Kathrin Niedermoser
poznata je studentska i sindikalna aktivistkinja te suradnica Instituta
za političke nauke u Beču. S njom smo razgovarali u jednom od bečkih
centara za obrazovanje odraslih, u kojima se uglavnom okupljaju
izbjeglice i gdje Niedermoser ima kancelariju
Kako biste se opisali, kao sindikalna aktivistkinja, politička znanstvenica ili nešto treće?
Radila sam u sindikatima, ali napustila sam ih prije
desetak godina. To ne znači da i dalje nisam aktivistkinja, samo što
sada nemam funkciju. A kao takva u današnjim austrijskim sindikatima i
njihovom načinu funkcioniranja nemam veliku mogućnost manevra. Da, sada
sam socijalna znanstvenica, duboko involvirana u obrazovanje odraslih.
Kako biste ukratko opisali sindikalnu scenu u Beču danas? Koje vrste podjela i problema na njoj postoje?
Sindikati se izdaju za nadstranačke organizacije.
Postoji kišobran, odnosno sindikalna federacija, a ona trenutno okuplja
sedam do osam središnjica različitih strukovnih sindikata. Oni se
međusobno mnogo ne razlikuju po svojim političkim preferencijama, osim
jednoga, onog gradskog koji zastupa javni sektor, a koji je izrazito
konzervativan i pod utjecajem je Narodne stranke (ÖVP). Tradicionalno su svi orijentirani prema socijaldemokratima (SPÖ).
Sindikati zanemaruju obrazovni proces
U sindikatima ste radili s mladim ljudima i djecom
gastarbajtera. Koliko na njihovu sudbinu, već u školskoj dobi, mogu
utjecati sindikati? Da li oni uopće imaju neki odnos spram obrazovne
politike?
Radila sam u sindikatu posebno organiziranom za
učenice i studentice. Smatram da je problem sindikata u cijeloj
Austriji, ali i šire, što zanemaruju obrazovni proces. Za radnički
pokret bi pristup obrazovanju, kao šansi i za samoobrazovanje,
izgrađivanje, trebao biti od prvorazrednog značenja. Za nas mlade u
lijevom pokretu tematika obrazovanja nadilazila je problematiku
obrazovanja za tržište rada. Tu ima puno posla. No to se danas u
svakodnevnom djelovanju velikih sindikata slabo, ako i ikako primjećuje.
Naravno, danas se organizira puno seminara i od strane samih sindikata,
kao što su oni vezani uz prekvalifikacije, stjecanje novih vještina,
izradu životopisa, kako nastupati pri traženju zaposlenja i slično. Ali
to nema veze s onim što bi u tom polju sindikati trebali raditi i što su
radili, ali je počelo propadati još 1920-ih godina.
Može li se sindikalna politika danas percipirati s
jedne strane kao više nacionalistička, posvećena zaštiti samo domaće
radne snage? I s duge strane, kao ona otvorena za radna prava migranata?
Na to mi je teško odgovoriti. U proteklim
desetljećima, u periodu od 1960-ih do 1980-ih godina, kada su dolazili
gastarbajteri, između ostalih i oni iz Jugoslavije, sindikati su
propustili tu priliku. Postojala je inicijativa, a na tome je svojedobno
puno radio sindikalni aktivist Ljubomir Bradić,
da se nove radnike aktivnije uključi u sindikalne aktivnosti. To je
uvijek bilo malog opsega i nedovoljno, a s vremenom je i nestalo. Sada
je potpuno jasno da su sindikati taj smjer u dobroj mjeri ignorirali.
Kada je donesen Zakon o vijećima radnika u poduzećima, strani radnici se
nisu mogli kandidirati u njih. Decenijama je trajala teška borba,
naročito radnica, a da se izbore za to pravo trebalo im je tri do četiri
desetljeća. Hoću reći da su sindikati bili koncentrirani na austrijske
radnike, dok ih ostali nisu zanimali. Samo su pojedinci u pojedinim
sindikatima bili zainteresirani za sindikalnu integraciju stranaca. Sada
postoje savjetovališta za radnice ilegalizirane od strane države. Ona
su otvorena prije dvije godine. Budući da ne postoji tradicija,
samorazumljivost među radnicima da se radi o kolegama kao što su i svi
drugi, sve je to punktualno, a ne masovno. Sada postoje cijela poduzeća u
kojima kao radna snaga dominiraju migranti, a ranije su to bili
gastarbajteri. Oni su zainteresirani za svoje radne statuse, ali to
sindikate ne okupira previše.
