S koronavirusom, maskama, raznim mjerama i ograničenjima, strahom za egzistenciju i život u Bosni i Hercegovini živimo već punih 11 mjeseci. Kakve je to posljedice ostavilo i još uvijek ostavlja na naše mentalno zdravlje, kakvo je isto bilo prije pojave pandemije, više nam je rekao Elvedin Kahrović, diplomirani psiholog, psihoterapeut (pod supervizijom), praktičar bihevioralne forenzike, licencirani Life and Business Coach, NLP praktičar, soft skills edukator.
Gospodine Kahrović, kakvo nam je mentalno zdravlje jedanaest mjeseci od prvog registrovanog slučaja korona virusa u Bosni i Hercegovini?
Posljedice po mentalno zdravlje su evidentne. Veliki broj osoba je tokom korone izgubio posao, u nekim porodicama čak su i muž i žena ostali bez posla. Strah za sopstvenu egzistenciju, strah da li će moći da plate ratu kredita, svađe i nasilje u porodici, strah od zaraze virusom i smrti samo su neke od tema koje su bile učestalije tokom korone.
Kako taj strah za golu egzistenciju i ugroženost po pitanju života utiče na osobu, na njegov svakodnevni život, redovne dnevne obaveze?
Strah u maloj količini je zdrav, jer je strah prirodna emocija koja ima egzistencijalnu funkciju, dok strah u velikoj količini zna da parališe osobu, umanji produktivnost i kreativno razmišljanje. Velika količina straha može izazvati emocionalnu i kognitivnu blokadu u tijelu.
Kada čovjek dospije u takvo stanje, često možemo čuti da treba razgovarati sa prijateljima ili bliskim osobama o svojim strahovima. Kakvo je vaše mišljenje može li pomoći razgovor sa bliskim osobama ili treba potražiti stručnu pomoć?
To je ono što ljudi prvo razmišljaju ili rade, ali ne bih se sa time složio, a evo i zašto. Porodica i prijatelji su subjektivni i iz najboljih namjera nas mogu svojim savjetom odvesti na stranputicu kada je u pitanju mentalno zdravlje. Primjera radi, na Balkanu često kada izgubimo neku blisku osobu, porodica i prijatelji imaju običaj da kažu "nemoj plakati", a to je nešto najgore što toj osobi tad možete reći, jer će doći do potiskivanja ogromne količine tuge u tijelu, što nikako nije dobro. Drugi razlog je moguća retraumatizacija koja se može desiti kada pričate o doživljenoj traumi sa prijateljima, a da toga niste ni svjesni. Zato ako imate neke strahove ili traume, učinite sebi uslugu i posjetite stručnog psihoterapeuta.
Posvećuju li ljudi sada tokom pandemije više pažnje svom mentalnom zdravlju?
Drago mi je da su nakon perioda izolacije mnogi ljudi shvatili značaj mentalnog zdravlja i sve više osoba dolazi na psihoterapiju. Bitno je napomenuti da su mnoge osobe imale razna stanja i dijagnoze koje su stavljali “pod tepih”, na vrijeme se nije preventivno djelovalo, mislili su da mogu sve iskontrolisati i dođe korona i period izolacije, nešto na šta nisu mogli uticati i nešto što nismo mogli kontrolisati i onda sve što se “pod tepih” godinama stavljalo dolazi na vidjelo.
Ljudi mi dolaze sa raznim problemima i potrebama, od mentalnog treninga koji radim sa sportistima, problemi sa depresijom, anksioznošću, OKP-om, problemi sa nesanicom, burnout na poslu do pokušaja ubistva i samoubistva. U posljednja dva mjeseca sam najviše radio sa depresivnim i anksioznim klijentima. Važno je napomenuti da problem svakog klijenta zahtijeva individualni pristup ka rješavanju tog problema.
Svjetska zdravstvena organizacija je prije 7 godina tvrdila da će depresija do 2020. biti druga najraširenija bolest. Da li se ova pretpostavka pokazala tačnom?
Poznata mi je ta statistika. Kada je depresija u pitanju, rađena su mnoga istraživanja na svjetskom nivou. Postoji ogromna razlika kada je definisanje pojmova u pitanju kod statističara, teoretičara i praktičara. Ja sam praktičar i ne bih se složio sa time da je depresija bolest, već je to jedno izlječivo stanje koje se, kad se na vrijeme tretira, može u potpunosti iskorijeniti.
Depresija, kada govorimo u globalu, je jedan pojam koji se jako često koristi u negativnom kontekstu i često osobe koje se bore sa depresijom budu stigmatizirane.
A o čemu se radi?
Depresija je zapravo velika količina potisnute tuge u tijelu na duži vremenski period, gdje vremenom ta tuga obuzima i iscrpljuje cijelo tijelo, to stanje je popraćeno niskim samopouzdanjem i samopoštovanjem, osoba prije nego je upala u depresiju je obično imala prevelike ciljeve i prevelika očekivanja od sebe i onda je nakon neuspjeha doživjela veliko razočarenje u sebe. Depresija je popraćena ništavnim mislima o sebi, negativnim mislima o svemu, očajem i beznađem.
