Bilo je riječi o tome kakva je uloga Franje Tuđmana u rehabilitaciji
Nezavisne Države Hrvatske, kako je Slobodan Milošević otvorio vrata
povratku četništva na političku scenu, kada je u Srbiji ozvaničen
četnički pokret, kako su ulice u hrvatskim gradovima dobile imena po
ustaškim glavešinama, zbog čega se u Hrvatskoj mogu nekažnjeno isticati
ustaški simboli, iako u ustavu piše da je zabranjeno veličanje pokreta
koji pozivaju na rasnu, nacionalnu i vjersku mržnju, kako se sudski
procesi koriste za rehabilitaciju fašistickih ideologija, kako su u
Hrvatskoj i Srbiji izjednačeni fašistički pokreti sa komunističkim, kao i
o tome kakva je uloga Katoličke i Srpske pravoslavne crkve u
rehabilitaciji ustaštva i četništva.
Omer Karabeg:Može li se reći da je Tuđman
otvorio vrata rehabilitaciji Nezavisne Države Hrvatske govorom na Općem
saboru HDZ-a 1990. godine kada je rekao: “NDH nije bila samo puka
kvislinška tvorba i fašistički zločin, već i izraz kako političkih
težnji hrvatskog naroda za svojom samostalnom državom tako i spoznaje
međunarodnih čimbenika, u ovom slučaju vlade Hitlerove Njemačke”. Pri
tome su riječi kvislinška i fašistički zločin, napisane sa navodnicima.
Hrvoje Klasić:
Pomenuta izjava je samo jedna u nizu problematičnih izjava, ili još
gore, postupaka Franje Tuđmana devedesetih godina. Mislim da je Franjo
Tuđman najveći krivac za poplavu revizionizma, ne zato što je bio
proustaški orijentiran, nego zato što je zbog neprincipijelnih koalicija
pristajao na takve teze. I što se dogodilo? Hrvatska je na čelu države
dobila partizanskog borca, antifašistu, generala JNA i bivšeg člana
Komunističke partije. Na njegovu inicijativu u Ustav je ušao antifašizam
i uveden je Dan antifašističke borbe.
Sve je to bilo u teoriji.
Međutim, u praksi, između ostalog zahvaljujući i izjavi koju ste
citirali, većina antifašista je izgubila svoje ulice i pravo građanstva,
antifašistički spomenici su masovno uništavani, a u nizu gradova ulicu
dobiva doglavnik NDH i potpisnik rasnih zakona, Mile Budak. Vojne
jedinice se nazivaju po ustaškim zapovjednicima, a Za dom spremni
postaje normalan pozdrav koji, evo, vidimo i dan danas opterećuje
hrvatsko društvo.
Miloševićeva igra sa četnicima
Omer Karabeg:
Slobodan Milošević je u to vrijeme igrao vrlo perfidnu igru. On se nije
odricao komunizma, ali je u takozvanoj antibirokratskoj revoluciji
koristio neočetničke organizacije, a kasnije u ratu i njihove paravojne
jedinice. Zar nije Milošević time što se prećutno oslanjao na
neočetničke organizacije, koje su devedesetih godina nicale u Srbiji, na
izvjestan način otvorio put afirmaciji četničke ideologije?
Srđan Milošević:
Apsolutno jeste, to nije sporno. Milošević je to učinio, u to nema
sumnje. Šta su bila njegova lična politička uvjerenja – to ne znam i ne
vidim neku naročitu potrebu da se to analizira. Vidimo efekte. To je,
možda, na neki način uporedivo sa hrvatskim slučajem. Slažem se sa
kolegom Klasićem da bi bilo pretjerano govoriti o Tuđmanu kao nekakvom
ljubitelju ustaša, ali kada zauzmete ekstremne nacionalističke stavove,
oni vas vode u prošlost ka osnivačima takvih pokreta, čak i ako to nije
bila vaša namjera.
Omer Karabeg: Kakav je danas tretman ustaškog pokreta u Hrvatskoj?
Hrvoje Klasić:
Danas žanjemo ono što smo posijali devedesetih godina. Čitav niz
nedosljednosti i licemjerja sada dolazi na naplatu. Kada normalizirate
odnos prema ljudima, kao što su Mile Budak, Rafael Boban i Jure
Francetić, i prema simbolima i pokličima, kao što je “Za dom spremni”,
onda to vrijemenom postane dio narativa o kojemu se više ne govori na
kritički način, nego on postaje normalan. A kada se vidjelo da se
ustaški pokret ne može u potpunosti rehabilitirati i predstaviti kao
jedini pravi i herojski, onda se počelo zagovarati njegovo
izjednačavanje sa partizanskim pokretom.
Devedesetih godina u
Hrvatsku dolazi veliki broj pripadnika političke migracije, bivših
pripadnika ustaškog pokreta i njihovih potomaka, koji su u emigraciji
odrastali uz potpuno drugačiji narativ o Drugom svjetskom ratu od onoga
koji je prihvaćen u cijelom demokratskom svijetu. Njihov narativ se
svodio samo na dva događaja – 10. travanj, dan stvaranja Nezavisne
Države Hrvatske, i Blajburg. Oni zauzimaju važne funkcije u vojsci,
politici i ekonomskom životu. Mnogi od njih daju financijska sredstva za
vođenje rata. To je svakako uticalo da se na potpuno drugačiji način
počne govoriti o ustaškom pokretu.
Još jedan trenutak je jako
bitan da bi se razumjelo zašto je situacija u Hrvatskoj takva kakva je.
Hrvatska je svoju neovisnost, samostalnost i demokraciju morala
izvojevati u ratu. I onda ekstremno orijentirani političari plasiraju
ovakvu priču. Protiv koga mi ratujemo za slobodnu i nezavisnu Hrvatsku?
Protiv Jugoslavije, protiv komunizma, a ključni neprijatelj su nam Srbi.
Ko se u prošlosti za to borio? I onda dolazite do 1941. kada se ustaše
bore za Nezavisnu Državu Hrvatsku, a protiv Jugoslavije, komunizma i
Srba. Ustaški pokret i cijeli kontekst Drugog svjetskog rata počinju se
gledati kroz prizmu Domovinskog rata, pa onda dolazi do rehabilitacije
ustaštva i demonizacije antifašističkog pokreta.
Opširnije na linku.