Za Radio Slobodna Evropa govori o tome da li će se karcinomi u
budućnosti liječiti kao kronične bolesti, te kako je došao do spoznaje
da bakterije imaju veze sa tumorima.
Profesor Đikić zalaše se za reformi školstva, te objašnjava zašto
Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti (HAZU) danas nije institucija
koja bi štitila interese svih građana Hrvatske.
RSE: Što donosi 2018. oboljelima od teških
bolesti, nadasve karcinoma. Da li je moguće da će se tako teška bolest, u
mnogim slušajevima smrtonosna, u budućnosti liječiti kao kronična
bolest?
Đikić: Suvremena medicina uistinu napreduje u
liječenju mnogih bolesti, uključujući i tumore. Sve moderne tehnologije
koje su pristupačne i koje se mogu koristiti u biomedicini su danas vrlo
brzo uključene, ne samo u eksperimentalni i pokusni rad, nego i u
kliničku primjenu. I u slučaju tumora čini mi se da smo u zadnjih
desetak, dvadesetak, godina kao zajednica postigli ogromne uspjehe tako
da možemo s optimizmom reći da su tumori danas kronične bolesti, da je
50 posto tumora potpuno izlječivo, pogotovo tumori koji se otkrivaju u
ranijoj fazi.
“Bakterije šampioni evolucijskog preživljavanja i evolucijskih promjena”
Za drugu grupaciju tumora imamo sve više uspješnih ljekova i možemo
smatrati da su tumori danas kontrolirane bolesti gdje imamo 5 do 10
godina kronicitet i relativno kvalitetan život. Ono što je važno reći je
da kada bi osobi prije 20-tak godina rekli – moći ćete živjeti pet ili
deset godina sa tim tumorom, žene bi rekle – to je sve što trebam jer
moje dijete će u to vrijeme biti punoljetno. To danas stvarno imamo, a
žene s tumorom dojke preživljavaju za pet do deset godina sa 80 posto.
RSE: Kako ste došli do toga da su bakterije slične tumorima i kako istražujući bakterije stižete do tajne životnih procesa?
Đikić: To vam je priča znanosti gdje pojedinac ne
može predviđati neke stvari. Ta veza između bakterija i tumorskih
stanica došla je slučajno u moj laboratorij. Dugo sam razmišljao zašto
je tumorska evolucija toliko brza i zašto je toliko teško boriti se
protiv tumora. I onda sam gledao u prirodu i shvatio da su bakterije
šampioni evolucijskog preživljavanja i evolucijskih promjena. One žive
više od 4 milijarde godina na zemlji. Ima ih svuda oko nas i ne možemo
ih se riješiti samo radi toga jer su preživjele i prilagodile se
evolucijskim zakonitostima na život na zemlji.
Ta veza je nešto što me zaintrigiralo i onda sam počeo proučavati
biologiju života bakterijskih stanica i shvatio da određene zakonitosti
postoje i kod bakterijskih i tumorskih stanica. U zadnjih par godina smo
usmjerili istraživanje na to da razumjemo što zdrave bakterije,
bakterijska flora na našoj koži, u našim crijevima čini našem organizmu,
kako metabolizira vitamine, što čini dobro u fiziološkom smislu, a što
se događa kada dolazi do razvoja tumora i kako određene bakterije,
pogotovo one patološke, mogu poticati tumore na metastaze i u tom
trenutku uzrokovati raniju smrt.
RSE: Naravno, novac će biti ključan u svakom liječenju. Da li to znači da će siromašniji i teže do lijekova?
Đikić: Nažalost, suvremena medicina je sve skuplja i
skuplja i to je posljedica dosta visokih ulaganja u otkrivanje novih
lijekova i korištenje novih tehnologija. To ne znači da mi kao društvo
trebamo prihvatiti realnost da samo bogatije zemlje ili samo bogati
pojedinci mogu dobiti najkvalitetniju medicinsku zaštitu i njegu, nego
se kao društvo trebamo zalagati za solidarnost, da zemlje koje imaju
dobar sustav financiranja zdravstvene zaštite, omoguće da se i najbolji
lijekovi ponude i omoguće svim građanima zemalja u kojima oni žive, jer
medicina treba služiti svima, a ne samo pojedincima.
RSE: Znanstvenik ste koji je angažiran i
u javnom životu Hrvatske. Dizali ste i dižete glas protiv primitivizma,
plagiranja u znanosti, pisali ste svojedobno zbog toga i premijeru, ali
kritizirali ste i druge društvene negativnosti u Hrvatskoj. Što Vam
najviše smeta?
