Idol demonstranata širom svijeta, Srđa Popović, izvršni direktor nevladine organizacije CANVAS (Centar za primenjene nenasilne akcije i strategije) i politički aktivist poznat kao jedan od osnivača i vođa “Otpora” (omladinsko-studentske organizacije koja je značajno doprinijela rušenju režima Slobodana Miloševića 2000. godine), u ekskluzivnom intervjuu za agenciju Anadoliju govorio je o aktuelnim protestima u svijetu i pojasnio ulogu nenasilne borbe u razvoju demokratije.
Ističući da je, za razliku od “Otpora” koji je bio politički pokret, “Canvas” obrazovna institucija, Popović je potvrdio da već deset godina radi s aktivistima širom svijeta kako bi fenomen “nenasilnih revolucija” učinio dostupnim svima koji se bore za demokratiju, ljudska prava i socijalnu pravdu, ali nerijetko, poput nedavnih protesta u Sloveniji, radi i s ljudima iz demokratskih država koje se suprotstavljaju korumpiranim političkim elitama.
Popović je odlučno negirao navode brojnih turskih medija da su nekadašnji lideri “Otpora” učestvovali u planiranju i organizaciji protesta u Turskoj. Nije se složio ni sa ocjenama da su protesti u Turskoj slični “Arapskom proljeću”.
“Turska je ne samo relativno ekonomski moćna i prosperitetna država, nego i zemlja izborne demokratije”, pojasnio je Popović i ukazao da su u arapskim zemljama autokratski režimi bili glavna meta demonstranata.
“Razlozi koji su pokrenuli građane Turske očigledno se tiču njihove individualne potrebe da uzmu sudbinu u svoje ruke i na izvestan način ograniče, kako samo demonstranti kažu, samovolju vlasti. To znači da u turskom društvu postoji ne samo jasna svest o tome da je demokratija važna, nego i spremnost da se demokratija kroz nenasilni građanski pristup brani kada ljudi misle da je ugrožena i kada njihovi izabrani predstavnici rade stvari sa kojima se oni ne slažu”, konstatovao je Popović iznoseći primjer Slovenije u kojoj su protekle zime, tromjesečnim protestima, slovenački demonstranti uspjeli natjerati na ostavku predsjednika Vlade optuženog za korupciju, ali i šefa najveće opozicione stranke, koji je takođe osumnjičen za krivična djela.
“Takav masovan građanski odgovor na bilo kakvu zloupotrebu od strane vlasti upravo je odlična vest za jednu državu i znak da je demokratski kapacitet jednog društva visok”, istakao je Popović.
Za proteste u Istanbulu kaže da su postali masovni i mnogo širi tek nakon represivne reakcije turskih snaga bezbjednosti.
“Šta bi bilo da je turska vlast, u duhu demokratskih vrednosti, odmah krenula putem dogovora, npr. referenduma koji se sad spominje, a ne konfrontacije i agresivnog jezika prema svima koji ne obožavaju vladajuću partiju. Verovatno bi i situacija bila veoma različita sada”, ocijenio je jedan od osnivača “Otpora”.
Poručio je kako “novi mediji” imaju ključnu ulogu u procesu širenju informacija od jedne grupe do druge o tome kako se efikasno vrši nenasilna borba.
Popović je imao priliku da upozna vođe gruzijske “Kmare”, ukrajinske “Pore”, egipatskog “6. aprila” i drugih pokreta otpora širom svijeta koji su, kako kaže, nastali upravo zbog toga što postojeće opozicione političke partije nisu mogle da formulišu nezadovoljstvo građana, pa su njihovo mjesto u borbi za društvenu promjenu preuzele neformalne grupe, često grupe koje nisu u “dnevnoj politici”, i onda upravo te grupe postaju epicentar okupljanja građana.
“Turska tu nije nikakav izuzetak, jer se čini da su upravo ‘nepolitičke grupe’, za razliku od političkih partija, nekako uspele da pokrenu ljude i pošalju poruke jedinstva”, prokomentarisao je izvršni direktor Centra za primjenjene nenasilne akcije i strategije.
Na trosedmičnim protestima u Turskoj je, pored jasno vidljivih nenasilnih akcija, bilo i nasilnih protesta, kao i napada na policiju. Aktuelne proteste stajanjem, koji su ovih dana popularni u Turskoj, Popović sa stanovišta nauke o nenasilnoj borbi, objašnjava kao jednu vrstu taktike.
” Kada ‘taktika koncentracije’ ne daje rezultate, naprimer zbog brutalne akcije snaga bezbednosti, protesti se okreću takozvanim ’taktikama disperzije’. Ove taktike ‘niskog rizika’, poput simbolične javne akcije, nose mnogo manji rizik za učesnike, a ostavljaju im mogućnost da iskažu svoj stav, a da pri tome ne budu uhapšeni i počašćeni suzavcem. Sa druge strane ovo je ‘dilema akcija’ za njihove protivnike. Ako vlast ostavi ljude da stojeći mirno iskažu svoj protest, onda će se protest raširiti, ako ih pak hapsi to čini nelegalno i okreće javnost protiv sebe”, pojasnio je Popović, iznoseći slične primjere kao što je “javno čitanje Ustava” u Bjelorusiji i “protest igračaka” koji je režim u Kremlju na kraju morao zabraniti.
