Crnu
Goru u narednu nedjelju očekuje drugi krug predsjedničkih izbora, a
nakon što nijedan predsjednički kandidat u prvom krugu izbora održanih
19. marta nije osvojio više od 50% glasova.
Zbog
kraha na izborima predsjednička kandidatkinja Draginja Vuksanović
Stanković podnijela je ostavku na sve stranačke funkcije (SDP) i odrekla
se poslaničkog mandata u Skupštini Crne Gore jer je osvojila svega 3,2
odsto glasova.
Predsjednik
Demokrata Aleksa Bečić, osvojio je 10,9 odsto, Andrija Mandić 19,3%,
Goran Danilović osvojio je 1,4, a Jovan Radulović 0,8 odsto.
Najviše
glasova osvojio je aktuelni predsjednik Crne Gore Milo Đukanović –
35,2%, dok je kandidat pokreta “Evropa sad” Jakov Milatović osvojio
29,2% glasova birača izašlih na izbore. Njih dvojica ušli su u drugi
krug predsjedničkih izbora i obojica vjeruju u pobjedu.
Nepisano
pravilo je da u drugom krugu izbora pobjeđuje drugoplasirani kandidat
iz prvog kruga, a da će tako biti u Crnoj gori 2. aprila vjeruju i
sagovornici BUKE.
Predrag
Zenović, univerzitetski profesor i politikolog za BUKU kaže da iako su
svi lideri političkih partija zadržali svoj izborni rezultat, uspjeh
Jakova Miletića govori o izbornoj mobilizaciji birača koji nisu dio
„partijske mašinerije“, koji razmišljaju van identitetske matrice, desne
nacionalističke politike, a koji su u svom svakodnevno životu vidjeli
efekte socio-ekonomskog programa „Evropa sad“.
“Ovaj
program opozicija vidi kao neodrživu i populističku makroekonomsku
politiku, a podrazumijevao je povećanje minimalne zarade s 220 na 450
EUR i povećanje prosječne zarade u Crnoj Gori od 100 EUR. Izbori su,
dakle, donijeli promjenu ključne političke paradigme koja će cijeli
politički spektar usluga povući ka ljevici i artikulaciji klasnih tema i
razlika. Vjerovatno je došlo i do tzv. strateškog glasanja: dio birača
Demokrata i Demokratskog fronta dali su podršku Milatoviću budući da on,
zbog ideološkog i političkog profila, kao novo lice politike, ima veće
šanse da u drugom krugu pobijedi Đukanovića”, vjeruje Zenović.
Dodaje
da biračko tijelo Crne Gore tradicionalno podržava nova lica, ali je
vrlo izvjesno da se ovdje radi i o potrebi da se iznova osmisli politika
i političko, da se traga za novim narativima i novom retorikom.
Esejist
i analitičar Stefan Đukić u razgovoru za BUKU kaže da su rezultati
prvog kruga očekivani u tome da je Đukanović prvi, ali ne dominantno, da
se ide u drugi krug i da je izlaznost bila solidna zbog široke ponude.
Jedino iznenađenje je, kaže, razlika između drugog i trećeg kandidata
jer su svi pretpostavljali da će ona biti i svega par procenata, a bilo
je jasnih 9%.
“Bez
“pred-priče” djeluje neobično da kandidat vanparlamentarne stranke uđe u
drugi krug. Ali Milatović je bio ministar i prepoznat je, zajedno sa
partijskim kolegom Spajićem po programu podizanja minimalne i prosječne
zarade. Istovremeno, veliko je nezadovoljstvo strankama koje su
pobijedile 30.08.2020. pa je kapitalizovao na tome te uspio da pošalje
poruku da jedini može pobjediti Đukanovića. Sve je to igralo ulogu da se
nađe u drugom krugu”, kaže Đukić.
Đukanović odlazi u političku prošlost
Predsjednički
izbori u jednu ruku izgledaju kao izbori protiv Mila Đukanovića. Skoro
svi predsjednički kandidati iz prvog kruga pozvali su svoje glasače da
podršku daju Milatoviću. Budu li birači Mandića, Bečića… glasali po
njihovoj želji, Đukanović gubi izbore, što će uticati i na vanredne
parlamentarne izbore.
