Crnu Goru u narednu nedjelju očekuje drugi krug predsjedničkih izbora, a nakon što nijedan predsjednički kandidat u prvom krugu izbora održanih 19. marta nije osvojio više od 50% glasova.
Zbog kraha na izborima predsjednička kandidatkinja Draginja Vuksanović Stanković podnijela je ostavku na sve stranačke funkcije (SDP) i odrekla se poslaničkog mandata u Skupštini Crne Gore jer je osvojila svega 3,2 odsto glasova.
Predsjednik Demokrata Aleksa Bečić, osvojio je 10,9 odsto, Andrija Mandić 19,3%, Goran Danilović osvojio je 1,4, a Jovan Radulović 0,8 odsto.
Najviše glasova osvojio je aktuelni predsjednik Crne Gore Milo Đukanović – 35,2%, dok je kandidat pokreta “Evropa sad” Jakov Milatović osvojio 29,2% glasova birača izašlih na izbore. Njih dvojica ušli su u drugi krug predsjedničkih izbora i obojica vjeruju u pobjedu.
Nepisano pravilo je da u drugom krugu izbora pobjeđuje drugoplasirani kandidat iz prvog kruga, a da će tako biti u Crnoj gori 2. aprila vjeruju i sagovornici BUKE.
Predrag Zenović, univerzitetski profesor i politikolog za BUKU kaže da iako su svi lideri političkih partija zadržali svoj izborni rezultat, uspjeh Jakova Miletića govori o izbornoj mobilizaciji birača koji nisu dio „partijske mašinerije“, koji razmišljaju van identitetske matrice, desne nacionalističke politike, a koji su u svom svakodnevno životu vidjeli efekte socio-ekonomskog programa „Evropa sad“.
“Ovaj program opozicija vidi kao neodrživu i populističku makroekonomsku politiku, a podrazumijevao je povećanje minimalne zarade s 220 na 450 EUR i povećanje prosječne zarade u Crnoj Gori od 100 EUR. Izbori su, dakle, donijeli promjenu ključne političke paradigme koja će cijeli politički spektar usluga povući ka ljevici i artikulaciji klasnih tema i razlika. Vjerovatno je došlo i do tzv. strateškog glasanja: dio birača Demokrata i Demokratskog fronta dali su podršku Milatoviću budući da on, zbog ideološkog i političkog profila, kao novo lice politike, ima veće šanse da u drugom krugu pobijedi Đukanovića”, vjeruje Zenović.
Dodaje da biračko tijelo Crne Gore tradicionalno podržava nova lica, ali je vrlo izvjesno da se ovdje radi i o potrebi da se iznova osmisli politika i političko, da se traga za novim narativima i novom retorikom.
Esejist i analitičar Stefan Đukić u razgovoru za BUKU kaže da su rezultati prvog kruga očekivani u tome da je Đukanović prvi, ali ne dominantno, da se ide u drugi krug i da je izlaznost bila solidna zbog široke ponude. Jedino iznenađenje je, kaže, razlika između drugog i trećeg kandidata jer su svi pretpostavljali da će ona biti i svega par procenata, a bilo je jasnih 9%.
“Bez "pred-priče" djeluje neobično da kandidat vanparlamentarne stranke uđe u drugi krug. Ali Milatović je bio ministar i prepoznat je, zajedno sa partijskim kolegom Spajićem po programu podizanja minimalne i prosječne zarade. Istovremeno, veliko je nezadovoljstvo strankama koje su pobijedile 30.08.2020. pa je kapitalizovao na tome te uspio da pošalje poruku da jedini može pobjediti Đukanovića. Sve je to igralo ulogu da se nađe u drugom krugu”, kaže Đukić.
Đukanović odlazi u političku prošlost
Predsjednički izbori u jednu ruku izgledaju kao izbori protiv Mila Đukanovića. Skoro svi predsjednički kandidati iz prvog kruga pozvali su svoje glasače da podršku daju Milatoviću. Budu li birači Mandića, Bečića… glasali po njihovoj želji, Đukanović gubi izbore, što će uticati i na vanredne parlamentarne izbore.