Đikić: Prije svega mislim da akademski školovani
ljudi, ne samo znanstvenici, profesori na sveučilištima, nego svi
građani trebaju dići svoj glas za pravdu, pravičnost, slobodu izražaja,
kritičnog razmišljanja i kritičnog javnog izražavanja, a posebice za
čestitost i zakonitost u našim društvima. U tom smislu moj angažman u
Hrvatskoj je volonterski, domoljubni, ja imam pozitivna iskustva svoga
života u Hrvatskoj. Tamo sam završio cjelokupno školovanje i Medicinski
fakultet i zahvalan sam Hrvatskoj na svemu što je uložila u mene i zato
svojim javnim angažmanom i znanstvenim radom, a bio sam 17 godina
profesor na Sveučilištu u Splitu, gdje sam studentima besplatno
predavao, bez honorara, sva putovanja sam platio sam, tako da sam uložio
puno svoje energije i ljubavi u Hrvatsku i upravo mi je zbog toga važno
da moj glas bude jedan od brojnih glasova intelektualaca, građana, pa i
učenika i roditelja kada se bore za važne stvari. U svakoj zemlji je
važno obrazovanje, važna je medicina, važna je znanost, jer to su grane
koje su apolitične i trebaju predstavljati zdravu bazu svakog društa da
bi ono bilo progresivno, otvoreno i dobro za nove generacije koje dolaze
nakon nas.
RSE: Svojedbno ste napisali da je učenje je
čaroban proces koji baš poput disanja i otkucaja srca započinje s prvim
trenom života i ne napušta nas do kraja. U njegovoj osnovi je ljudska
znatiželja, koja nas čini žednima znanja. Da li škola u Hrvatskoj potiče
učenika na tu važnu znažitelju?
Đikić: Te misli sam napisao u predgovoru jednoj
knjizi koju su napisali sami učenici i tim sam želio uistinu reći ono
što mislimo i osijećamo, ali vrlo rijetko smo toga svijesni. Učenje je
od rođenja pa do smrti jedan proces. Mi se svi mijenjamo i to ovisno o
sredinama u kojima živimo. Meni je osobno jako važno da svi shvatimo da
svatko od naše djece ima veliki broj talenata i da svako dijete može
biti famozno u onom za što je talentirano. Nažalost, u velikom broju
slučajeva, i to vam roditelji mogu potvrditi, kada pošaljemo djecu u
školu sa šest, ili sedam godina, oni su optimistični, pozitivni i raduju
se školi, no nažalost kada izlaze iz srednjih škola, gimnazija, ili
strukovnih škola, oni su u velikom broju, već odrasli ljudi koji nemaju
sigurnost u sebe, nisu se ispunili, nisu dobili šansu da pokažu ono u
čemu su dobri i ne vide svoju budućnost kao nešto što je njihovo i što
oni stvaraju.
Zato je važno da u Hrvatskoj promijenimo obrazovanje koje će stvarati
djecu koja su sigurna u sebe, zadovoljna, koja će imati znanja i
vještine, a prije svega da iskazuju vlastite talente koje ima svako
dijete. No, u današnjim školama preko 80 posto talenata nestaje, a samo
mali broj ostvaruje svoje talente, prvenstveno zahvaljujući roditeljima
ili zato što su podržani od pojedinih profesora koji su s njima
volonterski radili. Zato bi mi velika želja bila da u 2018. dođe do
promjena u školstvu koje trebaju biti načelne, a ne administrativne kako
bi djeca postala centar obrazovanja.
“Važno da u Hrvatskoj promijenimo obrazovanje koje će stvarati djecu koja su sigurna u sebe”
RSE: Aktualna vlast u Hrvatskoj kao da ne
primjećuje zašto sve veći broj mladih napušta Hrvatsku, pa ipojedini
svećenici optužuju medije za iseljavanje mladih. Ne treba li, narodski
rečeno, najprije pomesti ispred svojih vrata?
Đikić: Mislim da su u ovom slučaju više javni
službenici, političari, osobe koje ne žele odgovarati i ne žele
odgovorno raditi svoj posao. Obaveza je, od pojedinaca iz manjih mjesta,
gradova, pa čak i do županija i do države da stvarno prihvate, prvo,
činjenicu da je danas Hrvatska u jednoj ozbiljnoj demografskoj krizi.
Broj građana, a pogotovo broj djece koje ulaze u škole se rapidno
smanjuje.To je jedna kriza koja unutar zadnjih dvadeset, trideset godina
dovodi u pitanje opstojnost Hrvatske kao neovisne i samostojeće zemlje.
I samo činjenica da smo u zadnjih deset godina u Hrvatskoj izgubili 17
posto prvoškolaca dovoljno govori o jednoj ozbiljnoj krizi. I tu krizu
ne treba sakrivati, ne treba se manipulirati statističkim brojevima kao
što vrlo često rade naši političar.