Zenović
kaže kako je Đukanović iskusan političar, višedecenijski državnik, ali
protiv sebe ima anti DPS sentiment i krivicu nagomilane društvene
probleme koje mu veliki dio biračkog tijela pripisije i koji je jači od
harizme i povjerenja koje on i partija na čijem je čelu imaju od strane
tradicionalnih podržavalaca ove politike.
S
druge strane, Milatović govori u ime tranzicionih gubitnika, mladih
koji ne žele politiku prošlosti i podjela, u ime radnika i penzionera
čiji je socijalni status postao nepodnošljiv u zemlji koja sebe želi da
predstavi kao neoliberalni investicioni raj.
“Talas
uspjeha pokreta “Evropa sad” kao i njihova političko-ideološka
kompatibilnost s partijama parlamentarne većine daje Milatoviću jasnu
prednost. Mobilizacija “glasačkih rezervoara” o kojem je Đukanović
govorio aludirajući na dijasporu što je do 2020., po svemu sudeći, bio
model za željeni izborni rezultat uz zloupotrebu državnih resursa,
državne uprave i nacionalne aviokompanije, sada je bez vlasti gotovo
nemoguća”, smatra Zenović.
Rijetko
ko sumnja u pobjedu relativnog novo lica na političkoj sceni, ali
Đukanović je stari vuk u političkom zanatu i ne može ga se tek tako
otpisati.
“Đukanović
jeste iskusan političar, njegova stranka ima najsnažniju infrastrukturu
ali u prvom krugu, kada se zbroje glasovi “suprotnog” bloka on zaostaje
nekih 70-80 000 glasova što je za crnogorske uslove mnogo. Ne treba ga
otpisati, ali u ovom trenutku djeluje da je Milatović favorit”,
ocjenjuje Đukić za BUKU.
Zenović
kaže kako sve upućuje na to da Đukanović neće uspjeti da svoju pobjedu u
prvom krugu pretvori u konačnu izbornu pobjedu, te dodaje da bi ovi
izbori mogli predstavljati konačan kraj jedne duge epohe vlasti
Demokratske partije socijalista, koja od gubitka vlasti na
parlamentarnim izborima 2020. godine bilježi konstantan pad.
“Pad
Đukanovića značio bi , vjerovatno, pad Demokratske partije socijalista
kakvu poznajemo, koja je u Crnoj Gori imala apsolutnu vlast od uvođenja
višestranačja 1990. do 2020. godine. Politički gledano, ovi izbori se
mogu jedino porediti s izborima 1997. budući da su ti izbori bili
početak “novog” DPS-a dok bi ovi mogli da predstavljaju njegov kraj.
Ujedno, to bi bio kraj jedne ere harizmatske vladavine koja je,
iscrpivši sve svoje prednosti, postala balast demokratskim i
emancipatorskim procesima.Transformacija od nekoga ko je došao na talasu
AB revolucije uz podršku Miloševića do nekog ko je državu i društvo
usmjerio ka zapadnim vrijednostima i integracijama svjedoči o moći
transformacije, ali i transformacionom i emancipatorskom potencijalu
koja je ta politika u nekim važnim trenucima imala”, ocjenjuje Zenović.
Predsjednik
Crne Gore, prema Ustavu Crne Gore, predstavlja Crnu Goru u zemlji i
inostranstvu, vrhovni je komandant Vojske, učestvuje u diplomatskim
poslovima zemlje i njegove su funkcije dosta ceremonijalnog karaktera.
“Dakle,
s te pozicije nije moguće značajnije usmjeriti unutrašnji i spoljašnji
kurs Crne Gore. Odlazak Đukanovića s vlasti značio bi otvaranje
mogućnosti da se izađe iz kohabitacije koja čini politički sistem
disfunkcionalnim i stvaranje prostora za konsolidaciju stabilnije većine
za buduću izvršnu vlast u Crnoj Gori”, mišljenja je Zenović.