Simbol srbijanskog Otpora, stisnuta pesnica, kao i grafiti i transparenti na istanbulskom trgu Taksim, naveli su mnoge na zaključak da je Otpor prisutan na protestima u Turskoj. Popović navodi da je stisnuta pesnica opšteprihvaćeni simbol “nenasilnog otpora” još od srpske revolucije 2000. godine. Dosad se, dodaje on, ta pesnica pojavila u najmanje desetak zemalja, poput Gruzije, Rusije, Egipta, Kenije, Slovenije i drugih.
“Izgleda da je to posledica popularnosti filma ‘Rušenje diktatora’, američkog reditelja Steve Yorka, koji je dosad preveden na dvadesetak jezika. Ali, moja organizacija nije radila sa grupama iz Turske. Nikad u svojoj istoriji“, izričit je Popović.
Na optužbe u turskim medijima o umiješanosti njega i “Otpora” u edukaciju i pripremu učesnika protesta, on je naglasio da “Canvas” ne treba miješati sa “Otporom” koji zvanično ne postoji od 2003., ali da nikakvih veza sa aktivistima iz Turske nije bilo.
“Pripadajuće optužbe su, nažalost, karakteristične za državnike iz nekih mnogo manje demokratskih zemalja nego što je Turska. Bilo bi zabavno da pogledamo u isto vreme slične priloge koje je emitovala iranska državna televizija 2009. Njih čak nije mrzelo da naprave animirani film o zlim nenasilnim borcima iza kojih stoje ‘sile mraka’ i Bela kuća. Zatim optužbe ruske državne televizije Russia Today prošlog februara. A naravno vrlo sličan primer nalazimo i u Siriji, gde Asadovi propagandisti rado pominju CIA-u, Soroša, pa i Otpor”, naveo je Popović koji je povremeni predavač na Univerzitetu u New Yorku (NYU).
Prema njegovim riječima, srpski demonstranti devedesetih su tako za Miloševićev režim bili “teroristi, pijanice, narkomani koji po planu iz CIA-e iz Washingtona ruše patriotsku vlast Slobodana Miloševica”, baš kao što je demonstrante etiketirao Mubarakov, Khamneiev ili Asadov režim.
“Žao mi je da to vidim na turskoj televiji. Turska je po meni sjajna zemlja i primer demokratije i teško mi je da je zamislim u ovom ‘lošem društvu'”, poručio je Popović.
Odgovorajući na optužbe da se nenasilne revolucije uvoze sa strane, rekao je da je to narativ autoritarnih država. Istakao je da je to jedna propagadna bajka, koju su 2004. godine, poslije Gruzije i Ukrajine, patentirali ruski državni mediji, koji su izmislili i kasnije prihvaćen naziv “obojene revolucije”, a poslije su to spremno prihvatili iranski, sirijski i venezuelanski državni propagandisti. Svi oni “obojenu revoluciju” tretiraju kao “sve što vam treba za nenasilnu revoluciju je par srpskih aktivista, milion ili dva miliona dolara od CIA-e ili Soroša, ili zlih bankara… Stavite Srbina sa akten-tašnom u avion da poduči i pobuni recimo Severnokoreance i eto milion ljudi na ulici”, našalio se Popović.
“Na celom svetu nema čoveka koji bi bio srećniji od mene da je to moguće, jer bi za nekoliko godina, po tom nažalost neistinitom uvozno-izvoznom narativu, ceo svet bio demokratija. Ta priča je, međutim, jako daleko od istine, ali i od zdrave pameti”, odgovorio je Popović, objasnivši da su za uspješnu nenasilnu borbu potrebni: veliki broj učesnika, entuzijazam i kreativnost, kao i odgovarajuća znanja i vještine.
Jedan od osnivača organizacije koja je sa vlasti u Srbiji svrgnula Slobodana Miloševića, kojem se do srmti u Haškim tribunalom sudilo za najteže ratne zločine, uključujući genocid, nemogćnost uvoza mirne reveolucije objasnio je na sljedeći način:
“Zašto bi ljudi u Turskoj ili nekoj drugoj zemlji sledili bilo koga sa strane, pa i Srbina?! Osim toga ‘brojeve’ ne možete da uvezete, teško je očekivati da će milion Egipćana očas posla sa Tahrir skvera krenuti u Istanbul da spašavaju Gezi park. To nije realno. Zatim entuzijazam i želja da se menja društvo takođe dolaze od pojedinaca u tom konkretnom društvu, jer se radi o stvarima koji se tiču njihovog života, njihove države, ponekad i njihovog, naprimer, Gezi-parka. Kreativnost se takođe ne uvozi, sa njom se rodite, a Turcima kroz vekove ona nije falila. Naprotiv. Na kraju, jedino što je moguće ‘naučiti’ od nekog drugog su znanje i veštine kako da uz brojeve, kreativnost i entuzijazam, ako ih naravno već imate, efikasno izgradite nenasilni pokret. Naravno da, ako razmišljate o tome da npr. lupate u šerpe i lonce, nije loše znati da su takav protest već organizovali Čileanci u borbi protiv Pinochea pre nekoliko decenija, i slično. “Canvas” je organizacija koja se bavi proučavanjem i obrazovanjem ljudi za takvu vrstu nenasilnih veština. Ali, same veštine, bez brojeva, entuzijazma i kreativnosti, a pre svega vizije sutrašnjice ne čine pokret.”