I ne treba govoriti da je kriva osoba A ili osoba B, nego trebamo te
činjenice prihvatiti, trebamo biti iskreni prema građanima. I trebamo
napraviti sve da bi se taj trend zaustavio, da bismo povećali broj osoba
koji ostaju u Hrvatskoj. A najviše mi se čini da odlaze obitelji sa
malom djecom, jer oni nisu sigurni da će njihova djeca imati budućnost u
Hrvatskoj. I te ljude treba zadržati u Hrvatskoj, u Slavoniji, u Lici, u
Dalmaciji, Primorju i bilo gdje drugdje. A one druge koji zbog svoje
profesije stvarno žele otići iz Hrvatske u inozemstvo, njih trebamo
motivirati, trebamo im omogućavati stipendije da odlaze, da uče nove
tehnologije, da uče nova znanja i da se onda to njihovo zvanje koje
steknu u inozemstvu, vrati kroz različite znanstvene projekte u
Hrvatsku.
Jedan od takvih primjera sam ja osobno, koji sam otišao prije 25
godina. Naučio sam jako puno, ogromna iskustva imam i ogromne kapacitete
i novčane potencijale. I sve to postepeno vraćam u Hrvatsku, preko
aktivnog i znanstvenog rada, a i mog volonterskog doniranja u mnoge
projekte. Iako mi kao znanstvenici pripadamo cijelome svijetu,
povezanost sa mjestom gdje sam odrastao i sa mjestom čiju putovnicu
nosim, sa zemljom kojom pripadam, jest posebna veza.
RSE: Čitatelji portala Index izabrali su Vas za pozitivca 2017. Laska li Vam to?
Đikić: Pa prije sve sam počašćen jer je taj izbor
došao drugu godinu za redom i to je velika čast, jer ja ipak živim i
radim u inozemstvu. Oni cijene moj znanstveni rad koji je većinom urađen
u inozemstvu, bio je i dijelom ostvaren u Splitu. U Hrvatskoj očigledno
postoji potreba za javnim angažmanom koji sam ja pokazao, te se to
uistinu cijeni. Ljudi naime nisu sebični, kritični su prema
malverzacijama, prema nezakonitostima, i da svačiji glas, uključujući i
moj glas iz inozemstva može zajednički napraviti puno da se neke stvari
riješe.
Meni je drago reći da je 2017. godina bila stvarno jedna krizna
godina u Ministarstvu obrazovanja, gdje smo imali osobu koja je činila
nečasne radnje u znanstvenom radu i činila velike greške. Nisu to bile
samo male fusnote nego su to bile ozbiljne “cut and paste” problemi iz
Wikipedije, pa i saborski Odbor za zanost je pokazao da je jedan od tih
radova bio plagiran. Na kraju krajeva i sam ministar je rekao da je
napravio grešku, da nije citirao svog kolegu filozofa iz Amerike. Tako
da sve te stvari su nespojive sa javnom funkcijom ministra obrazovanja
koji treba biti uistinu primjer djeci. I upravo zbog pritiska građana,
zbog glasa velikog broja ljudi koji su bili nezadovoljni s tim, ministar
je smijenjen, promijenjen, i danas mi imamo situaciju gdje imamo
potpuno drugu strukturu u istoj vladi, ali imamo kvalitetne stručnjake,
ljude čiji su životopisi na ponos Hrvatskoj. I takve ljude danas trebamo
podržavati da pomognemo im da naprave promjene u obrazovanju koje su
potrebne za 21. stoljeće.
RSE: Znanstvenik ste svjetskog glasa, ali vrata
Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti (HAZU) nikako da pređete. Što
mislite o toj instituciji danas?
Đikić: Pa prije svega, ne mislim o izborima u
akademiji, uopće. Meni svaka akademija, a član sam tri akademije, i
svaka akademija mi je draga. Ja sam jako počašćen i izborom u
Leopoldinu, ali i svjetsku akademiju i evropsku akademiju. Ta članstva
donose i obaveze, a jane želim samo biti imenom član nego želim
sudjelovati u programima koji mogu doprinijeti napretku znanosti,
boljitku društva, širenju popularizacije znanosti. Sve su to stvari koje
mene čine sretnim.
O Hrvatskoj akademiji znanosti i umjetnosti osobno bih želio imati
dobro mišljenje, pozitivno, jer ipak je to akademija moje domovine. Na
žalost, zadnji, odnosno rezultati HAZU-a nisu briljantni. Ja se samo
nadam da će u budućnosti postizati bolje rezultate. A rezultati HAZU-a
se očituju u tome da uistinu budu korektiv društva, da budu glas
čestitosti u znanosti. Zato su trebali reagirati kada je ministar
obrazovanja (Pavo Barišić) bio potvrđen kao plagijator. Na te i takve
stvari HAZU mora reagirati. Meni je želja da HAZU postane vrlo
aktivnijai puno otvorenija institucija. Moje članstvo u HAZU nije važno,
važno je da HAZU radi u interesu građana u Hrvatskoj.