Đukanovićev poraz na izborima bio bi i nepovratni odlazak u političku penziju, mišljenja je Đukić.
“On
će sigurno i dostojanstveno predati funkciju kako bi, za istoriju,
ostao upamćen kao miran i demokratsi državnik a ne silnik, autoritarac,
tiranin ili nešto drugo kako su ga protivnici, nerijetko s razlogom,
karakterisali. Svjestan bi bio u tom trenutku da je igra završena”,
smatra Đukić.
U
slučaju Milatovićeve pobjede, dodaje, njegova stranka ima političku
poziciju na parlamentarnim izborima i šansu da dominantno utiče na
formiranje vlade, ali i da dobije najveću odgovornost da pomiri i okupi
prilično zavađene i asinhrone partije.
Koje su najbitnije razlike između Đukanovića i Milatovića?
Dok
je pred građanima dilemma Đukanović ili Milatović, ključno je pitanje
koja je razlika između njih. Za analitičare Đukanović predstavlja
istorijsku ličnost prošlih i sadašnje države, dok je Milatović
personifikacija nove nade.
“Đukanović
je harizmatski lider koji ima istorijsku ulogu, koji je državu vodio
tri decenije, međutim uvijek stabilokratski, sa zapadnim licem prema
Briselu i Vašingtonu i autokratskim naličjem ka građanima Crne Gore.
Partija na čijem je čelu označena je u javnost kao najveći krivac za
visoku korupciju u zemlji, neriješene napade na novinare stagniranje
u evropskim integracijama, socio-ekonomski i etnički jaz među građanima
Crne Gore. Milatović je mlad i obrazovan čovjek, s malo političkog
iskustva i antpod stvarnosti koju je Đukanovićev sistem vlasti stvarao
godinama u kojem su državne privilegije i društvena mobilnost pripadale
samo partijski podobnima”, kaže Zenović.
Đukić
govori kako je Milatović mlad političar školovan na zapadu, već
ostvaren u profesionalnoj sferi, dok je Đukanović političar starog kova
stvoren u komunističkoj eri.
“Smatram
da će Milatović biti mnogo dinamičniji, prisutniji u javnosti umjesto
iza paravana službenih automobila i ličnog obezbjeđenja. Vjerovatno će
biti vokalniji putem društvenih mreža i tako ostvarivati kontakt s
građanima. Ipak predsjednička funkcija nema previše ovlašćenja te je ona
više “paradna”. U tom pogledu je potencijalna promjena dobra jer
Đukanović polarizuje narod i sklon je žešćim istupima (narativ o zaštiti
države i domaćim izdajnicima) dok je Milatović pomirljiviji”,
zaključuje Đukić.
Politička
kriza u Crnoj Gori traje godina, a eskalirala je nakon donošenja Zakona
o slobodi vjeroispovijesti kada je Srpska pravoslavna crkva mobilisala
vjernike i kada je crnogorska javnost duboko polarizovana na simpatizere
crkve s jedne, i simpatizere DPS-a s druge strane.
Mnogi
vjeruju da je upravo zalaganje tadašnjeg mitropolita crnogorskog
Amfilohija pomoglo da DPS na parlamentarnim izborima 2020. izgubi
parlamentarnu većinu. Tada je široki blok ideološki suprotstavljenih
stranaka formirao Vladu Zdravka Krivokapića koja je ubrzo pala, a za
novog predsjednika manjinske vlade uz pomoć DPS-a izabran je Dritan
Abazović, lider pokreta URA.
Ni
njegova Vlada nije dugo izdržala, izglasano joj je nepovjerenje u
avgustu prošle godine. Umjesto traženja nove većine Sjedinjene američke
države predložile su vanredne parlamentarne izbore koje je aktuelni
predsjednik Crne Gore Milo Đukanović prije sedam dana raspisao za 11.
juni.
Rezultat predsjedničkih izbora, u velikoj mjeri definisaće i (ne)uspjeh stranaka na parlamentarnim izborima.