Ali ima i stvari koje će vas nervirati. Pretpostavljam da svatko od
nas tko je ovdje malo duže ima takav popis, a ovo je moje iskustvo.
Prespora administracija
Znam da su u našoj mitologiji Nijemci uvijek brzi i pedantni. Tako je
to u industriji, ali administracija im je možda i gora nego kod nas.
Izgubite vozačku dozvolu – novu ćete dobiti za tri mjeseca. Kako ćete
voziti u međuvremenu? To je vaša briga, ne njihova.
Treba vam neka obična potvrda o zdravstvenom osiguranju – nakon što
ispunite neki bezvezni formular i pošaljete ga, prvo će vam poslati
potvrdu da su primili vaše dokumente. I onda ćete opet čekati mjesecima
običnu potvrdu (što je najgore, istu proceduru prolazim svake godine – i
njih nije briga što je stvar odavno formalno riješena, čak im i piše da
su to već izdali).
Slabost administracije jest posljedica njihove štednje na državnom
novcu, i to je u određenoj mjeri razumljivo, ali su malo pretjerali sa
štednjom.
“Sigurna” vožnja
Nijemci uglavnom kupuju jače automobile, s minimalno 150 konja pod
haubom. Imaju dobre ceste posvuda, ograničenja su 100 na sat. I onda s
takvim mrcinama po tim cestama voze 70-80 na sat. A po gradovima se sve
češće s tim Tiguanima i Kadjarima vucaraju s po 30 na sat.
Jer im je netko u autoškoli prodao foru da je to sigurna vožnja.
Stvaranje dugih kolona zbog nečijeg nepotrebnog opreza oni smatraju
vrhuncem prometne kulture.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
I da se onda barem drže toga. Teglimo se mi nedavno za jednim takvim
ziherašem, kolona se već razvukla, pa nam se još pali crveno na valjda
jedinom semaforu u krugu od 15 kilometara. A naš junak sigurne vožnje
blaženo prolazi dalje i ostavlja nas da čekamo zeleno.
(Ne)kultura glasnog prigovaranja
Ako bilo što radite nepravilno, netko će vas sigurno opomenuti. I to
glasno i neuljudno. Vodim za ruku staru i onemoćalu klijenticu u
trgovinu, pazim da ne padne i zaboravim staviti masku. “Masku gore!!!”
viče na mene trgovac. Na takve ćete stvari naletjeti praktički svaki
dan.
Kao da ih nitko nije naučio da se nešto može reći i normalnim, blagim
tonom. U Engleskoj bi vam u ovakvim okolnostima netko samo polušaljivo
dobacio “Hey, mate!” i mimikom vam pokazao da stavite masku (ne pričam
napamet, živio sam tamo).
U Hrvatskoj sam godinama bio s biciklom na cesti – i valjda jednom
doživio da mi netko nešto trubi i viče na mene. U Njemačkoj sam samo par
mjeseci biciklirao cestama i odavno prestao brojati koliko puta su se
derali na mene kroz prozor vozila.
Usput, najbolji odnos prema biciklistima na cesti vidio sam u
Sloveniji. Nijemce bi tamo trebalo slati na ljetnu školu prometne
kulture.
Elektro-ludilo
Neki naš susjed parkira svoj električni auto kod željezničkog
kolodvora. I onda iz gepeka uzme električni romobil i njime se doveze do
vlaka.
U redu, primjer je malo ekstreman, ali ćete i sami vidjeti da je
većina bicikala na stazama pogonjena strujom. Jer je to u nečijoj glavi
shvaćeno kao nešto jako ekološki svjesno, iako su time uglavnom
zamijenili bicikle, a ne motocikle. Provozaju se nekih 20-30 kilometara i
misle da je to vrlo zdravo.
Cjenovno teško da ćete naići išta ispod 3-4 tisuće eura, za taj novac mogli biste nabaviti “normalni” bicikl na profi-razini.
A da ne spominjem silesiju električnih romobila po gradskim ulicama,
strah me njih i dok pješačim i dok vozim auto. I oni zuje brzinom koju
biste mogli bez problema postići običnim (i pet puta jeftinijim)
romobilom.
Ekološka mitologija
Zapravo je to samo dio one ekološke mitologije koja Njemačku trese
već desetljećima. Nije problem što su Nijemci uložili više od svih
drugih na svijetu u obnovljive izvore energije, nego što su pogasili
gotovo sve nuklearke, iz straha da im se u zemlji bez posebno trusnih
područja – i bez opasnih tsunamija – ne dogodi Fukushima.
Time su povećali ionako visoke cijene struje i sebe sudbinski
povezali s ruskim plinom (koji je nekome valjda ekološkije rješenje od
nuklearki). Zato svi strepimo za grijanje i struju ove zime.
Njemačka je valjda prva zemlja u svijetu u kojoj su Zeleni došli do
jačeg utjecaja na vlast. Zadnji parlamentarni izbori samo su odlučivali o
tome hoće li Zeleni (i liberali) doći na vlast u koaliciji s CDU-om ili
SPD-om. Tako se nastavlja skupa bajka da će vjetrenjače i solarni
paneli donijeti svu energiju potrebnu industriji i kućanstvima.
U Njemačkoj je ostalo još samo nekoliko nuklearki i u kontekstu
sadašnje energetske krize (zapravo, energetske katastrofe koja nam svima
prijeti) raspravljalo se i o tome da se njima produži rok planiranog
zatvaranja.
Po svemu sudeći, ništa od toga. Kao bezvezna utjeha dopušten je rad
termoelektranama. Jer je u nekoj mitologiji čak i ugljen bolja opcija od
“opasnih” nuklearki.
Cajt-firme
I dok je izvorna ideja rada preko agencije bila da se nalaze radnici
za neke kratkoročne poslove, dosta njemačkih poslodavaca takav rad
koristi kao opciju da radnika plate manje i da ga mogu otpustiti bez
ikakvih procedura (samo vam kažu da ne dođete sutra).
Isti ti poslodavci nemoćno šire ruke što im vlada ne dovede barem još
milijun Hrvata, Bugara, Ukrajinaca, može i Sirijaca, pa da im onda ovi
crnče za minimalac i sa zebnjom čekaju dan kad će dobiti otkaz.
Ovih dana vidim oglas da jedna ugledna lokalna firma sad traži i
izravno radnike, ne više preko cajt-firme. Nude bolju plaću i sigurnije
radno mjesto. Sasvim druga pjesma od one kad sam prije tri godine kod
njih tražio posao.
Samo neka traže radnike. Što se mene tiče – malo morgen.