Zenović kaže kako je Đukanović iskusan političar, višedecenijski državnik, ali protiv sebe ima anti DPS sentiment i krivicu nagomilane društvene probleme koje mu veliki dio biračkog tijela pripisije i koji je jači od harizme i povjerenja koje on i partija na čijem je čelu imaju od strane tradicionalnih podržavalaca ove politike.
S druge strane, Milatović govori u ime tranzicionih gubitnika, mladih koji ne žele politiku prošlosti i podjela, u ime radnika i penzionera čiji je socijalni status postao nepodnošljiv u zemlji koja sebe želi da predstavi kao neoliberalni investicioni raj.
“Talas uspjeha pokreta “Evropa sad” kao i njihova političko-ideološka kompatibilnost s partijama parlamentarne većine daje Milatoviću jasnu prednost. Mobilizacija "glasačkih rezervoara" o kojem je Đukanović govorio aludirajući na dijasporu što je do 2020., po svemu sudeći, bio model za željeni izborni rezultat uz zloupotrebu državnih resursa, državne uprave i nacionalne aviokompanije, sada je bez vlasti gotovo nemoguća”, smatra Zenović.
Rijetko ko sumnja u pobjedu relativnog novo lica na političkoj sceni, ali Đukanović je stari vuk u političkom zanatu i ne može ga se tek tako otpisati.
“Đukanović jeste iskusan političar, njegova stranka ima najsnažniju infrastrukturu ali u prvom krugu, kada se zbroje glasovi "suprotnog" bloka on zaostaje nekih 70-80 000 glasova što je za crnogorske uslove mnogo. Ne treba ga otpisati, ali u ovom trenutku djeluje da je Milatović favorit”, ocjenjuje Đukić za BUKU.
Zenović kaže kako sve upućuje na to da Đukanović neće uspjeti da svoju pobjedu u prvom krugu pretvori u konačnu izbornu pobjedu, te dodaje da bi ovi izbori mogli predstavljati konačan kraj jedne duge epohe vlasti Demokratske partije socijalista, koja od gubitka vlasti na parlamentarnim izborima 2020. godine bilježi konstantan pad.
“Pad Đukanovića značio bi , vjerovatno, pad Demokratske partije socijalista kakvu poznajemo, koja je u Crnoj Gori imala apsolutnu vlast od uvođenja višestranačja 1990. do 2020. godine. Politički gledano, ovi izbori se mogu jedino porediti s izborima 1997. budući da su ti izbori bili početak "novog" DPS-a dok bi ovi mogli da predstavljaju njegov kraj. Ujedno, to bi bio kraj jedne ere harizmatske vladavine koja je, iscrpivši sve svoje prednosti, postala balast demokratskim i emancipatorskim procesima.Transformacija od nekoga ko je došao na talasu AB revolucije uz podršku Miloševića do nekog ko je državu i društvo usmjerio ka zapadnim vrijednostima i integracijama svjedoči o moći transformacije, ali i transformacionom i emancipatorskom potencijalu koja je ta politika u nekim važnim trenucima imala”, ocjenjuje Zenović.
Predsjednik Crne Gore, prema Ustavu Crne Gore, predstavlja Crnu Goru u zemlji i inostranstvu, vrhovni je komandant Vojske, učestvuje u diplomatskim poslovima zemlje i njegove su funkcije dosta ceremonijalnog karaktera.
“Dakle, s te pozicije nije moguće značajnije usmjeriti unutrašnji i spoljašnji kurs Crne Gore. Odlazak Đukanovića s vlasti značio bi otvaranje mogućnosti da se izađe iz kohabitacije koja čini politički sistem disfunkcionalnim i stvaranje prostora za konsolidaciju stabilnije većine za buduću izvršnu vlast u Crnoj Gori”, mišljenja je Zenović.
