PORUČUJU MI DA "CRKNEM": Emina je svakodnevno izložena govoru mržnje jer je odlučila biti čovjek

Neki se odluče krenuti težim putem. Odluče se izaći iz kolektivnog jednoumlja i nametnutih okova, jer su umorni od priče "naši, vaši, njihovi".

Tatjana Čalić / 30. Oktobar 2020

 

Odluče pružiti ruku onima u nevolji, starima, nemoćnima, jer znaju da do bolje zajednice i društva ne možemo doći ako pristajemo biti samo nijemi posmatrači svijeta oko sebe.

Takav put izabrala je i naša sagovornica.

Zove se Emina Imamović, dolazi iz Kaknja, a spletom životnih okolnosti, posljednje četiri godine živi i radi u Tuzli.

Aktivna je na mnogim poljima - član je mobilnog tima Udruženja Zemlja djece u BiH, u okviru kojeg je angažovana na projektu organizacije Save the Children vezano za migrantsku krizu. Od početka pandemije članica je i aktivističke grupe "Jedni za druge Tuzla" i koordinatorka timova na terenu koji starijima, samcima, samohranim roditeljima i roditeljima djece sa poteškoćama u razvoju odlaze po osnovne životne namirnice i higijenske proizvode, preuzimaju recepte, kupuju lijekove i dostavljaju im na adresu, te pomažu u ostvarenju njihovih građanskih prava. Pored toga, Emina radi na poziciji kulturološke medijatorice,  prevoditeljice za engleski i španski jezik, te pruža psihosocijalnu podršku maloljetnicima sa ili bez pratnje.

Aktivna je i na društvenim mrežama, gdje piše najčešće o psihosocijalnim temama. Ove sedmice, jedan njen post na Facebooku sa fotografijom pretučenog migranta imao je na hiljade reakcija, a dan kasnije je zajedno sa sugrađaninom Ramizom Berberićem u centru Tuzle držala transparent - Kazani, ne u moje ime, stidim se.

 

 

U trenutku dok razgovaramo, upravo se vratila sa UKC Tuzla, gdje je sa kolegama otišla da pomogne porodilji: “Danas se u Tuzli porodila jedna žena u pokretu, porijeklom iz Maroka. Rodila je zdravu djevojčicu i obradovala sve nas koji sa ovim ljudima proživljavamo vrlo teške momente, boreći se skupa za njihova osnovna ljudska prava. Imala je porođaj i tretman dostojan svake žene porodilje. Posjetili smo UKC ispred udruženja "Zemlja djece u BiH", kako bismo se stavili na raspolaganje uposlenima UKC-a i dostavili ženi sve što joj je potrebno nakon porođaja. Magistar socijalnog rada, kolega Adnan Drndić, u razgovoru sa osobljem UKC-a, stavio je poseban akcent na pitanje šta sa ženom i djetetom kada izađu iz bolnice. Ljudi u putu su potpuno obespravljeni i degradirani u svim sferama života. No, danas je priča tekla u vrlo pozitivnom smjeru, što ipak ukazuje da pomaka ima. Sretna sam što u moru teških i obeshrabrujućih vijesti koje slušamo ovih dana imam privilegiju javno reći ovako lijepu i radosnu informaciju”.

 

Razgovor nastavljamo o ljudima u pokretu, komentarišući i fotografiju pretučenog čovjeka, koja je uzazvala lavinu emocija kod naše sagovornice, ali i svakoga ko je video fotografiju, kao i činjenica da naše društvo i država potpuno ignorišu ove ljude, ili im čak nastoje zagorčati život. 

“Mnogo građana ove države ne zna razliku između arapskih zemalja i Sjeverne Afrike, a ipak, čitajući i slušajući rasističke i nacističke komentare na terenu i na društvenim mrežama - reklo bi se da znaju sve o ovim ljudima u pokretu i njihovim namjerama. Prisutnost ljudi u pokretu na našem podneblju prije svega ignorira većina članova društva, a ignorantnost društva dovodi do ignorantnosti vlasti. Matriks.

Ideš ulicom i vidiš trudnicu bosih, mršavih nogu, povrijeđenih i natečenih stopala - ako taj prizor ne pokrene našu moralnu i zakonsku odgovornost, to znači da smo zakazali kao ljudska bića”, jasna je Imamović.

Načisto je i sa zločincima i sa žrtvama, jer ne postoje naši, vaši, njihovi. Zločin je uvijek zločin, a žrtva je uvijek žrtva, bez obzira na pol, nacionalnu, vjersku, rasnu ili bilo koju drugu pripadnost. 

Zato je sa Ramizom Berbićem i držala transparent u Tuzli.

Ramiz Berbić, kaže Emina, već čitavo desetljeće uglavnom sam obilježava sve bitne datume i njeguje kulturu sjećanja, a prisjećanje na Kazane bilo je njihov prvi zajednički istup u javnosti i ispunjenje Emininog obećanja da više neće stajati sam: “Kazani i sve druge lokacije u našoj domovini na kojima su ljudska bića svirepo mučena i ubijana - velika su kolektivna sramota.  U svijetu više nismo prepoznatljivi po suživotu i poštivanju, nego smo postali sinonim za nacionalno previranje i zločine nad čovječnošću. Ljudi su prolazili kraj nas i krajičkom oka promatrali natpise, a svi su vrlo dostojanstveno pozdravili našu prisutnost na ulici. Fratar Bosne Srebrene nam je rekao da je hrabar potez izložiti se javnosti na taj način, znajući da nas mnogi neće ni shvatiti.  Da li su razumjeli potez, to ne znamo, ali ni ja još uvijek nisam razumjela sve te ratne poteze, a zaista pokušavam. Kako je neko danas mogao popiti kafu sa svojim komšijom, a već sutra mu oduzeti život u ime tuđih ideala?! U ime koje vjere, nacije i ideologije je jedno dijete ubijeno? Dijete koje je danas moglo biti doktor, inženjer, aktivista, roditelj - leži mrtvo, a ubice i zlostavljači provode živote pokušavajući sprati krivicu sa svojih ruku. Zločin nema vjerski i nacionalni prefiks. Ubijeni civil jest ubijena ljudskost”. 