Upasti u depresiju je kao upasti u živo blato i što se više trudite da se izvučete više upadate u isto. Kako je to moguće?
Osobe se često, kada je mentalno zdravlje u pitanju, vode logikom, a nesvjesni i predsvjesni dio uma su nelogični i nikad logikom nećemo moći toliko duboko zaroniti u nesvjesno. Zato se u psihoterapiji koristimo kreativnim tehnikama (kao što je rad sa crtežom, glinom, rad na analizi snova) kako bismo što dublje ušli u nesvjesni dio uma.
Često ćete čuti od prijateljice, kolegice na poslu, poznanice “jao što sam danas nešto depresivna”, da li je ona zaista depresivna ili je možda samo imala ”loš dan”? Jako je bitno da se koristimo pravim jezičkim terminima. Kada opisujemo depresiju razlikujmo “loš dan”, tugu, tužno raspoloženje, tužno stanje, depresivno stanje i dijagnozu depresije.
Koje je Vaše stručno mišljenje, u kakvom se stanju nalazi bh. društvo, ne gledajući ovu zadnju godinu koju je obilježila i još uvijek obilježava pandemija? Pitam Vas ovo jer sam pročitala da ste radili istraživanja iz oblasti PTSP-a kod veterana i ratnih civila i uopšte vezano za postratne posljedice?
Kada govorimo o istraživanju kojeg sam radio, evidentno je bilo da ratni veterani, kao i civili, imaju još uvijek otvorene rane. Mnogi koriste psihomedikamente, a rijetki su imali priliku kroz psihoterapiju da prorade svoje traume.
Nedostaje stručnjaka koji bi se pozabavili ovom tematikom, a da biste angažovali timove stručnjaka treba izdvojiti velika finansijska sredstva i to je ono što nama nedostaje. Nedostaje nam dugoročnih projekata finansiranih od strane jakih međunarodnih organizacija i države. Situacija je trenutno loša, a ja vidim poboljšanje. Formirali smo Udruženje psihoterapeuta BiH i sa ovim udruženjem i kompetentnim stručnjacima vidim bolje sutra za BiH kada je upitanju prevencija mentalnog zdravlja.
Koliko i sve veće socijalne razlike psihološki djeluju na ljude?
Kako to ljudi u Africi nemaju šta jesti i svi su sretni i zadovoljni? U Africi u nekom selu su svi u sličnoj situaciji, možda nemaju priliku sebe da kompariraju sa nekim ko je u boljoj situaciji, a šta se dešava u BiH?
Komšija, kuća pored kuće, odrasli u istoj mahali, zajedno se družili, jedan ispred kuće ima parkiranog Porsche-a, a drugi možda noćas nema šta večerati i nesvjesno će ovaj drugi komšija u početi da analizira situaciju – ok, ja sam ipak radnik, a on je vlasnik firme, logično je da će on imati više od mene, možda se više i trudi. Nakon te analize, počet će samoanalizu, koja će ubrzo postati samokritičnost, nakon samokritičnosti imamo očaj i nezadovoljstvo sobom.
Ima veliki broj naučnih istraživanja iz oblasti psihologije i socijalnih nauka koji potvrđuju konekciju između socioekonomskih faktora i mentalnog zdravlja.
Ako se budemo komparirali sa ljudima koji su u boljoj poziciji od nas, nećemo moći biti zahvalni Bogu, drugim ljudima, sebi, a na kraju nećemo biti sretni i ispunjeni.
Kako je u ovakvom društvenom kontekstu odgojiti mlade? Živimo u eri različitih vrsta nasilja i jezika mržnje, sveprisutno je na društvenim mrežama, u školama, medijima. Jednostavno se toleriše, te je samim tim postalo društveno prihvatljivo.
Više vremena provodite sa vašom djecom, igrajte sa sa njima jer djeca kasnije kao odrasle osobe neće pamtiti da li je markiranu odjeću u djetinjstvu nosio već će pamtiti kvalitetno vrijeme koje je provelo sa vama, zanimljive i zabavne igre, zagrljaje, osmijehe i lijepe riječi. Emocionalna konekcija i dobra komunikacija sa djecom se u ranom djetinjstvu postiže da bi se u turbulentnom periodu puberteta i adolescencije moglo održati i dijete sačuvati od lošeg društva.
I nakon svega rečenog, moramo se više brinuti za naše mentalno zdravlje?
Svakako, ljudi trebaju misliti na svoje zdravlje i biti slobodni da kontaktiraju stručnu osobu iz oblasti mentalnog zdravlja, kompetentnog psihologa psihoterapeuta ili psihijatra psihoterapeuta, ovisno u dubini i razini problema. Samo na taj način mogu riješiti i prevazići svoje trenutne zdravstvene probleme.