Postoje primjeri sindikalne solidarnosti preko
državnih granica, u firmama koje su multinacionalke. Na primjer, radnici
Renaulta u Francuskoj i Rumunjskoj uskladili su svoje proteste. Postoje
li takvi primjeri i u Austriji?
Ne vidim to tako. Prije bih rekla da se događa obrnuti
proces. Različita mjesta proizvodnje se u pravilu međusobno takmiče.
Zato ne postoji radnička solidarnost ni unutar pojedinih
multinacionalki. Štrajk u automobilskoj industriji u Slovačkoj za
Austriju nije tema. Za glavne medije zasigurno ne, za lijeve gotovo
isto, a za same sindikate samo na nivou simboličke solidarnosti. Čemu se
čuditi da solidarnost s tekstilnim radnicama u Bangladešu ne
funkcionira kada ljude ne zanima ni što se događa radnicima u susjednoj
Slovačkoj.
Kakav je odnos austrijske države spram prava na rad migranata u zadnjim valovima tzv. migrantske krize?
Mislim da je za trenutnu situaciju važno razlikovati
da u Austriji postoji radna migracija porijeklom još od 1960-ih godina,
kao i nova vezana uz posljednje događaje i valove migracija od 2015.
godine. Radim u instituciji koja se bavi obrazovanjem odraslih, a u
stvarnosti se u 90 posto slučajeva radi o ljudima koji su došli nedavno.
U čemu je problem? Ne poznajem nijednu izbjeglicu koja je došla u
zadnje dvije godine, a da je već zaposlena. A većina njih koje poznajem
radno su sposobni. Isto tako, ne poznajem nikoga od njih tko ne bi htio
raditi. Iako je od prvog dana njihova tegobnog dolaska preko svih tih
granica jasno da su došli u potrazi za poslom, država čini sve da im
oteža situaciju. Dok traje proces dobivanja azila, oni ne smiju raditi.
Oni čiji status još nije jasan, odnosno jesu li tzv. ekonomski ili
politički migranti, šalju se na razne tečajeve: od učenja jezika do
stjecanja različitih vještina. No ono što se u realnosti događa je da uz
socijalnu pomoć, koja nije dovoljna za preživljavanje, od strane države
bivaju de facto ugurani u rad na crno. To stvara vrlo
frustrirajuću situaciju, jer im se događa nešto što oni ne žele. Na neki
način, ovdje se mnogo mladih izbjeglica prisilno školuje iako su neki
od njih odlično obrazovani, samo zato da bi to služilo kao paravan za
pojačano iskorištavanje. Uostalom, nećeš li njemački vjerojatno bolje
naučiti u nekoj radnoj sredini i integriranjem u svakodnevni život
negoli u izoliranim grupama na tečajevima?
Ipak je u samom Beču postojao jak pokret solidarnosti s izbjeglicama. Što se s njime događa sada? Je li se iscrpio?
Velike demonstracije u znak solidarnosti održane su
2015. godine. To je bilo poput malog čuda. U martu i aprilu još se ništa
u tom smislu nije dalo naslutiti. U gradiću Traiskirchenu, u kojemu se
nalazi najveći sabirni centar za izbjeglice koje gravitiraju Beču i
Donjoj Austriji i koji je prva instanca na kojoj se odjeljuje one koji
mogu ostati od onih koje će se deportirati, pojavljivao se sve veći broj
ljudi i svi oni su nam govorili da će još puno njih pokušati stići.
Organizirana ljevica nije ništa poduzimala po tom pitanju, ona kao da je
bila zatečena situacijom na isti način kao i Ministarstvo vanjskih
poslova. I onda je stotinu tisuća ljudi izašlo na prosvjede. Ljevica
nije bila pripremljena ni za to, iako je postojao trenutak u kojemu je
izgledalo da bi sve prepreke mogle biti savladane.
