Danijel Frka, ronioc i podvodni fotograf, za Radio Rijeku ispričao je priču o brodu Totonno koji već skoro 80 godina leži na morskom dnu.
Brod Totonno izgrađen je 1899. godine u Rotterdamu. Brod je naručila Zapadnoindijska poštanska kompanija. Kao poštanski brod plovio je na ruti između Nizozemskih Antila, Amerike i Europe. Bio je dug 60, a širok 10 m, bio je čelične konstrukcije i imao istisninu od 729 t, piše Slobodna Dalmacija.
Godine 1901. prodan je francuskoj kompaniji, a 1918. talijanskoj kompaniji. Do 1930. brod je plovio po Sredozemlju te je prodan je kompaniji Bottiglieri koja mu je nadjenula ime i posljednje, četvrto ime, Totonno.
Izbijanjem rata, koristili su ga kao transportni brod. Plovio je do 15. veljače 1943. kada se na putu iz Italije prema okupiranom Dubrovniku, prije ulaska u grušku luku, previše približio hridi Grebeni i naletio na talijansku minu.
Zapovjednik je brod pokušao nasukati na grebene, ali nije uspio te je brod potonuo i s krmom legao na 50-metarsko ravno dno, a pramcem je bio naslonjen na 20-metarsku liticu.
Ubrzo je pukao, pramac je ostao u tom gotovo vertikalnom položaju, dok je ostatak broda, negdje u visini drugog skladišta prije nadgrađa, legao na ravno pješčano dno, gdje je i danas.
– Zaron je spektakularan, jer kad se zaranja, zaranja se na najplići dio – pramac, pa se spušta na vrh prove koja nestaje u dubini, gdje dalje vodoravno leži na dnu. Može se i podroniti ispod pramca. Jarboli su se srušili, prolazi se pokraj dva pramčana skladišta, a ronioci su ušli i našli hrpe biciklističkih guma. Brod je vozio ratni materijal s talijanske obale za Albaniju. Drvena kormilarnica je istrunula, ali je čelični dio nadgrađa ostao. Mjesto gdje je bio dimnjak, gdje se nalazi strojarnica je na dubini od gotovo 50 m, a zatim se dolazi do krmenog dijela broda gdje su krmena skladišta u kojima su pronađeni uglavnom bodljikava žica i šipke za rastezanje bodljikave žice oko bunkera i rovova. Najzanimljiviji dio tereta su dva poljoprivredna traktora. Jedan leži naopako okrenut na krmi, a drugi 20-ak metara dalje na pješčanom dnu, u položaju kao da će sada zaorati. Cijeli je, ima metale kotače, jer su se tada za traktore proizvodili kotači bez guma, pa se može sjesti za upravljač, dok oko vas kruži jato matulića, barjaktara, ribica prekrasnih boja s dugim prsnim i leđnim perajama – kazao je Frka.
– To je jedna od najfotogeničnijih olupina na Jadranu. Brod je jako dobro očuvan, može se ući i snimiti strojarnicu – parni stroj, kotao, sve je relativno lako dostupno za ronioce koji imaju certifikat za ronjenje na toj dubini. Sve je puno riba – ugora, škarpina… Jedno prekrasno ronjenje. Jadranske olupine su u usporedbi s drugim morima puno bolje očuvane. To se tumači različitim sastavom morske vode i usporenom oksidacijom, odnosno korozijom. Zato su naše olupine vrlo atraktivne i nakon što 120 godina budu u moru, kao što su ovaj brod, Szent Istvan, pa i Re d’Italia, admiralski brod iz viške bitke koji je potonuo 1866., danas na 120 m dubine kod Visa – kazao je ronioc i podvodni fotograf Danijel Frka, prenosi HRT.