Iskustvo koje me zapravo najviše pogodilo na neki način započelo je
od televizora. Naime, odlučili smo prodati stari TV preko ovih novih
oglasa na Facebooku i javio nam se “naš” čovjek. Spomenuo je da živi u
drugom gradu i da nema auto, a da bi htio vidjeti televizor uživo prije
nego što ga kupi. Odlučili smo otići do njega i odvezli se do adrese
koju nam je dao.
Četvrt u kojoj smo završili izgledala je poput geta. Zgrade su bile
oronule i stare, osjećao se neugodan miris, a okolo je sve bilo puno
birtija i kockarnica.
“Obećana zemlja, ha?” nasmijali smo se među sobom.
Prišao nam je čovjek u blještavo bijelim tenisicama Adidas, ugodno
popunjen, u 40-ima. Pružio je ruku i predstavio se, izgledajući jako
nervozno. Htio nas je odvesti do stana njegovog prijatelja jer se njegov
“preuređuje”, no nije ga mogao pronaći.
“A ništa, idemo do mene”, nelagodno je rekao.
Ušli smo u zgradu i neugodan miris koji smo osjetili postao je još
gori. Stepenice su bile stare i oštećene, neki stanovi nisu imali ni
vrata na ulazu, a čule su se bušilice, lupanje, dječji plač i vika u
kojoj je odzvanjao uglavnom balkanski govor. Došli smo do njegovog kata i
otvorio je vrata.
“Ovo je samo privremeno…”
Pred nama se prostro prizor sobe s tri kreveta na kat. S njim su
živjela još tri dečka, svaki sjedeći na svom krevetu i tipkajući po
mobitelu. Pod se nije vidio od silnih vrećica iz supermarketa i šoping
centara. Na prozoru je stajala pepeljara, a ispod njega prazne boce
piva. Osjećao se miris cigareta i znoja.
“Ovo je samo privremeno”, rekao je. “Par dana”, dodao je.
“Ili par mjeseci”, ubacio se njegov nešto iskreniji cimer i nasmijao.
“Šef je kupio ovu zgradu i trebao bi je preurediti”, rekli su.
Uočila sam kutije s dječjim tenisicama, igračke s etiketama i tek
kupljenu robu. TV je savršeno radio. Kupio ga je i mi smo otišli.
Nisam uspjela doznati je li njegov šef “naš” ili Nijemac, ali u
svakom slučaju čovjek nije lud. Ima firmu u kojoj ima posla, dovlači
jeftinu radnu snagu i smješta ih u svoju zgradu gdje dobivaju
prijavljenu adresu. Neki od tih radnika neće se sramiti uvjeta u kojima
žive, svjesni da se pokušavaju izboriti za neki bolji život u
budućnosti, dok će se neki skrivati iza novih tenisica Adidas i novog
iPhonea, govoreći susjedima u rodnom kraju da je sve bajno i ne
spominjući uvjete u kojima žive.
Nisam mogla ne pomisliti koliko je obećana zemlja za ove ljude zaista
obećana. Ili kako će ovaj muškarac nakon nekoliko mjeseci doći doma s
vrećicama najnovije odjeće, igračaka, mobitelom i svim ostalim cool
stvarima kojima će se njegovi klinci hvaliti u školi, susjedima će
izgledati imućno, dok će se on stiskati u zadimljenoj sobi s još tri
nepoznata muškarca.
“Po noći kad ležim u krevetu stišćem nokte u dlanove”
S jedne strane mogu razumjeti njihovu potrebu za sakrivanjem ili
uljepšavanjem istine, jer zašto bi dali to zadovoljstvo onim zlobnicima
iz susjedstva koji uvijek imaju nešto za reći? No izreka da nikad ništa
nije onako kako izgleda u ovom je trenutku dobila vrlo jasnu
manifestaciju.
Primijetila sam da je jedan dio ovih radnika zadovoljan ovakvom
situacijom i ne razmišlja o poboljšanju uvjeta života u budućnosti. Oni
će sljedećih dvadeset godina ostati na istom, osnovnom znanju njemačkog
jezika i bit će im dovoljan i posao koji rade i novci koje zarađuju. I
to je sasvim ok, ako su oni zadovoljni s tim.
Ipak, postoje i oni kojima je život u ovakvim uvjetima samo
privremeno rješenje dok ne nauče bolje jezik i stanu na noge. Tako sam
upoznala i ljude, neke s diplomom, neke bez nje, koji rade kao pomoćnici
u proizvodnji, sobari, vrtlari, kuhari i u isto vrijeme dalje se
usavršavaju, uče jezik i školuju. Oni znaju da je to sve privremeno i
puštaju druge da pričaju, druge koji će ih vjerojatno za koju godinu
nazvati i pitati postoji li koje mjesto za njih u firmi u kojoj će
jednog dana završiti.
Onda je tu i slučaj u kojem obitelj dođe za jednom osobom koja se tu
smjestila. Dok su oni financijski ipak sigurniji, počinju se javljati
problemi više psihološko-sociološke prirode. Nedostaju im prijatelji,
cijelo vrijeme posvećuju prilagodbi novoj okolini, uče jezik i traže
svoje mjesto – potraga koja psihički može biti itekako iscrpljujuća.
“Imam taj tik, po noći kad ležim u krevetu stišćem nokte u dlanove.
Kad krenem razmišljati o budućnosti, jesam li dobro odlučila, što ću
raditi, gdje ću završiti, što će biti sa mnom”, rekla je žena jednog
emigranta koja mu se tek nedavno pridružila u obećanoj zemlji.
Visokoobrazovana, koja je imala i karijeru i relativno dobar posao doma,
ali nije vidjela daljnje napredovanje u toj okolini. To su neke osobne
borbe o kojima malo tko priča, uglavnom zbog straha da bi naišli na
osude i nerazumijevanje.
Onda postoje i visokoobrazovani stručnjaci – najveći “sretnici”. Neke
od njih su tvrtke dovukle ovdje s iznadprosječnom plaćom, osigurali im
luksuzan smještaj, platili agenciju da im pomogne oko sve papirologije i
izazova s kojima se mogu susresti u novoj zemlji. Njima znanje
njemačkog i nije toliko nužno, na poslu se većinom sporazumijevaju na
engleskom, imaju normalno radno vrijeme, slobodne vikende, plaćenu
mjesečnu avionsku kartu za doma, službeni auto, plaćen smještaj i
zapravo sve što zarade ostaje im kao džeparac. Ali ni o tome se ne priča
baš, jer se malo ljudi može s takvom osobom poistovjetiti.
Veliki je to pritisak ponekad, ako niste traženi stručnjak, dobar
programer ili doktor. Jer ne radi se tu samo o poslu. Svi koji žele više
od života u inozemstvu, napredovati i pomaknuti se s mjesta, prolaze
kroz cijeli proces preispitivanja i spoznaje da će se morati još dobro
pomučiti da bi došli do mjesta na kojem žele biti. A takvi koji su već
neko vrijeme ovdje znaju da je obećana zemlja obećana samo za one koji
su spremni puno raditi. A neki i živjeti s tri muškarca u jednoj sobi.