Do jučer karijerni diplomata sa 15+ godina radnog iskustva, danas već iseljenička statistika – napisao je na svom ličnom Fb profilu, 30. jula, Adi Durmić, bivši konzul BiH u Turskoj, višegodišnji član bh. tima u Vijeću bezbjednosti UN-a u Njujorku. U obrazloženju zašto je odlučio dati otkaz i napustiti diplomatiju, te sa porodicom život nastaviti u Holandiji, između ostalog je napisao da već neko vrijeme osjeća nelagodu i stid kada kaže čime se bavi: “Kako sutra da objasnim svojoj djeci da obrazovanje nije toliko bitno koliko stranački interes ili poznanstvo?! Kako da objasnim svojoj djeci koja govore više jezika nego što imaju godina da moj šef jedva govori svoj jezik?”
Razlozi zbog kojih se Durmić odlučio na radikalan rez u životu – otkaz i život u drugoj zemlji, zašto je osjećao stid zbog posla kojim se bavi, te kako su politika i lični interes postali sprega koja dominirala diplomatijom teme su o kojima govori za BUKU.
Nakon javne objave o otkazu i napuštanju bh. diplomatije prošlo je 12 dana, kako se osjećate?
Veoma je teško odgovoriti na ovo pitanje, a da čovjek bude potpuno iskren prema sebi i drugima. Osjećanja su pomiješana. S jedne strane mi je laknulo da sam zatvorio poglavlje u životu koje mi je postalo breme, a opet sam tužan zbog činjenice da sam ipak ostavio dio sebe. Nije jednostavno odreći se nečega što je dio tebe i ostaviti iza sebe svoje snove, ambicije, ideale. Vrijeme će reći svoje, kao i obično, ali za sada se ova odluka čini kao logično rješenje.
Ne želim da se moja trenutna odluka o odlasku iz BiH shvati kao promovisanje odlaska mladih. Objava na FB je emotivna objava pojedinca koji je došao na životno raskršće, ali i pokušaj ukazivanja na stvari koje štete mojoj profesiji, ali i društvu uopšte. Osim toga, objava se može shvatiti kao borba za moje kolege koje proživljavaju isto što sam i ja. U posljednje vrijeme, veliki broj kvalitetnih diplomata je napustio našu diplomatiju, a znam još toliko koji razmišljaju o sličnom koraku.
Šta je bilo presudno da poduzmete ovaj korak, pretpostavljam da se to duže vrijeme lomilo u Vama?
Nakon što smo supruga i ja dobili sinove blizance, odlučio sam da iskoristim pravo na roditeljsko odsustvo, kako bih u prvim mjesecima bio uz prijevremeno rođene bebe, ali i udaljio se od posla i osjećaja nelagode. Tokom pomenutog perioda, dobili smo još jednu prinovu – kćerku. Uslijedio je izazovan period sa mnogo mijenjanja pelena, budnih noći, logističkih mozgalica i svega što novorođenče donosi, ali puta tri. Unatoč svemu, to je jedan od najljepših perioda života i uspjeh koji se ne može porediti sa bilo čime što sam postigao. Tokom tih budnih noći, imao sam dosta vremena za razmišljanje o budućnosti, životnim vrijednostima, ljudima oko sebe…
Vidite, diplomatija za mene nije bila splet sretnih okolnosti, nepostojanje drugih opcija ili slučajni izbor. Već 20 godina izučavam i bavim se međunarodnim odnosima i diplomatijom kao naučnom disciplinom i profesijom. Svjesno sam pravio korake po pitanju obrazovanja, volontiranja i rada. Na kraju se taj trud ipak isplatio, kada sam postao karijerni diplomata i počeo živjeti svoj san. Znanje i iskustvo sam sticao u Sarajevu, Ankari, Izmiru, New Yorku, Berlinu, Istanbulu i Hagu. Usput sam usavršio 3 strana jezika, a mogu se sporazumjeti na još nekoliko. Vratio sam se u svoju zemlju nakon obrazovanja u inostranstvu, sa ciljem da kroz svoj poziv doprinesem društvu. Trudio sam se raditi časno i odgovorno, ali s vremenom sam osjetio nelagodu zbog surove realnosti naše diplomatije, gdje se znanje, zvanje i obrazovanje ne cijeni isto kao stranačka pripadnost, lični interes i odsustvo stida.
