Marifetluci i "panj brdo": Sahrana biciklizma

Kad smo tog 21.04.2010. kod rampe u podnožju Šehitluka/Banj brda simbolično sahranili biciklizam u Banjaluci ni slutili nismo da je to bio početak kraja.

22. februar 2014

Nismo ni sanjali da će zabrana prolaza ljudi na biciklu biti sasvim nebitna u budućnosti. Da će rampa biti bezvrijedna. Da će auta ponovo postati sastavni dio naše najbolje i neprocjenjive rekreativne zone u prirodi. Da smo znali, možda bismo stvarno plakali ili se bar uhvatili za glavu.


Ovom predstavom smo uspjeli privući ljude, medije, čak je “sahrana” postala dio talijanskog filma o održivoj mobilnosti pod imenom “Brzina života” (cijeli film možete pogledati ovdje) ali nakratko. Onda smo se obraćali  gradskim vlastima, pisali, dosađivali, vikali da nije normalno to što rade, da  to isto brdo gdje je postavljen zloglasni znak  u Turističkoj organizaciji Banjaluke se predstavlja upravo kao biciklistička ruta koja se preporučuje turistima…

Nije vrijedilo. Ispratili smo biciklizam na omiljenom brdu, dostojno, sa gorčinom i humorom istovremeno.


Hajka na bicikliste je trajala još neko vrijeme da bismo lagano, kao mravi kojima je iznenada postavljena prepreka do cilja, samo nastavili drugim putem i istim tempom  ka vrhu. Penjali smo se preko serpentina, sa druge strane brda, mnogo dalje i strmije, išli kojekakvim stazama da bismo izbjegli stražarsku kućicu pored rampe.

Nakon nekoliko godina…

Nakon nekoliko godina, biciklisti su opet bili svoji na svome. Vozilo se bez skrivanja, kroz šumu, stazom. Sad smo apelovali na one neobuzdanije da nizbrdo voze sporo, pažljivije, bez jurcanja, da voze odgovorno. Ljudi su javljali jedni drugima ako primjete da neko juri niz Šehove kao da je sam, pa se onda prozivali ti ljudi, pozivalo se na dijeljenje puta i zajedničkog prostora kako treba, nesebično i sa svješću o drugima.


Da biciklistička zajednica u Banjaluci ne viče u budale, urađena je Analiza za ponovno uspostavljanje brdskog biciklizma na Banj brdu, uz jasne prijedloge kako na bezbjedan način koristiti date resurse na zadovoljstvo svih rekreativaca, bili na točkovima ili nogama. Gradske vlasti su ostale slijepe i nijeme na sve.

Ipak, Šehovi su postajali sve popularniji. Sve je više bilo onih na dijeti, sa holesterolima i pritiscima, onih željnih vazduha, mira, šetnje, tišine, trčanja ili vožnje uz brdo, djece, beba u kolicima, cijelih porodica. Divno je bilo ići na Šehove u bilo koje doba godine.


Čak je i jedan potez tih istih slijepih i nijemih bio neočekivan i ohrabrujući – napravljene su sprave za vježbanje na otvorenom. Za sve je bilo mjesta osim za građevinski materijal koji se lagano dovlačio do objekta koji se nalazio nekoliko stotina metara prije vrha. Sve češće smo viđali kamione i auta kako projezde pored nas  Šuškalo se da je to restoran. A u svakom šuškanju ima istine.

Automobili na Šehitlucima?

Da. To je aktuelno šuškanje. Da će se rampa dići, da će biti otvoren prolaz za automobile kako bi došli do restorana. Da će stražari koji su bili pored rampe dobiti otkaze.  Još nije službena informacija ali u gradu i na Šehovima se priča o tom.

Nikom nije svejedno. Ljudi su se već počeli okupljati tražeći odgovore.

Ljudi će se okupljati da bi dobili odgovore.

Ljudi vole Šehove bez auta!

Ljudi ne žele auta na Šehovima!

NE!

Znam da ima onih kojima će prolazak automobila na Šehove biti dobra vijest.

Ima i onih kojima je glavni problem u vezi ovog dragog brda i izletišta to da li ih neko zove Šehitlucima ili Banj brdom.

Ima ih i uvijek će biti. Ljudi koji ne vidite dalje od svog nosa, volana i vlastitog interesa, žao mi je što živimo u istom gradu u kojem imate moć. Žao mi je i što će zbog vaših marifetluka od Šehova ostati neki panj da bi još neko mogao zaraditi sadeći bolje i ljepše drveće. Ipak, ako mislite živjeti ovdje i tu odgajati svoju djecu, budite sigurni da ako nastavimo ovim putem od nekadašnje zelene ljepotice na Vrbasu, ostaće samo plastična i ofucana sponzoruša.