Rođena je Zagrepčanka, a Gračac je bio njezin izbor: polet nakon
završenog rata, prilika za početak, za rješavanje bitnih životnih
problema, za promjenu, drugačiji život.
Tadašnji zaručnik,
pregledač vagona u Hrvatskoj željeznici, dobio je ponudu da dođe raditi u
Gračac. Posla će biti i za nju. Stambeno pitanje osigurano.
Vjenčali su se 10. veljače 1996. godine u Gračacu, njihovo vjenčanje bio je društveni događaj.
Danas,
Božičin suprug je u invalidskoj mirovini, teško je stradao na poslu.
Trgovina u kojoj je Božica radila jedva se održava na životu, Božica je
prije četiri godine postala višak. Od tada je na burzi. Kuća – jedna od
napuštenih srpskih kuća na tom području – koju su dobili da u njoj
stanuju još uvijek nije njihova. Rješenje o darovnici i vlasništvu
čekaju od 2007. godine. Kći, 20-godišnjakinja, završila je srednju
ekonomsku školu, do lipnja će, preko stručnog osposobljavanja bez
zasnivanja radnog odnosa, za 2600 kuna mjesečno stažirati na sudu.
–
A onda – ili van iz Gračaca ili, skupa sa mnom, na burzu – priča
Božica, nježna, krhka ženica sjetnog osmijeha. Malo je ostalo od onog
optimizma od prije dvadesetak godina. Razmišlja li kad o tome da je
život mogao biti drugačiji? Ne odgovara ništa, sliježe ramenima, navlači
još malo sjete na lice.
Nitko se ne vraća
– Navikli smo se tu, život je mogao biti dobar – priča Delfa Prša,
54-godišnjakinja “prestara da bi je netko zaposlio i premlada da bi
otišla u mirovinu”. Dvoje djece joj studira, mali u Splitu, mala u
Zadru. Muž ima posao u državnoj službi – “hvala Bogu!” – a ona je na
burzi: trenutačno preko javnih radova radi u udruzi Prospero. Još šest
mjeseci ima 2600 kuna, a onda – ništa.
– Treba školovati dvoje
djece na fakultetu ovim novcem. Ja bih sad mogla raditi najviše, još sam
u snazi, djeca su velika i ne trebam im doma, ali gdje? Mali sad
završava Ekonomski fakultet, gdje se on može vratiti? Ne bih ni volila
da se vrati, nek’ potraži bolji život negdje drugdje – kaže.
Nitko se ne vraća u Gračac, kažu. Iz Gračaca se samo odlazi.
Gračac
– teritorijalno najveća općina u Hrvatskoj, koja je s gotovo 1000
četvornih metara veća od Međimurske županije – općina je koja je u
posljednje četiri godine, od ulaska Hrvatske u Europsku uniju, izgubila
najveći udio stanovništva: samo zbog iseljavanja općinu Gračac napustilo
je 17 posto stanovništva. Pribroji li se tome i negativni prirodni
prirast, odnosno redovito dvostruko veći broj umrlih od broja rođenih,
općina se smanjila za petinu svojeg stanovništva.
– Prema procjenama, danas nas, ukupno, u općini ima oko 3500 – kaže načelnica općine Nataša Trubić (HDZ).
Prije rata, prema podacima iz popisa stanovništva, Gračac je imao
oko 11.000 stanovnika: 16 posto činili su stanovnici hrvatske
nacionalnosti, a 80 posto srpske. U vrijeme rata Gračac je bio dio SAO
Krajine. Uoči Oluje srpsko stanovništvo masovno je napustilo Gračac.
– Područje je bilo potpuno prazno: Hrvati su otišli ranije, a Srbi oko Oluje – objašnjava načelnica.
Istovremeno,
tijekom 1992. i 1993. godine u Hrvatsku su stigle tisuće prognanih
Hrvata iz srednje Bosne, koji su do 1995. godine živjeli po izbjegličkim
naseljima – Pineti u Istri, Lipovljanima, Čapljini…
– Nakon
Oluje vrh države donio je stratešku odluku da prazna sela i gradove na
području takozvane SAO Krajine naseli izbjeglim Hrvatima iz BiH – priča
načelnica, 35-godišnja profesorica njemačkog i francuskog jezika, koja
je i sama, nakon završenog četvrtog razreda osnovne škole, izbjegla s
obitelji iz srednje Bosne. Izbjegličke godine provela je u vojarni u
Klani, a onda je, nakon Oluje, krenulo raseljavanje.
– Jednostavno
bi dobili odluku gdje ćemo: vi u Gračac, vi u Korenicu, vi u Donji
Lapac… Ljude se natovarilo u autobuse i krenuli su – priča. Ona je
ranije s obitelji otišla u Njemačku – otac joj je bio gastarbajter, ali
prepričava priču svojeg muža i njegove obitelji.
–
Pedeset-šezdeset autobusa stiglo je po noći u Gračac. Mjesec dana prije
toga u Gračacu nije bilo nikoga, mjesto je bilo ruinirano, uništeno,
pusto. Dočekala ih je vojska, dala im hranu i pustila ih da se snađu.
Ljudi, obitelji s djecom, starci, svi su hodali po sablasno praznom
mjestu i ulazili u kuće i stanove u kojima će nastaviti živjeti. Nije
bilo struje ni vode, stanovi su bili puni mrtvih i živih životinja koje
su tražile hranu, užas – priča.
Umrla industrija
Nakon naseljavanja krenula je uspostava lokalne uprave i javnih institucija.
–
Vladin povjerenik došao je iz Slavonije, policija iz raznih županija,
osnovana je škola, vrtić, Fina… Kompletan kadar doveden je izvana,
nije zaposlen nitko tko je ovdje došao živjeti. Država je Hrvate iz BiH
ovdje samo naselila i – to je to – kaže načelnica. Posao nije dobio
praktički nitko.
Prije rata u Gračacu je radilo 13 velikih tvrtki.
Sukladno tadašnjoj državnoj politici, u slabije naseljenim i manje
atraktivnim područjima – među koje se škrti, lički kraj sigurno ubraja –
otvarani su pogoni velikih tvrtki. Tako je u Gračacu radio Šimecki,
Kamensko, Kožara Gračac, mjesto je imalo bolnicu, hotel…. Zbog aktivne
Unske pruge željeznica je zapošljavala 600 ljudi.
Bilo je to industrijsko središte bez nezaposlenih: radna se snaga uvozila iz Splitsko-dalmatinske županije.
–
Danas ovdje nema ničega: jedino što radi mimo državnih i javnih službi
je tvornica za preradu ribe, koja radi sezonski. Pedijatra u mjestu nema
uopće, ginekolog dolazi dvaput mjesečno. Pa naravno da mladi odlaze!
Ostaju stariji ljude, najbolje rade svećenici i sveštenici, u obje
vjere, a nemamo ni pogrebno poduzeće, i za to moramo u Gospić – govore
mještani.
– Iz dana u dan čuješ – otišli u Njemačku, Irsku,
Austriju, Švedsku, Kanadu… Ima ljudi koji su tip-top sredili kuće,
htjeli ostati, a sad – ključ u bravu. Ma da nam je plaća od 4000 kuna,
svi bismo ovdje ostali – priča Greta Drlja (34),
prvostupnica ekonomije i predsjednica udruge Majka Terezija. Njezin muž,
kaže, radi na Islandu: 18 dana je tamo, 9 dana je doma. Imaju
osmogodišnjeg sina.
Više pročitajte na portalu Jutarnjeg lista