Crna Gora je talac oštre polemike crkve i države. Pitanje da li je Crna Gora politički uređena država ili religijski nastrojena liturgijska zajednica iskliznulo je iz rasprave o suverenitetu i postavljeno je u službu odmjeravanja snaga dvije vladajuće klase. No, daleko od tog da je jedino pitanje aktuelnih crnogorskih zbivanja može li crkva dokazati odakle joj sve čime upravlja, sve što je uknjižila na sebe.
„Lani je u ovo doba bilo 30.000 ljudi na ulicama, od 600.000 stanovnika. Crna Gora je imala najveličanstvenije građanske proteste. Tada ste vidjeli Srbe i Albance uz Crnogorce i Bošnjake i to je propušten potencijal. Đukanović je smolio tu ideju mirne smjene vlasti, ostavio je brisan prostor – i pojavio se ovaj“ – kaže Esad Kočan, publicist, novinar i urednik crnogorskog magazina „Monitor“.
Nasuprot Mila Đukanovića, predsjednika Crne Gore, stao je Amfilohije Radović, mitropolit crnogorsko-primorski.. Jedini čovjek koji Crnom Gorom upravlja dugo koliko i Đukanović, ako ne i duže. Prema mišljenju Esada Kočana, Radović i Đukanović su stari znanci, veleposjednici Crne Gore koji znaju naći zajednički interes.
Dogovor u koji se (ne) sumnja
„Ukoliko se tu radi o Zakonu o slobodi vjeroispovjesti, budite sigurni da će se Đukanović i Amfilohije dogovoriti. Para ima dosta da se zadovolje i jedan i drugi interes. Amfilohije je ovih dana bio ponižavan iz Beograda, tretiran kao neki tamo. On je čovjek koji nema pravo ni da pregovara. Postoji mogućnost postizanja nekog statusa autonomije te crkve u Crnoj Gori. Ja uopšte ne isključujem tu mogućnost. Njih dvojica će da nađu dogovor i sve će da se slegne. Amfilohije nikad jači, Đukanović nikad jači“ – rekao je Esad Kočan.
Čak ni tada, ističe Kočan, to ne bi bilo nikakvo rješenje za Crnu Goru, niti bi došlo do bitnih promjena. “Čitav društveni život u Crnoj Gori je na neki način zakočen. Mi imamo ponovljenu 1997. godinu. Sve druge političke opcije nestaje. Tada je nestao Liberalni savez. Sada, 2020. godine imamo Đukanović ili Amfilohije Radović. Ili jedan ili drugi. Ja pripadam onoj grupi koja kaže nijedan ni drugi“ – tvrdi Kočan, i zaključuje da bi dobro rješenje bilo da se aktiviraju progresivne i reformske snage devedestetih. „Neka su razlilite, ali treba da se okupljaju, treba da traže treći put, da izađemo iz situacije Amfilohije i Milo, da bi na tržištu ideja postojao neko osim njih dvojice“.
Na nivou na kome se manifestuje otpor Milu Đukanoviću, politička situacija djeluje sablasno. Ljupka Kovačević iz Centra za žensko i mirovno obrazovanje ANIMA tvrdi da su na lokalnom nivou manjine ugrožene i da se aktiviraju stari (vjerski) antagonizmi. „Kotor je jedan grad ispražnjen politikom, mrtav grad. U tom gradu, ljudi u crnini, sablasno, sa malom djecom, sa svijećama, idu u potpunoj tišini i kruže gradom. To je za mene bilo jezivo, neobjašnjivo. Doživjela sam da je to kao iz nekog filma“ – kaže Kovačević. Prema njenom mišljenju, ljudi tu situaciju povezuju sa periodom devedesetih jer se osjećaju ugroženo ili ne znaju kako da objasne sitauciju u kojoj se nalaze.
„Bili smo u Bijelom Polju, Nikšiću, prošli smo kroz Rožaje. Bijelo Polje je puno malih zastava. Pljevlja su potpuno obljepljena zastavama. Rožaje isto zastave svuda. Isto i Berane. Crvjeno, plavo i bijelo. To je navodno stara crnogorska zastava. Drže se neke tenzije. Ubjeđenje je među ljudima koji idu u litijama da će se rješiti da će Amfilohije skinuti Mila. To je ludilo u koje vjeruju“ – ističe Kovačević.
Verica Mirović, mirovna aktivistkinja, tvrdi da je slična situacija i u Podgorici. S tom razlikom što – iako su podjele i tenzije vidljive – veoma mali broj ljudi u litijama koji su prethodno učestvovali u građanskim protestima smatra da se nešto zaista i događa. „Taj zakon je došao u momentu kada Milo Đukanović nije imao više ništa da ponudi glasačkom tijelu. Građanski protesti su otišli u drugi plan. Zaboravili smo na to kako živimo i bavimo se zakonom“ – zaključuje Mirović.
Neko je rekao sekularizacija?
