Jednog običnog dana na ljetovanju u Žuljani na Pelješcu njih su dvoje krenuli na ronjenje. Ivi je to bilo prvo takvo iskustvo pa je mislila samo na disanje, nesvjesna da se iza priče o ronjenju krije dobro isplanirana, mjesecima dogovarana organizacija zaruka, piše epodravina.hr.
Tokom ronjenja u moru su ugledali staru škrinju. "Alen ju je krenuo uzeti, no ja sam mu mahala da pusti škrinju, da mora misliti na disanje. Možda bih i odmah shvatila o čemu je riječ da nisam bila toliko usredotočena na svoje prvo ronjenje pa nisam ništa naslućivala", prisjeća se Iva. Izronili su škrinju i donijeli je na brod, a Iva nije očekivala da će se u njoj nalaziti ono što su našli.
"Tamo su stajali prsten, šampanjac i čaše. Kad sam shvatila što se događa, odmah su mi krenule suze radosnice u potocima", ispričala je.
Alen je potom kleknuo pred nju i pitao je hoće li se udati za njega. Kad je pristala, nazdravili su šampanjcem.
Škrinju je inače napravio Alenov otac, i to od starih crkvenih vrata. Da bi izgledala staro, odnosno kao da je provela godine na dnu mora, četiri je mjeseca bila potopljena kod njegovog prijatelja u uzgajalištu dagnji. Pola sata prije samog ronjenja njegov ju je prijatelj gliserom potopio u blizini, da bi ju par mogao bez problema pronaći, a i bio je blizu da ju čuva i drži na oku