Said Akbar je Afganistan napustio prije dvije godine. Trenutno se
nalazi u Beogradu i 35 puta je pokušao preći srbijansku granicu. U
Srbiju je preko Turske i Bugarske došao prije 18 mjeseci. Od tada,
zajedno sa prijateljima, pokušava preći granicu na sjeveru Srbije i
nastaviti put u zapadnu Evropu. „Danas sam došao iz Mađarske. Jučer sam
deportovan i u dva sata poslije pola noći sam vraćen u Beograd”, kaže
Said.
Sara Ristić, koja za Centar za zaštitu, edukaciju i
osnaživanje izbjeglica „Info Park” radi kao psihijatar, kaže da
krijumčari u noći dolaze do glavne autobuske stanice u Beogradu. Cijene
su visoke. Krijumčari za transport kopnenim putem do Italije traže 1.800
eura. Sara Ristić kaže da ovaj centar dugo vremena evidentira
izbjeglice koje dolaze u Srbiju.
Uslovi u kojim žive izbjeglice u Beogradu su veoma teški
„U
augustu samo zabilježili najveći broj novopridošlih izbjeglica u toku
ove godine. Prije svega se radi o iračko-kurdskim porodicama koje su u
Beograd stigle preko Bugarske. U toku predhodnih nekoliko mjeseci su
preko Makedonije u Srbiju uglavnom dolazili samo muškarci iz Afganistana
i Pakistana”, kaže Ristićeva.
Ako ne može morskim, onda može kopnenim putem
Ona
smatra da je broj novopridošlih izbjeglica u Srbiju porastao zbog
zatvaranja rute preko Sredozemlja. Naime, otkako je izbjeglicama otežano
da preko Sredozemnog mora dođu do Sicilije, veliki broj izbjeglica
ponovo pokušava preko „Balkanske rute” do dođe do zapadne Evrope.
„Rumunija
više nije omiljena za izbjeglice jer do zapadne Evrope ponovo moraju
preko mađarske teritorije. Mađarska je za njih veliki problem. Zbog toga
mnogi pokušavaju preko Hrvatske jer je tako najbrže. Međutim, oni koju
su pokušali preko Rumunije su zadržani. Nekoliko mjeseci niko nije mogao
nastaviti put prema zapadnoj Evropi. Nakon toga je vjerovatno granična
sigurnost oslabila i mnogi su došli ovdje”, kaže Sara Ristić.
Savjet prijateljima: ne dolazite ovamo
Rumunska granična služba je pooštrila kontrole i ponovo sa svoje
granice vraća i izbjegličke familije. „Info Point” smatra da zbog toga
aktuelni trend nije dugotrajan. Sara Ristić kaže da srbijanski
humanitarci uvijek pitaju izbjeglice gdje namjeravaju otići: „Malo je
onih koji kažu da žele u Njemačku ili Austriju jer su čuli za prisilni
povratak. Većina naših izbjeglica su muškarci iz Afganistana i
Pakistana. Informacije o prisilnom povratku dobijaju od rađaka koji su
već u Njemačkoj ili Austriji. Zbog toga pokušavaju otići u neku drugu
zemlju”.
Kada putem telefona razgovara sa majkom Said joj laže
da mu je dobro i da živi u lijepom i dobro održavanom izbjegličkom
centru. Sasvim drugačije razgovara sa prijateljima koji su još uvijek u
Afganistanu i koji ga pitaju za savjet.
„Molim vas nemojte
dolaziti u Evropu. Nije onako kako je meni rečeno da je Evropa dobra, da
se u njoj može raditi i da se za mjesec dana može obogatiti. Već godinu
i po dana živim u Srbiji. Svakom kažem: ne dolazi ovamo. Nakon toga
čujem kako kažu da se s njima šalim. Onda me pitaju: pa zašto si ti
otišao? Na takvo pitanje odgovaram: napravio sam veliku grešku”, kaže
Said Akbar.