Još prije nekoliko godina je povjesničar Vladan Jovanović došao do šokantnog zaključka. Povardarje, a s time i Jugoslavija, ispunjavalo je 43% legalne svjetske potražnje za opijumom između dva svjetska rata. U svom članku, Rađanje balkanske Kolumbije, opisao je i kako je u čitavu krijumčarsku mrežu bila uključena i država.
Kako prenosi srpski Nedeljnik, od 1919. godine pa sve do početka tridesetih, glavni posrednici u izvozu makedonskog opijuma bili su konzulati Kraljevine SHS u Marseilleu, Parizu, Baselu, Londonu, Bostonu i Chicagu. Kupci su se obraćali izravno u konzulat, oni bi zatim javili se Ministarstvu trgovine i industrije, a ono bi onda angažiralo ovlaštene izvoznike. Naravno, suradnja izvoznika i političara bila je iznimno bliska pa bi pravo na izvoz dobivao onaj koji bi imao najbolje veze u političkom vrhu.
Dilanje droge bio je doista unosan posao, a njime su se bavili čak i vlasnici skopske tvornice alkaloida Ognjanovići. Toliko su razgranali posao da su američki dužnosnici prijetili Jugoslaviji uvođenjem embarga zbog nelegalne proizvodnje i izvoza heroina. Nije ni čudo da je država htjela veću kontrolu nad proizvodnjom i prodajom opijuma. Već od 1933. godine postoji Jugoslovenski zavod za izvoz opijuma, a Privilegirano izvozno dioničko društvo (PRIZAD) također je osnovalo svoj Opijumski odjel. Sve je to utemeljeno godinu dana ranije, 1. siječnja 1932. godine stupanjem na snagu novog Zakona o opojnim drogama kada je proizvodnja opijuma dozvoljena samo u 17 srezova Vardarske banovine. Sirovim opijumom na veliko mogli su trgovati i veletrgovci, i to samo uz odgovarajuća dopuštenja. Prodavati manje količine opijuma smjele su samo ljekarne. Izvoz opijuma bio je u isključivoj domeni PRIZAD-a.
Koliko važna je bila proizvodnja u Povardarju govori i procjene beogradske Stalne komisije za opojne droge koja kaže da je čitava svjetska potražnja bila oko 250 tona godišnje sirovog opijuma, a da je samo u Povardarju proizvedeno do 70 tona. Novcem od prodaje droge netko je financirao svoje skupe životne navike, država je krpala rupe u proračunu, a VMRO (makedonski pokret za nezavisnost) je po uzoru na neke druge "revolucionarne" grupe financirao svoju "borbu".
