnih građana nosili
trčeći kroz cijelu državu kako bi mu njome prenijeli najbolje
rođendanske želje svih naroda i narodnosti. Uz plesni performans
probranih omladinaca i estradnih zvijezda koji su svoju stadionsku točku
zvanu „slet” uvježbavali mjesecima. I to sasvim dobrovoljno.
Dan
mladosti – svojevrstan festival odanosti doživotnom predsjedniku u,
danas bismo rekli, sjevernokorejskom stilu slavljen je kao Titov
rođendan 25. svibnja, iako mu je pravi rođendan bio osam dana ranije.
„I otac, i mati”
„Ako
te prevarim, druga Tita ne volim”, dječja je zakletva koja živo opisuje
kult ličnosti nerazumljiv mlađim generacijama. Tih sedam riječi
sažimlju Broza u roditelja nacije, gospodara naroda, no omiljenog toliko
da je zauzeo zakletve do tada namijenjene samo majkama. Za poklonike
Tito je bio bonvivan, ljubimac holivudskih glumica, „naš
stari”, vješt političar kojem „Zapad jede iz ruke, a Istok ga nije uspio
slomiti”. Za protivnike, bio je štošta, no o tome nisu smjeli glasno
pričati, ako nisu bili spremni završiti u emigraciji ili zatvoru. Sve do
devedesetih kada je diskurs promijenjen pa su i oni koji su ranije
držali Brozovu sliku u dnevnoj sobi, oportuno promijenili stav. Ili su
ga mudro zadržali za sebe.
No kako teška stvarnost uljepšava
prošlost, a uz to i psiholozi tvrde da lijepe epizode prošlosti
intenzivnije doživljavamo od dobrih dijelova sadašnjosti, ne čudi sve
glasnije dozivanje Tita koji bi kao svojevrsni deus ex machina uspio
riješiti sve probleme s kojima se suočila osamostaljena Hrvatska. Da ih
je demokracija razočarala, hrvatski građani pokazali su u velikoj anketi
portala Mojevrijeme.hr iz 2015. godine kada je 74% građana starijih od
45 godina reklo da bi se, pod određenim uvjetima, vratilo u jednoumlje.
Ružičaste naočale za gledanje prošlosti
Proteklih
godina ispisane su tako brojne ostrašćene rasprave i kolumne o Titovim
navodno besplatnim stanovima, sigurnim radnim mjestima, besplatnim
ljetovanjima i društvu solidarnosti. Iako su stanove plaćali svi, a
dobivali samo neki. Upravo oni koji brane tako stečene stanove kao
privatno vlasništvo, često nisu spremni osuditi poslijeratne
nacionalizacije.
Oni koji spominju radna mjesta i plaču nad
današnjim iseljavanjima mladih ne žele ni čuti podatak da je Jugoslavija
već 1971. godine brojala 671.000 mladih koji su u organizaciji državnog
zavoda za zapošljavanje krenuli put tvornica u zapadnoj Europi. Dok se
prosvjeduje zbog policijskih istraga nad onima koji putem društvenih
mreža otvoreno prijete premijeru, opravdavaju se politički zatvori i
višegodišnja „službena putovanja” na kojima su završavali rođaci i
susjedi. Iz prepunih trgovačkih centara, a pod teretom osobne
odgovornosti i demokracije koja traži mudrost, gotovo se romantičnim
čine nekadašnji redovi za kavu, deterdžent, nestašice benzina ili
odlazak u Trst po traperice.
Ne čudi stoga da se je Dan mladosti
održao. Doduše, uz znatno skromniju produkciju i samo par tisuća
sjedokosih sudionika koji se svake godine, umjesto na Stadionu JNA u
Beogradu, okupljaju u Muzeju “Staro selo” Kumrovec. Uz pripadajuću
ikonografiju i partizanske hitove ispred Titove rodne kuće. Iste one u
kojoj je „mali Jožica” braći i sestrama skuhao svinjsku glavu, nakon
čega su dobili proljev, učili su nas u školi.
Sa svih strana… Jugoslavije
„Iznenadili
biste se koliko mlađih ljudi dođe, posebno iz Istre, Zagorja,
Dalmacije. Ali ima i dosta Slovenaca. Iz Cazinske krajine dođe najmanje
pet, šest autobusa. Zapravo dolaze ljudi s područja bivše Jugoslavije u
organizaciji lokalnih saveza boraca Narodno-oslobodilačkog rata i
društava koja njeguju Titovu uspomenu i ostavštinu”, objašnjava nam
organizator ovog događaja, bivši veleposlanik Republike Hrvatske u
Libiji i predsjednik Saveza društava Josip Broz Tito – Jovan Vejnović.