Zašto je to tako?
Diplomatija je zanat za koji se priprema obrazovanjem, a uči tokom cijele karijere, te se stečeno znanje prenosi na mlađe kolege. Upravo taj kontinuitet formira institucionalno pamćenje, koje omogućava efikasno korištenje ljudskih resursa, stečenih iskustava i uvođenje boljih praksi. Kod nas je ipak praksa da stranka na vlasti koristi poziciju ambasadora za postavljanje svojih kadrova, kako bi ih udaljila ili nagradila, a koji su najčešće neadekvatno obrazovani i neiskusni. Nije dovoljno diplomirati ili govoriti strani jezik da biste bili ambasador, jer nije svako ko piše književnik, niti je svako ko čita novinar.
Ne mogu razumjeti odsustvo stida i hrabrost ljudi koji se odluče prihvatiti nešto za što nisu dorasli. Volio bih znati šta misle, kako se osjećaju i da li mogu sebe uporediti kada se spomenu imena izvrsnih ambasadora i karijernih diplomata poput Jasmine Pašalić, Željka Jerkića ili Nerkeza Arifhodžića, koje sam imao čast upoznati. Nažalost, naš sistem ne iskorištava dovoljno ovakve veličine koji su već otišli u zasluženu penziju, a imaju šta ponuditi novim generacijama. Ne zaboravimo da je za dobrog ambasadora potrebno 20-ak godina iskustva u diplomatiji, počev od najnižeg diplomatskog ranga, a koji će se na kraju svog ambasadorskog mandata vratiti u Ministarstvo vanjskih poslova BiH i unaprijediti postojeći sistem tako što će svoja iskustva prenijeti novim generacijama. Ipak, kod nas to nije slučaj. Ni približno. Politička imenovanja se po isteku mandata vraćaju karijerama nastavnika, pijačnih inspektora, novinara, političara, radnika nevladinih organizacija i turističkih obrta, neki se ponovo vraćaju u penziju, dok oni perspektivni tek trebaju da nađu posao nakon što im je pozicija ambasadora prvi put omogućila upis radnog staža.
Upravo ovakav scenarij je bio presudan za donošenje odluke o napuštanju diplomatske službe, iako je to samo jedan od faktora zbog kojeg smo odlučili naš život za sada nastaviti u drugoj zemlji.
Napisali ste da ste tek po odlasku u Njujorku i Istanbul naučili šta je to sprega politike i ličnih interesa manifestovana kroz diplomatiju.
Da, to je bio period kada sam počeo aktivnije porediti druge sisteme, način djelovanja, pripremanja i vođenja kadrovske politike, obzirom da sam služio u Stalnoj misiji BiH pri Ujedinjenim nacijama, kada je naša zemlja, kao postkonfliktno društvo, napravila veliki diplomatski iskorak postavši nestalna članica Vijeća sigurnosti UN-a. Zbog naše nepripremljenosti i nedostatka sistema, mali broj diplomata koji su bili u Misiji su iznijeli najveći dio tereta. I tada shvatite da imamo kadar koji može odgovoriti najzahtjevnijim izazovima, ali da vrlo često oni ne mogu doći do izražaja. Odgovorno tvrdim da MVP BiH trenunto ima kadrove koji mogu u svakom smislu pružiti više od političkih imenovanja, međutim oni se koriste kako bi pomagali svoje pretpostavljene u diplomatsko-konzularnim predstavništvima, umjesto da stariji kolega po rangu obučava mlađeg. Da, namjerno kažem obučava, jer mnogima i dalje nije jasno da je učenje jedan kontinuirani proces.
