Poplave koje su nas zadesile ostavile su teške materijalne, ali i psihičke posljedice širom zemlje i regije. Da bi se pomoglo unesrećenim ljudima, ali i ubrzala sanacija poplavljenog područja, uključeni su i volonteri, koji su se u velikom broju javljali da u svoje slobodno vrijeme pomognu gdje mogu.
Ljubica Kaurin, studentkinja iz Banjaluke, volontirala je u tamošnjem Domu omladine, gdje su građani donosili pomoć za ugrožene od poplava. Njen zadatak je bio da koordiniše „odjelom“ za primanje i pakovanje hrane u Domu omladine. Prije nego što se tu otvorio punkt, radila je isti posao u Crvenom krstu.
O efikasnosti institucija u prikupljanju pomoći Ljubica kaže:
„Generalno gledano, bila sam zadovoljna kako je ad hoc organizovano sakupljanje pomoći za ugroženo stanovništvo. Kako su dani od katastrofe odmicali, svi mi, i volonteri i organizacije i institucije, nastojali smo da se povežemo i što bolje koordinišemo i komuniciramo, mada mislim se to nije odvijalo efikasno u mjeri u kojoj je moglo“, kaže Kaurin za BUKU.
Prema njenom mišljenju, pozitivna strana volontiranja je lična satisfakcija zbog svijesti da pomaže nekome ko joj ne može uzvratiti, a kome je pomoć zaista potrebna. Međutim, kaže Kaurin, razočarenje je brzo uslijedilo.
„Pojava glasina da se paketi ’drže pod ključem’ u mjestima u koja stignu i da ne stižu u ruke onih kojima su namijenjeni, kao i da se namirnice preprodaju, splasnulo je taj entuzijazam koji sam imala na početku. Kao da sav moj dotadašnji rad i trud nije imao svrhu“, kaže ona.
Ipak, bez obzira na razočarenja, ona bi svakome preporučila da volonira, posebno u ovako vanrednim okolnostima, kada nas pravi posao tek čeka. Kaurin kaže da je srećna jer je uvidjela da još postoji ljudska solidarnosti, „ali u isto vrijeme i razočarana spoznajom da postoje ljudi sa takvim moralom, koji im dopušta da se bogate na tuđoj nesreći“.
Vođeni željom da pomognu ljudima u nesreći, mnogi volonteri su se susreli i sa negativnim stranama, sa iskorištavanjem i zloupotrebom u ovako teškim vremenima. Uprkos negativnim iskustvima, oni nisu izgubili želju da pomažu onima kojima je pomoć potrebna, ali žele da ukažu na sve izazove volontiranja.
Jedna druga volonterka, takođe studentkinja, koja nas je zamolila da ostane anonimna, volontirala je jedan dan u Crvenom krstu i tri dana u Domu omladine.
„Tamo sam radila sve što i ostali – od razvrstavanja stvari, preko pakovanja i prenosa. Dan poslije toga sam radila i na terenu, a prijavila sam se u Opštini. Na terenu sam kopala ’mulj’ i čistila kuću nekih ljudi“, kaže ona.
