No iako Švedska ima relativno visoke poreze u usporedbi s nekim drugim razvijenim zemljama, kao i vrlo razvijene sustave socijalne sigurnosti, ekonomijom ne upravlja država, a biznisi - i veliki i mali - u privatnim su rukama. Općenito se radi o zemlji koja je na svjetskoj razini u vrhu po ekonomskim slobodama i uvjetima za poslovanje.
Školstvo vaučerizirano, čime su se otvorila vrata privatnim školama
Osim toga, mirovinski sustav su reformirali i djelomično privatizirali, a u školstvo uveli vaučere, putem kojih roditelji biraju škole za svoju djecu, bez obzira na to bile one državne ili privatne, što je u bilo kojoj socijalističkoj zemlji - nezamislivo.
Početkom devedesetih Švedska je u obrazovni sustav uvela vaučere, zasnovane na načelu da roditelji, a ne država, imaju pravo odabrati obrazovne usluge za svoju djecu. Roditelji dobiju vaučer, odaberu školu - javnu ili privatnu - u koju će ići njihovo dijete i njegovo školovanje plate tim vaučerom. Država i dalje propisuje kurikulum, kojeg se moraju pridržavati sve škole koje se financiraju vaučerima.
Vaučeri se financiraju iz proračuna lokalne uprave na području na kojem se škola nalazi, a iznosi se mogu razlikovati među gradovima i općinama, ali je propisan minimum koji se mora isplatiti - to je prosječni trošak javnog školovanja po učeniku. Privatne škole ne smiju dodatno naplaćivati obrazovanje. Također, privatne škole slobodne su u odabiru metoda podučavanja i organizacije obrazovnih programa, u okviru propisanog nacionalnog kurikuluma.
Prepoznavanje demografskih problema s kojima se suočava cijela Europa potaknulo je Švedsku na reformu mirovinskog sustava. Dotadašnji sustav koji je počivao na snažnom egalitarizmu i solidarizmu, te je favorizirao one koji su radili kraće ili uplaćivali manje, zamijenjen je novim, kojim je uspostavljena veza između uplata u mirovinski sustav i očekivanog životnog vijeka.
Mirovinski sustav - koliko radiš, toliku imaš mirovinu
U sadašnjem sustavu svaki osiguranik unutar sustava međugeneracijske solidarnosti, što je kao kod nas prvi stup mirovinske štednje, svoje doprinose plaća na individualni mirovinski račun. Radi se o zamišljenom, fiktivnom osobnom računu, koji služi za izračun budućih prava u solidarnom mirovinskom sustavu, odnosno visine mirovine. Taj se račun formira od svih uplaćenih doprinosa na plaće. Mirovinski doprinosi iznose 18,5% na plaće. Pola od tog iznosa plaća poslodavac, a drugu polovinu radnik. Od ukupnog iznosa doprinosa 16% izdvaja se na spomenute individualne račune, a 2,5% ide u fondove kapitalizirane štednje, koji su usporedivi s našim drugim stupom te se investiraju.
Dob odlaska u mirovinu je vrlo fleksibilna i počinje već sa 61 godinom, ali to znači i manju mirovinu te su radnici motivirani ostati što dulje u svijetu rada. Gornja granica za odlazak u mirovinu ne postoji, tako da svatko može raditi dokle želi. Također, odlazak u mirovinu ne znači da osoba mora prestati raditi. Umirovljenik može nastaviti raditi i tako si stvoriti dodatnu zaradu, ali i duljim stažem, odnosno uplatama na račun u mirovinskom sustavu, poboljšati mirovinu. Inače, Švedska ima najdulji očekivani radni vijek u Europskoj uniji - preko 41 godinu.
Povoljno okruženje za biznis stvorilo je kompanije poput Ericssona, H&M-a i IKEA-e
Švedska ima vrlo povoljno okruženje za biznis. Redovito je pri vrhu u raznim istraživanjima uvjeta za pokretanje posla i ekonomskih sloboda. Mnoge danas globalno poznate tehnološke kompanije poput Skypea i Spotifya imaju korijene u Švedskoj.
Porez na dobit za kompanije iznosi 21,4 posto. Za usporedbu, on je u Hrvatskoj 18 posto, što i nije velika razlika kada se uzme u obzir kakvu kvalitetu usluga nude javni servisi u Švedskoj, pa ne čudi da se ona percipira kao vrlo povoljno okruženje za biznis. U Švedskoj su nastale i brojne danas globalne kompanije poput IKEA-e Ericssona, Volva i H&M-a.
Preuzeto sa Index.hr