Iza sebe imate bogatu diplomatsku karijeru, boravili ste u različitim zemljama, da li je ovaj trend ovako jako izražen i u drugim zemljama?
U svim svjetskim diplomatijama postoje politička imenovanja, međutim ona su ipak zanemariva u većini zemalja koje njeguju diplomatsku praksu i principe. Upravo na taj način imate profesionalnu diplomatsku službu koja je spremna odgovoriti na krizne situacije i druge izazove, jer pripremate diplomate koji će interes države staviti ispred samopromocije. Diplomata treba biti skroman, inteligentan, odmjeren, diskretan, široko obrazovan i prije svega imati otvoreni um. Za početak je dovoljno pogledati diplomatske službe naših susjeda, uporediti sa našom i pokušati napraviti sistem koji će služiti društvu, a ne pojedincima.
Međutim, u BiH se čini da se to može vidjeti u gotovo svakoj oblasti – obrazovanje, zdravstvo, pravosuđe, javne institucije… kao da smo postali taoci nestručnih i neiskusnih ljudi, njihovih ličnih interesa i razmirica upravo zahvaljujući politici koja je postala loš začin svemu i svačemu? Kako možemo očekivati bilo kakav boljitak?
Nažalost, upravu ste. Nedostatak moralnih normi u političkom djelovanju nas svakodnevno čini siromašnijim u svim životnim sferama. Činjenica jeste da naša zemlja ima komplikovano državno uređenje i političke elite sa potpuno različitim pogledima na budućnost, ali to ne može biti opravdanje za nedostatak želje i truda da se unaprijedi život običnog čovjeka. Nije potrebno prekrajati granice da biste poboljšali kvalitet života svojih građana. Baš kao što ni građanima nisu potrebene velike političke reforme da bi bili obzirniji prema sebi, okolini. Kao što javni sektor ne bi trebao biti lešinarski plijen, tako ni bacanje smeća u prirodu ne bi trebao biti izbor.
Aktualna tema koja potvrđuje Vaše pitanje jeste upravo upravljanje krizom tokom pandemije COVID-19. Sve negativne strane postojećeg sistema nažalost možemo vidjeti iz dana u dan, a dok cijenu plaćaju građani. Nemoguće je objasniti šizofreno upravljanje krizom od strane političkih šarlatana kojima je jedino bitan javni nastup, uvodeći policijski sat bez jasnih analiza više različitih struka, a onda kasnije ukidajući isti bez objašnjenja, kupujući respiratore na pravno sumnjiv i moralno upitan način, nesavjesno trošenje javnog novca i kao šlag na tortu odlazak kantonalnog Šefa Kriznog štaba na godišnji odmor tokom krize. A ljudi umiru. Djeca ostaju bez roditelja. I nikome ništa.
A što se boljitka tiče, potrebno je da se svi ponašamo kao dobri domaćini u svojim sredinama kako bismo bili od koristi sebi i društvu. Biti dobar domaćin znači biti odgovoran, savjestan, principijelan, te znati štiti prava.
Odlučili ste život nastaviti u Holandiji?
Naša djeca su rođena u Nizozemskoj, supruga već duži period radi u Amsterdamu i Haagu, a neka od naših ulaganja se nalaze upravo tu, tako da smo za sada odlučili živjeti ovdje iako uvijek postoji mogućnost da se vratimo ili odemo u neku treću zemlju.
A što se tiče poslovnog plana?
Trenutni cilj je dobro naučiti nizozemski jezik, te privesti kraju još jedan master studij, a nakon toga usmjeriti se na traženje posla gdje bih iskoristio prethodno iskustvo svjestan da diplomatija više nije opcija. Osim toga, postoje planovi za još neka ulaganja, koja nam ipak pružaju mogućnost odabira gdje i kako živjeti.