S jedne strane, spor koji naizgled vodi u razrješenje pitanja sekularizacije i demokratizacija Crne Gore kompromitovan je posljednjim odlukama Demokratske partije socijalista Mila Đukanović, smatra Ljupka Kovačević iz Centra za žensko i mirovno obrazovanje ANIMA Kotor. „U partijskom programu, na zadnjem kongresu DPSa donešena je odluka da partija pravi jedinstvenu Crnogorsku crkvu. To je u njihovom partijskom programu, da se napravi jedinstvena pravoslavna crkva u Crnoj Gori. Drugi program koji je sada obnarodovao predsjednik da službe koje su državne nemaju da budu nezavisne, jer ko to misle, njemu tu nije mjesto, a nije mu mjesto ni u državi“ – kaže Kovačević.
S druge strane, Zakon o slobodi vjeroispovijesti u potpunosti garantira slobodu vjeroispovjesti i javnog izražavanja vjerskih osjećaja – smatra Lino Veljak, profesor na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Zagrebu. Prema mišljenju Veljaka, Zakon istovremeno isključuje mogućnost favoriziranja bilo koje vjerske zajednice i svima nudi jednake pretpostavke za javni rad.
„Komercijalna djelatnost bilo koje vjerske zajednice u bilo kojoj demokratskoj državi je oporezovana na jednak način na koji se oporezuje i druga delatnost drugih privrednih subjekata. Druga je situacija kada se radi o državama labilne demokracije, poput Hrvatske itd. u kojima se međunarodni kriteriji ne primjenjuju. Ali u svim normalnim zemljama, od Italije do Njemačke, crkva na sve komercijalne djelatnosti plaća porez na dodatu vrijednost (PDV) na jednak način na koji to radi bilo ko drugi. E sada, drugi moment zbog koga se osporava jest zakonska odredba da svaka vjerska zajednica mora s državom sklopiti ugovor koji predviđa razne stvari, a među ostalima i način na koji će ta vjerska zajednica koristiti imovinu koja je državno vlasništvo. I na koji način će država učestvovati u financiranju održavanju kulturnih dobara za koje crkva uspije dokazati da su u njezinom vlasništvu, dakle izgrađene poslije 1918. ili prije toga ali isključivo crkvenim a ne i državnim sredstvima“ – rekao je Lino Veljak.
Veljak ističe da su takav ugovor u skladu sa zakonom potpisale sve vjerske zajednice u Crnoj Gori osim Srpske pravoslavne crkve, te da je SPC takav ugovor potpisala sa Srbijom, ali ne želi sa Crnom Gorom. „Cijeli problem se osporavanjem zakona svodi na odgovor na dva pitanja. Prvo je da li Crnogorci postoje kao narod ili su oni Brozova izmišljotina, pa ih treba silom ili milom natjerati da se vrate izvornom srpstvu od kojega su otpali. Drugo pitanje je da li Crna Gora treba postojati kao država ili se treba vratiti u zajednicu sa majkom Srbijom, a sve zajedno u zagrljaj velike majčice Rusije“ – tvrdi Veljak.
Vjerski fundamentalizam i marginalizacija drugosti
Izrazita vidljivost religijske doktrine te publicitet koji se daje vjerskim velikodostojnicima ostavlja prostor za konzervativnost, onemogućavanje jednakosti i ravnopravnosti u pogledu rodnih i seksualnih sloboda.
„SPC je već dovoljno ojačala da diktira društveni život. Ona je ultrakonzervativna po svemu drugome. Ona će sigurno – gdje ona ima uticaj, a ima ga – uvijek uticati da društvo bude što konzervativnije. Ali tu treba biti pravičan. Tu nije samo SPC, pogoto kada pogledam svu tu crnogorsku mržnju s bošnjačkim imenima i kako žrtve umiju brzo da postanu dželati, kada pričaju šta treba raditi gej ljudima. Kada je pitanje konzervativizma, nama se popločava društvo teokratije“ – smatra Esad Kočan.
Prema mišljenju Ljupke Kovačević, u Crnoj Gori je vidljivo da glasa sa univerziteta i glasa intelektualaca nema kada je u pitanju odbrana ljudskih prava i civilnih sloboda. Kovačević navodi da u slučaju priznavanja istospolnih partnerstava i seksualnih sloboda ni Demokratska partija socijalista i druge stranke vladajuće većine ne ulivaju nadu. Kovačević opominje da su upravo DPS i manjinske stranke (većina u parlamentu) bile izrazito protiv tog zakona i da su ga dvaput isključili iz skupštinske procedure.
Staša Zajović iz Žena u crnom kaže da je brinu naznake vjerskog fundamentalizma.
Lino Veljak, profesor na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, tvrdi da je najgori scenario razrješenja ove situacije stvaranje teokratske države u kojoj mitropolit neće biti nominalni državni vladar, kao što je to bio slučaj sa Kiprom. „Mogla bi se oblikovati situacija u kojoj crkva ima apsolutnu dominaciju, ne samo materijalnu, nego kulturnu i političku monopolizaciju. To je model koji nije prošao u Poljskoj, iako se na tome radi” – zaključuje Veljak.