Demokršćanske udruge počele su urlikati da je to sramotno
kršenje vrednota koje Hrvatska brani svojim Ustavom. Koje su to
vrednote, zapitala sam se. Možda Istanbulska konvencija (kojoj u neukom
dijelu hrvatske javnosti ne pomaže ni ime jer, kao što mi je
prijateljica koja je tijekom vikenda gledala emisiju vinkovačke TV na
istu temu rekla, mnogo naroda misli da je to nešto što Turci nameću
Hrvatskoj – ako to doista treba razjasniti – nije) izričito nalaže da
vjeronauku nije mjesto u školama (ne) ili da Božić nije blagdan (ne)?
Krenula je takva paljba da sam
mislila da je Istanbulska djelo na staroturskom jeziku koje govori samo
izumrlo pleme u sjevernim planinama te zemlje, a zapisana je u Kuranu
Ne.
Onda sam pomislila: dobro, to je nekakva silno progresivna povelja o
tome kako bi bilo super da 3809. godine transrodna osoba ima svoje
pridjeve u hrvatskom jeziku (Tko će platiti taj novi pravopis?! Još
otplaćujemo zrakomlat!). Onda sam shvatila da je vrag odnio šalu kad su
krenuli okrugli stolovi po katoličkoj provinciji, a časne sestre (sve
udane za jednog te istog frajera, imaginarnog) se počele tresti da će
njih sada natjerati da piške zajedno s Caitlyn Jenner i njezinim
curkama.
Pa sam (ne budi lijena – što jesam jer si to mogu dopustiti,
budući da sam izbjegla stereotipne rodne podjele u obitelji pa radim
četiri posla, imam veću plaću za X puta od supruga i mogu čitati što
hoću i kad hoću, dok on kuha) pročitala cijelu Istanbulsku konvenciju.
Ima dosta dobar hrvatski prijevod (a ni original nije na turskom,
zamislite). Neću se sad praviti da sam postala pravnica jer sam
pročitala sve članke #istanbulske, niti želim da ovo bude još jedan od
onih suhoparnih članaka o tome zašto je bitno da nismo zatucani idioti.
Ali, mislim da je ipak važno da u medijskom prostoru malo porazgovaramo o
strahu od roda, koji se u Hrvatskoj širi brže no u Srbiji ospice.
Da barem postoji vakcina i za zatucanost i šovinizam
Naime, #istanbulska nije o srednjem rodu. Ona je – gle čuda, o ženama.
Ne morate čitati cijelu, ako vam se ne da: ono što je ključno i presudno
za Istanbulsku jest činjenica da država preuzima na sebe odgovornost za
žrtve zlostavljanja. Financijsku. Također, država se obavezuje da će
žrtvama osigurati terapiju (ali i zlostavljačima, tako da se pokuša
spriječiti ponavljanje takvog ponašanja). Postoji prostor u kojem se
države poput Hrvatske, koje se panično drže obrane svojih vrednota,
slijepo ne vidjevši da tako zapravo štite zlostavljače – mogu ograditi
od zajedničke odluke o tome što je sve zapravo zlostavljanje za koje i
država odgovara (pa nam dopuštaju, primjerice, da namjerno sakaćenje
država ne mora platiti).
Moram priznati da me nije iznenadilo što nama nude tzv.
poljski model (Poljska je ratificirala konvenciju, uz neke svoje ograde
koje opet proizlaze iz očuvanja katoličkih vrijednosti, a te vrijednosti
su opet stravično, ispada, štetne za žene, no dobro). Ono što me
iznenadilo jest što nitko od histeričnih protivnika konvencije zapravo
ne zna koje su to vrijednosti, već viču, prilično fantazmagorično, da će
djeca birati kojeg su spola (miješajući tako rod i spol, iako se ni rod
ne bira samo tako, a i konvencija uopće nije o tome), da će
transvestiti slobodno ulaziti u ženske wc-e (broj žena silovanih od
strane transvestita naspram broja žena silovanih od strane
heteroseksualnih muškaraca, pa čak i njihovih bračnih partnera, je
smiješan, da ne kažem nepostojeći).
Zašto se demokršćani, sisački biskup, župnici, muškarci u
rigidnim udrugama, i slično, toliko boje srednjeg roda? Postoji divan
roman Jeffreyja Eugenidesa, predivan, baš pod tim nazivom – Srednji rod.
Kad bi naši župnici čitali dobru literaturu, kad bi naši političari
centra čitali uopće, spoznali bi da je svijet najokrutniji prema onima
koji su najugroženiji svojim biološkim zadatostima – to je upravo taj
fantastični srednji rod kojeg se toliko boje, ljudi rođeni, laički
rečeno ili kako mediji to vole nazivati, u pogrešnom tijelu, ljudi koji
se od djetinjstva osjećaju kao da su zatvoreni u spolu koji im ne
pripada. Tim ljudima je dovoljno teško samima sa sobom i ne trebaju (ne
smiju!) biti vještice koje napadamo svaki put kad se muškarci na
pozicijama moći (svećenici, političari, muževi) osjećaju ugroženo. No,
jedna je druga ugrožena skupina prava glavna junakinja Istanbulske
konvencije.