U Brazilu je zbog povećanja cijena prevoza na ulice izašlo milion ljudi. Građani Sarajeva i ostalih gradova u Bosni i Hercegovini već sedmicama protestuju zbog neusvajanja zakona o jedinstvenom matičnom broju. Stoga se logično nameće pitanje da li su mirni protesti jedino preostalo demokratsko sredstvo za građansko otrežnjenje od apatije? U trenutku kad su svjetske političke i društvene elite u evidentnoj krizi, potpuno je očekivano, konstatuje Popović, da „obični ljudi” pokreću društvene promjene.
„Nekada su razlozi ‘komunalni’, poput Brazilskog transporta, a nekada spora birokratija (kao u BiH) koja ima tragične posledice (dve nedelje stara beba koja zbog sporosti birokratije nije stigla na lečenje, pa je tragično preminula). Usput, pogledajte kako su Bosanci za logo uzeli kombinaciju ‘Otporove’ pesnice i cucle za bebe – ni sa njima nikad nismo radili“, naveo je nekadašnji lider “Otpora” uz konstatciju da, ako građani imaju kapacitet da prepoznaju problem i mobilišu se što je vrlo važno bez nasilja, to je uvijek dobar znak za društvo.
„Arapsko proleće je odigralo važnu ulogu u tome da publika širom sveta shvati kako mala grupa odlučnih mladih ljudi itekako može da se organizuje i predstavlja izazov diktatorima poput Mubaraka. Mladi Arapi doneli su u svet ‘nenasilne borbe’ mnoge inovativne taktike, poput kratkih a efektnih demontsracija, okupacije javnog prostora, ali i upotrebe socijalnih medija“, pojasnio je Popović.
Podvukao je kako je svaka borba, međutim, specifična za zemlju i društvo u kojoj se odvija i nema „copy-paste“-ovanja uspješnih taktika.
„Zato ‘Canvas’ pokušava da aktivistima u svijetu da samo okvir, a oni su ti koji uvijek znaju šta bi u njihovom društvu bila idealna taktika nenasilne borbe“, pojasnio je.
Odgovarajući na pitanje novinara Anadolije koliko historija, vjera, kultura, a svakako i „međunarodni efekat“, imaju utjecaja na nenaslinu borbu, te kako se ona započinje, realizuje i gdje joj je kraj, jedan od lidera omadinske akcije rušenja Miloševićevog režima poručio je kako je od Gandija i Martina Lutera Kinga svaka borba specifična u svojim kulturnim, religijskim, a nekad i okvirima mentaliteta.
Prema njegovim riječima, statistika pokazuje da je nenasilna borba mnogo efektniji način društvene promjene nego oružana borba.
„Da bi pokret postao masovan i uspešan potrebno je da jasno definiše „viziju sutrašnjice“, tj. sistem vrednosti za koji se zalaže. Mnogi pokreti, poput američkog ‘Occupy Wall Street’ nisu uspeli da definišu viziju, pa su ostali na nivou protesta ‘protiv nečega’, a ne ‘za nešto novo’. U svakom slučaju, bez obzira na to da li je protest uglavnom socijalni (Arapsko proleće počelo je kao socijalni bunt nezaposlene omladine u Tunisu), čisto politički (kakav je recimo sukob vlasti i opozicije u Zimbabweu ili Venezueli) ili anti-korupcijski (Bosna, Slovenija..), bez jedinstva, planiranja i nenasilne discipline nema uspešnog pokreta”, zaključio je idol demonstranata širom svijeta Srđa Popović u ekskluzivnom intervjuu za agenciju Anadolija.
“Otpor” je bio studentski, a zatim i narodni politički pokret nastao 1998. Beogradu, u Srbiji, pod apsolutističkim režimom Slobodana Miloševića. Osnovalo ga je 11 učesnika studentskih demonstracija, a propoznatljiv je po simbolu stisnute pesnice. “Otpor” je brzo prerastao u glavnu prijetnju Miloševićevom režimu i zahvaljujući hrabrim, nenasilnim i duhovitim akcijama brzo narastao na nekoliko desetina hiljada aktivista. Kroz seriju provokativnih i duhovitih kampanja, ali i kroz utjecaj na ujedinjenje srpske opozicije, Otpor je odigrao ključnu ulogu u Miloševićevom porazu na izborima 2000. godine, kao i nenasilnoj srpskoj revoluciji nakon koje je balkanski diktator svrgnut sa vlasti 5. oktobra 2000. godine.