Đukanovićev poraz na izborima bio bi i nepovratni odlazak u političku penziju, mišljenja je Đukić.
“On će sigurno i dostojanstveno predati funkciju kako bi, za istoriju, ostao upamćen kao miran i demokratsi državnik a ne silnik, autoritarac, tiranin ili nešto drugo kako su ga protivnici, nerijetko s razlogom, karakterisali. Svjestan bi bio u tom trenutku da je igra završena", smatra Đukić.
U slučaju Milatovićeve pobjede, dodaje, njegova stranka ima političku poziciju na parlamentarnim izborima i šansu da dominantno utiče na formiranje vlade, ali i da dobije najveću odgovornost da pomiri i okupi prilično zavađene i asinhrone partije.
Koje su najbitnije razlike između Đukanovića i Milatovića?
Dok je pred građanima dilemma Đukanović ili Milatović, ključno je pitanje koja je razlika između njih. Za analitičare Đukanović predstavlja istorijsku ličnost prošlih i sadašnje države, dok je Milatović personifikacija nove nade.
“Đukanović je harizmatski lider koji ima istorijsku ulogu, koji je državu vodio tri decenije, međutim uvijek stabilokratski, sa zapadnim licem prema Briselu i Vašingtonu i autokratskim naličjem ka građanima Crne Gore. Partija na čijem je čelu označena je u javnost kao najveći krivac za visoku korupciju u zemlji, neriješene napade na novinare stagniranje u evropskim integracijama, socio-ekonomski i etnički jaz među građanima Crne Gore. Milatović je mlad i obrazovan čovjek, s malo političkog iskustva i antpod stvarnosti koju je Đukanovićev sistem vlasti stvarao godinama u kojem su državne privilegije i društvena mobilnost pripadale samo partijski podobnima”, kaže Zenović.
Đukić govori kako je Milatović mlad političar školovan na zapadu, već ostvaren u profesionalnoj sferi, dok je Đukanović političar starog kova stvoren u komunističkoj eri.
“Smatram da će Milatović biti mnogo dinamičniji, prisutniji u javnosti umjesto iza paravana službenih automobila i ličnog obezbjeđenja. Vjerovatno će biti vokalniji putem društvenih mreža i tako ostvarivati kontakt s građanima. Ipak predsjednička funkcija nema previše ovlašćenja te je ona više "paradna". U tom pogledu je potencijalna promjena dobra jer Đukanović polarizuje narod i sklon je žešćim istupima (narativ o zaštiti države i domaćim izdajnicima) dok je Milatović pomirljiviji”, zaključuje Đukić.
Politička kriza u Crnoj Gori traje godina, a eskalirala je nakon donošenja Zakona o slobodi vjeroispovijesti kada je Srpska pravoslavna crkva mobilisala vjernike i kada je crnogorska javnost duboko polarizovana na simpatizere crkve s jedne, i simpatizere DPS-a s druge strane.
Mnogi vjeruju da je upravo zalaganje tadašnjeg mitropolita crnogorskog Amfilohija pomoglo da DPS na parlamentarnim izborima 2020. izgubi parlamentarnu većinu. Tada je široki blok ideološki suprotstavljenih stranaka formirao Vladu Zdravka Krivokapića koja je ubrzo pala, a za novog predsjednika manjinske vlade uz pomoć DPS-a izabran je Dritan Abazović, lider pokreta URA.
Ni njegova Vlada nije dugo izdržala, izglasano joj je nepovjerenje u avgustu prošle godine. Umjesto traženja nove većine Sjedinjene američke države predložile su vanredne parlamentarne izbore koje je aktuelni predsjednik Crne Gore Milo Đukanović prije sedam dana raspisao za 11. juni.
Rezultat predsjedničkih izbora, u velikoj mjeri definisaće i (ne)uspjeh stranaka na parlamentarnim izborima.