Onima koji ovaj klub obožavatelja Tita nazivaju jugonostalgičarima i
„komunjarama” poručuje da je „Dan mladosti i radosti” u funkciji
demokratskih kretanja u društvu, druženja, prekogranične suradnje i
smanjivanja napetosti na prostoru bivše države.
Tito je za njega,
bez dvojbe pozitivna osoba, pa čak i kada se spomenu odmazde u kojima
su nakon okončanja Drugog svjetskog rata bez suđenja pobijeni deseci
tisuća vojnika NDH i civila. „NOB nije bila samo borba protiv fašizma,
ona je pokrenula modernizaciju i otvorila perspektive ovim prostorima.
Mi danas govorimo o pravima ljudi, nacija, poštovanju različitosti. A na
Bleiburgu se nije dogodilo ništa osim kapitulacije ustaškog režima.
Tamo gotovo nitko nije poginuo. No nitko od nas ne govori da su križni
putevi bili u redu, osvete i zločini se ne mogu poreći. Ali na temelju
toga ne možete stvarati mitove o zločinu neviđenih razmjera. Te
izmišljotine nemaju uporište u povijesnim činjenicama”, poručuje
Vejnović onima koji obilježavanje Titova „rođendana” doživljavaju kao
provokaciju.
Tito je najjači kumrovečki proizvod
Za
Kumrovčane je Tito i blagoslov i prokletstvo. Jer je njegova kuća
glavna atrakcija kraja, ali ne žele da ih svijet poistovjećuje s pomalo
grotesknim fotografijama ostarjelih pionira koji uz harmoniku slave
rođenje nekadašnjeg doživotnog predsjednika.
„Naravno, ne bježimo
da je Tito rođen ovdje, ali ovaj muzej postoji i zbog drugih motiva.
Ljudi se iznenade, jer misle da mi baštinimo osobne Titove predmete. No
muzej je konceptualno osmišljen tako da pokazuje Titovo djetinjstvo, a
za političko djelovanje postoje neki drugi muzeji. Radim tu već više od
20 godina i nismo doživjeli neugodnosti”, kaže nam Tatjana Brlek,
voditeljica Muzeja “Staro selo”.
Između ostalog doznajemo da je
ovaj muzej prošle godine posjetilo više od 54 tisuće posjetitelja, od
toga 23 tisuće stranih. Među potonjima, najbrojniji su oni iz Slovenije,
a slijede ih turisti iz Sjedinjenih Država pa Kinezi i Izraelci. Nađe
se nešto i gostiju iz Njemačke. Strani posjetitelji dolaze ciljano zbog
Tita. Njihovi stavovi ovise o dobi i krajevima iz kojih dolaze.
„Najmlađi
dolaze kako bi kroz interaktivne radionice upoznali tradicijsku
arhitekturu i obrte Hrvatskog zagorja s prelaska iz 19. u 20. stoljeće.
Odrasli dolaze zbog Tita, ali ne isključivo. Ovo je prelijep kulturni
krajolik gdje mlade obitelji žele uživati u spoju kulturne i prirodne
baštine”, kaže nam naša sugovornica. No Brlek misli da ima još mjesta za
mudru kulturnu eksploataciju najpoznatijeg Zagorca svih vremena.
Primjerice, kroz predstavljanje rezidencije Josipa Broza u koju je
smještena zbirka darova koje je Broz primio, a koju je iz Ureda
predsjednika na Pantovčaku, uz negodovanje velikog dijela javnosti,
otpremila predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović u sklopu vlastitog
obračuna s prošlosti.
Ozbiljniji povjesničari reći će da je riječ
o višedimenzionalnom liku kojega ne možemo tumačiti u crno-bijeloj
tehnici, neovisno o vremenu u kojem je živio. No optika hrvatskih
građana nema sivih nijansi. Jer demokratski dijalog i kritičko
promišljanje prošlosti nisu vrijednosti koje je hrvatsko društvo imalo
priliku usvojiti. Kako za vrijeme Tita, tako ni poslije njega.