U prva četiri meseca ove godine u Italiji je prijavljeno oko 1.500 slučajeva malih boginja. Kao odgovor na ovu epidemiju, italijanska vlada je donela
zakon o obaveznih 12 vakcina za predškolsku i školsku decu. Roditelji
više neće moći da upišu decu u obdanište i predškolsko ako nemaju
dokument koji dokazuje da su ih vakcinisali. Italijanska vlada zapravo
sledi primer vakcinacijskih politika u SAD, uz jednu ključnu razliku:
italijanski roditelji neće moći da se izuzmu iz primene ovog zakona na
osnovu prigovora savesti. Nevakcinisana školska deca do 16 godina
starosti moći će da idu u školu – ali njihovi roditelji će plaćati kazne
u iznosu od 500 do 7.500 evra.
Izneću nekoliko argumenata u prilog tezi da su ove mere etički opravdane i da bi i ostale zemlje trebalo da ih usvoje.
Same mere su očigledno prinudne. Većina roditelja, čak iako se
protivi vakcinaciji, neće imati izbor po pitanju vakcinisanja svoje
dece. Ali to što novi zakon propisuje mere prinude ne znači da je etički
nedopustiv. Zapravo, može se reći da su mnogi zakoni na sličan način
prinudni, ali ih većina ljudi bez obzira na to smatra etički
prihvatljivima. Da ostanemo u domenu javnog zdravlja, izolacija i
karantin su dva primera prinudnih mera koje se ponekad koriste u
vanrednim situacijama. Većina ljudi smatra da je opravdano držati ljude u
karantinu ili ih izolovati kako bi se zajednica zaštitila od zaraznih
bolesti. Pozivanje na slobodu pojedinca ne može odneti prevagu nad
značajem zaštite javnog zdravlja. Slično tome, rizik budućih epidemija
zaraznih bolesti koje su opasne po zdravlje ljudi dovoljno je jak razlog
da se ograniči roditeljsko pravo izbora po pitanju vakcinacije dece.
Postoje dve vrste etičkog opravdanja za obaveznu vakcinaciju. Prvo,
većina nas bi se složila da ljudi imaju moralnu dužnost da ne nanose
štetu ili ne rizikuju nanošenje štete drugima – barem u slučajevima kada
je izbegavanje ove štete, ili opasnosti od štete, relativno jeftino za
pojedinca. Nevakcinisana deca su rizik za druge ljude, a vakcinacija
nameće vrlo mali trošak roditeljima i deci. Dobrobiti vakcinacije u
pogledu zaštite od zaraznih bolesti odnose prevagu nad troškovima i
rizicima vakcinacije. Na primer, Svetska zdravstvena organizacija procenjuje da je između 2000. i 2015. vakcina protiv malih boginja sprečila više od 20 miliona smrtnih slučajeva.
Jedan od najčešće navođenih razloga protiv vakcinacije dece, jeste briga
da su vakcine nebezbedne. U stvari, uobičajeni nusefekti vakcina –
poput crvenila ili otoka na mestu vakcinisanja – veoma su blagi i
prolaze brzo. Najozbiljniji nusefekti, poput anafilaktičkih reakcija, dešavaju se manje od jednom na milion vakcinisanih osoba. S druge strane, dvoje od hiljadu dece koja se razbole od malih boginja, umreće
od posledica ove bolesti. Jedno od svakih hiljadu obolele dece će
dobiti zapaljenje mozga, koje može dovesti do gubitka sluha ili mentalne
zaostalosti. Jedno od 20 dece će dobiti upalu pluća.
Troškovi i rizici ozbiljnih zaraznih bolesti poput malih boginja
ubedljivo pretežu nad troškovima i rizicima vakcinacije. Stoga nije
etično nanositi štetu drugima ili ih dovoditi u opasnost od štete u
situaciji kada je trošak izbegavanja te štete tako mali. Nevakcinisano
dete dovodi u opasnost svu decu koja se ne mogu vakcinisati iz
medicinskih razloga (poput one koja su alergična na vakcine ili imaju
snižen imunitet), kao i onu decu kod kojih se vakcina nije primila (na
primer, vakcina za veliki kašalj delotvorna je u samo 70-85% slučajeva).
Drugi razlog zbog kojeg je obavezna vakcinacija opravdana, zasniva se
na temeljnom principu pravičnosti. Na osnovu ovog principa svako bi
trebalo da dâ svoj pravičan doprinos značajnim javnim dobrima – to jest
onome od čega svi imaju koristi. Jedno takvo javno dobro je i kolektivni imunitet.
Kolektivni imunitet nastaje kada se dovoljno veliki deo populacije
(standardno, između 90 i 95%) vakciniše protiv izvesne bolesti, usled
čega verovatnoća širenja zaraze postaje vrlo mala. Stoga će ljudi koji
nisu vakcinisani, ili kod kojih vakcine nisu bile delotvorne, ostati
zaštićeni sve dok broj nevakcinisanih ostane ispod kritičnog praga.
Ukoliko ne postoje medicinski razlozi da ne vakcinišete svoje dete
(na primer, zbog alergije na izvesne vakcine), nepravično je odbiti
vakcinaciju, a pritom uživati u dobrobiti zaštite koja je garantovana
tuđim doprinosima kolektivnom imunitetu. Ako je kolektivni imunitet
javno dobro koje koristi svakome, onda svako ima moralnu dužnost –
zasnovanu na principu pravičnosti – da mu dâ svoj doprinos. Stoga mere
obavezne vakcinacije, poput one nedavno uvedene u Italiji, garanutuju da
svako ostvaruje svoj pravični doprinos značajnom javnom dobru kao što
je kolektivni imunitet.
Alberto Giubilini, The Conversation, 02.06.2017.
Preveo Rastislav Dinić