Nije to srednji rod, nisu to umišljene Babe Roge s bradama u
haljinama koje napadaju našu djecu u školskim wc-ima i nude im bombone
umočene u kokain te šapuću: POSTANI ONO! POSTANI ONO! Ta okrutna bajka,
kao ni Baba Roga iz našeg djetinjstva, ne postoji. Ali, kao i ona stara,
tradicionalna, ružna baba koja će nas kazniti ako budemo zločesti, i
ova je stvorena da represijom i strahom odgaja djecu. Ali, prava
junakinja #istanbulske, dragi moji demokršćani, je – žena. Jasno određen
spol, ona koja zna da je žena i ona koja nema sumnje u to da je žena.
Ona koja je stoljećima (u kojima je vladala Crkva, upravo ta Crkva koju
toliko branimo) ugrožena. Kažu u jednom trenutku autori #istanbulske da
se treba redefinirati tradicionalna rodna uloga u zajednici. Hvala
Isusu, uskliknuh, ali vidim da to plaši kritičare.
Je li to zato što im nije dobro objašnjeno što to znači? Je
li to zato što je lakše podnositi užas svakodnevice nego se upustiti u
nešto nepoznato? Ne, to je zato što se muškarci na poziciji moći ne žele
spustiti s visokog dijela klackalice. Ne samo biskup. Ne samo Ilčić.
Vaš muž. Vaš brat. Vaš otac. Onaj na kojeg se stan piše, iako ga i žena
plaća, iako žena kuha i odgaja djecu dok se stan plaća. Onaj koji uzima
ključeve automobila kad se sjeti, onaj kojeg (uplašeno) pitate smijete
li uzeti auto, iako ga zajedno otplaćujete. Onaj koji vam u svađi kad
želite otići kaže: “Ma gdje ćeš ti otići, nemaš gdje živjeti!” Onaj koji
vas tjera da se osjećate kao da ste sretnica jer vas nije izbacio iz
vašeg zajedničkog stana. Onaj koji ponekad pomaže oko zajedničkog
djeteta, onaj koji se ne pojavi doma pa vi morate otkazati pregled dojke
jer nema tko dijete pokupiti iz vrtića. Onaj čiji je posao uvijek
ispred vašeg. Onaj koji vam opali pljusku jer ste ga na to natjerali.
Znaš li, pitala me jedna hrvatska književnica (i majka troje djece)
ijednog muškarca koji je umro od ženine histerije?
A
znate li koliko je žena umrlo od obiteljskog zlostavljanja od 2012. do
danas kada ja pišem ovu kolumnu? 72. Mnoge su preživjele samo
zahvaljujući naporima liječnika
Pa zato ne razumijem zašto ne želimo potpisati povelju koja
naređuje državi da plaća žrtvama odštetu. Tako bi se samo s vremenom
nasilnika brže i efikasnije kažnjavalo jer država ne želi dobiti po
džepu, dakako. Žene bi se osnažile. Žene, ne ONO. Vaše kćeri,
prijateljice, sestre, vi. Nije ovo što čujete u medijskom prostoru strah
od srednjeg roda, to je strah od ženskog roda. Nikada nisam čula da je
ni za jednu ženu na ovom svijetu bila opasnost trans osoba, ni
homoseksualnih osoba. Ali, upoznala sam ženu koja je sada u sigurnoj
kući nakon što ju je muž prebio pred djecom. Upoznala sam ženu koja je u
rukama držala bebu dok ju je muž tukao. Upoznala sam ženu koju je muž
pljuvao pred vlastitom djecom, zajedničkom. Upoznala sam ženu koju je
muž u devetom mjesecu trudnoće izbacio nasred autoceste da hoda do prvog
izlaza jer mu je išla na živce. Upoznala sam talentirane žene čije su
karijere prekinute jer su mužu morale kuhati ručkove. Zlostavljanje? Da,
naravno da su i društvo i država odgovorni za to. Tradicionalne uloge?
Da, naravno da se moraju redefinirati. Moraju biti otvorene
interpretaciji pojedinca, kao i seksualni život.
Uostalom, dragi naši demokršćani, ne postoji način da
zaustavite pravu prirodu roda. Ni srednjeg, ni ženskog. Mi, ni jedni ni
drugi, nismo opasni. Ali, to što vas plaši osnaživanje slabijih, to je,
priznajem, tema za psihoterapiju. Obećajem da ćemo se na sljedećoj
konvenciji zalagati da je i vama plate. Slažem se – dosta bi bilo
liječenja žrtava. Bilo bi zgodno da se konačno počnu liječiti i
zlostavljači. Ja ću prva odvojiti za to. Kad već odvajam za vjeronauk,
crkve, školstvo u koje ne vjerujem, zdravstvo u kojem se vi borite za
uništenje svakog prava žena, zašto ne? Odvojit ću i za rod kojeg se ja
ne bojim – muški. Ali, to je i problem, zar ne? Nestanak straha. Pita
jednog mog prijatelja, novinara, njegov prijatelj s fejsa: ti si, brate,
za ratifikaciju? “Da”, odgovara novinar, “Ne vidim nikakvu posebnu
prijetnju”. #istanbulska nije o vama, dečki. Nije ona prijetnja ili
neprijetnja. O nama je, konačno, o nama. O ženskom rodu. #zaistanbulsku
Izvor: buro247.hr