Danas smo Ramiz Berbić i ja obilježili godišnjicu zločina koji se desio u Kazanima. U pitanju je poprilično...

Posted by Emina Imamović on Sunday, October 25, 2020

 

Zbog puta koji je izabrala, a naročito onoga vezanog za ljude u pokretu, Emina je svakodnevno izložena govoru mržnje u stvarnom životu, a posebno na društvenim mrežama. 

"Vodi ih kući"; "Ti si ih ovdje i dovela"; "Samo hrani teroriste, pa nek nas pobiju sve"; "Dabogda crkli i oni i ti sa njima."; "Reci im da se maknu sa autobuske stanice."; "Emina, nemoj da mi ovdje smrde, vodi ih tamo" - samo su neki od uobičajenih komentara.

Kaže da se sa ovakvim komentarima nije lako nositi, pogađaju je: “Moram biti iskrena i reći da su komentari jako grubi, da ljudi misle i osjećaju se slobodnim dobaciti ti što god požele, komentarisati moje djelovanje i postojanje, bez da ih iko pita za mišljenje i stav. Neke slučajeve i prijavljujem. Nedavno me uposlenik jedne turističke zajednice izvrijeđao, te optužio kako migrante potičem na ilegalno putovanje. Pozvala sam policiju i prijavila verbalni napad, te njegovu optužbu na moj račun prijavila, jer nazvati nekoga krijumčarom velika je stvar za koju uglavnom slijedi i zatvorska kazna.  Što se tiče policije iz PS Tuzla - zapad, najčešće me prepoznaju sa "evo one što stalno zivka", ali sa osmijehom mi se obraćaju. Poznaju me kroz djelovanje i zaista želim pohvaliti njihovu kooperativnost iako smo prema našim djelovanjima često na različitim stranama mišljenja, ipak, koegzistiramo na istome mjestu i u skladu s time pokušavaju razumjeti i oni mene, a i ja njih”. 

 

Poručuje i da su prava ovdje ostvariva, samo treba biti uporan i stalno im konkretnim primjerom pokazivati, ne samo da poznajete zakon, nego da i ne odustajete od ostvarivanja vaših prava.

Emina vrlo dobro zna i da je biti mladi čovjek u BiH pravi izazov i velika avantura - najblaže rečeno. Ali vidi da i veliki broj njih ne žele njegovati nacionalne kultove ličnosti. Uvjerila se u to jer je mentorka mladim ljudima iz čitave BiH u okviru projekta "Karavan mira". Kaže da vrlo marljivo i ozbiljno uče prepoznavati probleme u zajednici i nude izvodiva rješenja, pa su uspjeli dobiti sredstva za 4 svoja projekta koja su uspješno i implementirali u zajednici. Pomjeraju granice, kaže nam Emina, i to je vrlo inspirativno s obzirom da je ona sama odrastala u popriličnom omladinskom sivilu.

Aktivizam i volontiranje u zajednici obogatili su je u svakom smislu, ali isto tako poručuje da ako nešto radiš moraš se tome potpuno posvetiti, jer to nije nešto što traje tri minuta ili jedan dan u sedmici. 

Nastavlja i da piše uglavnom o psihosocijalnim temama, prožetim snažnim porukama i poukama. To je, kaže, definitivno, njena lična karta. 

“U posljednjih godinu dana najčešće pišem o životu i iskustvima maloljetne djece bez pratnje koja prelaze granice brojnih država kako bi ugledali svjetla Evrope. Još uvijek ih čuvam od očiju javnosti, a svakako da će ugledati svjetlost dana u narednom periodu”. Podsjeća da je svoje tekstove ranije objavljivala na nekim portalima, najčešće Kakanj X com, ali zbog cenzure i narušavanja autorskih prava odlučila je sve što piše dijeliti na svojim društvenim platformama.

A glavni “krivac” za to što je Emina izrasla u ovakvu osobu je njen djed: “Sve što danas jesam uglavnom dugujem svome rahmetli dedi Safetu, čovjeku koji me sa svojih 8 razreda osnovne škole naučio kulturi življenja, suživota i poštivanja zajednice. Jer buđenje je proces koji se odvija od malena, i ne smijemo podcjenjivati moć dječijeg zapažanja”.

Na kraju razgovora pitali smo našu sagovornicu i kakvoj lokalnoj zajednici, kakvoj Bosni i Hercegovini se nada, ako ne za par godina, onda za destljeće bar: “Nadam se da nećemo postati zemlja staraca, jer maćehinski odnos domovine prema mladima učinio nas je nacijom koja najčešće pohađa kurseve Njemačkog jezika i odlazi trbuhom za kruhom. Voljela bih da se mladi izbore i odluče za ostanak i budu promjena koju žele vidjeti. Visok stepen korumpiranosti će nas dovesti do potpunog kolapsa. Nastavimo li hodati onuda kuda nas naši političari vode - postat ćemo zemlja trećega svijeta.”

 

 

 


Buka preporuka

Kampanja protiv govora mržnje

Najnovije

Posmatrajte događaje izbliza.

Prijavite se na naš Newsletter.