Tko je onda bio organizator tih demonstracija? Jesu li bile spontane?
Kod nas se ništa političko ne događa potpuno spontano,
a takav je bio slučaj i sa spomenutim demonstracijama. Udružile su se
organizacije koje su već dugo aktivne na tom polju. Npr. akcija
prevoženja izbjeglica privatnim automobilima s mađarske granice dijelom
je bila osmišljen od strane aktivista. No postojali su i obični ljudi
koji su vlastitim automobilima naprosto odlazili u Budimpeštu i
izbjeglice besplatno prevozili u Beč. To je bilo čudo. Isto tako, na
željezničkim kolodvorima neki su ljudi samoinicijativno pružali pomoć
onima kojima je bila potrebna. Naime, najveći teret podnijeli su oni
koji su se uspjeli probiti iz Grčke.
I sindikati su, a ne samo stranke, propustili
priliku da se odmah uključe? Organizacije civilnog društva su se,
naravno, uključile, ali na različite načine. Rijetke povezuju
izbjegličko s radničkim pitanjem?
U same demonstracije uključile su se i stranke. Tako
su one najveće, tokom kojih je na bečkom Trgu heroja sudjelovalo 200.000
ljudi, suorganizirale i klasične stranke poput Zelenih i SPÖ-a.
No oni su spremni samo na simboličke geste, dok se oko egzistencijalnih
problema izbjeglica, odnosno gdje će spavati, jesti itd. dok ne dođu u
ruke države, brinu organizacije civilnog društva. Budući da bečku
izvanparlamentarnu ljevicu čini malena skupina ljudi, i nije je bilo
pretjerano za vidjeti. Ljude voljne pomoći trebalo je organizirati. No
ljevičari više vole organizirati idejne diskusije, kojih nije
nedostajalo. Nakon višedecenijskog iskustva rasprava poslije kojih nije
uslijedilo uspješnije organiziranje, nemam više puno volje za njima,
naročito u trenucima kada treba praktično djelovati.
Izbjeglice u rukama patrona
I što je sada ostalo od te cijele scene?
Ona je splasnula, odnosno krenula drugim smjerovima.
Npr. vidim puno mladih koji dolaze u našu školu za obrazovanje odraslih,
a koji su pronašli neku vrstu obiteljskih zaštitnika, sponzora. Radi se
o austrijskim porodicama koje neke pojedince uzmu u zaštitu.
Riječ je o privatnim aranžmanima?
Točno. Već postoje i organizacije za posredovanje u
takvim aranžmanima. Patroni se brinu za smještaj štićenika, odnosno da
djeca idu redovno u školu i slično. Ukratko, riječ je o potpunom
servisiranju. To postaje raširena praksa, radi se o tisućama slučajeva.
Ako ste afganistanska izbjeglica, morate znati da nećete jednostavno
moći unajmiti stan u Beču. Ili čak ići na terapiju, što im spomenuti
ljudi ponekad omogućavaju. U međuvremenu se cijela politička klima, i to
desnim zaokretom, podosta promijenila pa sve takve aktivnosti postaju
manje vidljive.
To izgleda duboko proturječno. Naime, da ono što bi
trebalo biti javnim politikama postaje privatni odnos. Ne postoji li tu
prostor i za zloupotrebe od strane zaštitnika?
Slažem se da je sve to potpuno problematično. Postoje
primjeri dobrog funkcioniranja, ali i konfliktnog u slučajevima kada
zaštitnik ima previše svojih ideja o tome što bi njegovi štićenici
trebali raditi. Imali smo slučaj da mladić nije htio ići u školu, a da
ga je štićenička obitelj silila da ide iako stariji od 16 godina imaju
pravo na samostalno odlučivanje o tom pitanju. Postoji velika opasnost
da u takvim odnosima osobne ovisnosti izbjeglice još jednom budu
viktimizirane. Oni znaju što točno žele, a njihovi zaštitnici ponekad
žele nešto posve drugo. To su komplicirane situacije koje zbog
organiziranog nadzora nisu sasvim privatne.