Sajide, dođi, netko te došao vidjeti, blagim glasom poviknuo je u četvrtak socijalni radnik zagrebačkog Centra za rehabilitaciju Stjepan Tenšek. Čist, uredan, ošišan, sa širokim osmijehom i pogledom punim povjerenja Seid Kešić (52), godinama zvan Perica Matas, dočekao nas je i pružio nam ruku.
Prebirući po čokoladama, keksima i slatkišima koje smo mu donijeli, posebno se razveselio vidjevši omiljene Coca Cole.
Uzeo ih je i spremio u hladnjak, a slatkiše je stavio na stol, želeći ih podijeliti sa svojh šest sustanara s kojima dijeli dnevni boravak svog zagrebačkog doma.
– Bio sam u bolnici i izvadio zub koji me bolio – s ponosom nam se pohvalio Sajid, trudeći se izgovarati što jasnije. Saznali smo da mu se cimer iz sobe zove Damir i da je gledao crtić u kinu.
– Otkako je došao u siječnju pa do danas, Sajid je jako napredovao. Potpuno se uklopio, prilagodio, odlazi sam po hranu, sam zna otići do kuhinje ako mu nešto treba, ide s nama do dućana, hodamo po četiri kilometra na dan i polako upoznaje kvart. Stekao je neke navike, a komunikacija mu je puno bolja. Čak i nas prepoznaje po imenima, kada vidi da ga ne razumijete, silno se trudi to pojasniti i izgovor mu je jasniji – hvali Tenšek Sajida. Vezao se, kaže, za sustanare i prema njima ima zaštitnički odnos.
– Brine o drugim korisnicima, pomaže im dodajući im sve što im treba, pruža ruku ako nekome treba pomoć pri hodanju i ima jako fine socijalne i osjećajne komponente. Sam odlazi do aparata za kavu, ubaci novčiće i pričeka dok kava nije gotova. Nama je vrlo teško ocijeniti napredak jer smo s njim svaki dan, ali pomaci se ipak vide – kaže zadovoljno Tenšek. Osim brata i sestre koji žive u Zagrebu, ljetos su ga posjetila i braća koja žive u Švedskoj.Svi zajedno prikupili su 5000 kuna kako bi mu kupili ortopedske cipele koje su jako skupe, a koje treba nositi zbog problema sa zglobovima.
– Odveli smo ga na sva snimanja i deformacije zglobova uvjetovane su i genetski. Preporuka ortopeda bila je nošenje ortopedskih cipela, no kako Sajid još nema zdravstveno osiguranje, braća su skupila novac i kupila mu cipele. Tek kad ga sud u Bosni proglasi živim, što još nije učinio, onda će njegovi papiri ići svojim tijekom – ispričao nam je Tenšek. Tijekom našeg boravka u Centru, Sajid je sam uzeo čaše, Coca Colu iz hladnjaka, te nakon što je natočio, spremio je nazad u hladnjak.
Svi ga hvale i vole
Sajid Kešić bio je bez identiteta punih 36 godina. Zvali su ga Perica Matas i obitavao je u rapskoj psihijatrijskoj bolnici, koja mu je punih 13.308 dana bila jedini dom, a njezini zaposlenici jedina obitelj. Posredovanjem rapske bolnice te drniškog i zagrebačkog centra za socijalnu skrb u siječnju je smješten u zagrebački Centar za rehabilitaciju u Sloboštini koji stručno skrbi o ljudima s umjerenim, težim i teškim intelektualnim teškoćama. Njegovu dolasku nazočila je i njegova obitelj, sestra Saida i brat Nisvet Kešić, koji su preko 24sata našli svojeg davno izgubljenog brata. 24sata prva su objavila tužnu priču o bezimenom čovjeku.
Ostatak teksta pročitajte OVDJE.