Ispričala nam je o neprijatnostima koje je doživjela tom prilikom:
„Jedno od najlošijih iskustava koje sam imala je to da smo se drugarica i ja ponudile nekim ljudima da im pomognemo da očiste kuću, na šta su oni srdačno pristali i odmah nas uputili u to šta treba da radimo. Nije tu bilo molbi, već sve u imperativu: ’Obrišite cipele, uđite ovdje. Mi ćemo vama dodavati šta treba, a vi radite’. To nije bio problem, ionako smo došle da pomognemo, ali sam nakon 10 minuta primijetila ogromnu paučinu u ćošku. Onda sam počela da sumnjam i da ih ispitujem, pošto nije izgledalo kao da je to kuća u kojoj su boravili. Na kraju se ispostavilo da oni nisu iz Banjaluke, već iz Zagreba, te da ovdje dolaze ’jedanput – dvaput u par godina na roštiljanje’, ’da imaju puno nasljednika kojima će ta kuća ostati, iako će stvari baciti, ali da ih mi ipak prebrišemo’ i da ’oni jedva čekaju da se vrate kući, pa mogu misliti kako je nama’. Da nisam počela da ispitujem, ne bi ništa ni rekli, a znali su da treba da pomažemo ljudima koji treba da se vrate u svoje domove. Nisam htjela da vide koliko sam bijesna, pa sam rekla da moramo da idemo dalje, ali da ćemo uraditi još nešto ako im treba, na šta su nam odmah dali zadatke. Dok mi čistimo stolice i stolove, žena pregleda i prelistava knjige koje su preostale. Mnogi moji poznanici su imali negativna iskustva, od glancanja čaša i escajga kao da se kuća priprema za slavu, do čišćenja stvari koje su taj isti dan bačene. Ne znam da li šok od ove situacije koja ih je zadesila opravdava takve ljude, ne želim da se ogriješim“, rekla je ova volonterka koja je radila u banjalučkoj regiji.
„OSJEĆALI SU SE LJUDI“
Ova ista volonterka, međutim, kaže da nosi i mnogo pozitivnih iskustava.
„Prvi dan u Domu omladine je bio divan i, kako moje drugarica kaže, ’osjećali su se ljudi’. Ova poplava je izbacila i najgore, ali i najbolje u ljudima. Mnogi ljudi su me pozitivno iznenadili, a naročito me je dirnulo kada je jedan momak, pošto nam nikako nije stizala donacija hljeba, sasvim spontano i bez ikakvog razmišljanja dao svojih 50 KM nekom drugom momku da ode i kupi koliko može hljebova u najbliži market. Atmosfera je taj dan u Domu bila neopisiva. Sloga, drugarstvo, pomaganje, rad, nesebičnost, empatija“, priča ona.
Ističe da bi svakome preporučila da volontira, ali da pametno volontira, da se raspitaju o tome kakva je tačno vrsta pomoći i kome potrebna. Napominje da sada treba manje volontera za pakovanje hrane, a više za čišćenje i dezinfekciju objekata.
„Sada se osjećam umorno i iscrpljeno, i psihički, i fizički. Srećna sam što sam pružila ljudima pomoć, a opet i nesrećna jer sam svjesna koliko je to malo. Jedan hljeb na dan i par pašteta – šta je to za jednu porodicu. Ovo što se desilo je užasno i predstavlja našu zajedničku nesreću“, kaže ova volonterka i dodaje da planira i dalje da volontira, ali još uvijek ne zna gdje i na koji način, jer se potrebe ugroženih stalno mijenjaju.
„Prvi dan je primarna bila hrana, kasnije čišćenje, a uskoro će i krečenje. Vremena za pružanje pomoći je sve manje, jer vrijeme nikoga ne čeka – krenuli su sa radom škole i fakulteti. Studenti neće moći intenzivno da rade kad počnu ispitni rokovi, a mlada snaga je upravo ono što je potrebno sad. Biće ovo dug period oporavka“, zaključuje ova volonterka.
Iz Omladinskog komunikativnog centra rekli su nam da je u proteklim danima, posredstvom Volonterskog servisa Republike Srpske, angažovano preko 600 volontera koji su odradili oko 6.000 volonterskih sati. Osim Volonterskog servisa, i druga udruženja građana, kao i Studentska brigada, dobrovoljno su se angažovale u pomoći ugroženim osobama u poplavljenim područjima. Iz Omladinskog komunikativnog centra kažu da nemaju zbirne podatke svih volontera, ali pretpostavljaju da je ta cifra zaista impresivna.
Vanja Kukrika, koordinator projekta u Omladinskom komunikativnom centru, rekla je da su volonteri prikupljali, istovarali, pakovali, prevozili i distribuisali pomoć na terenu i, naravno, učestvovali u raščišćavanju terena (kupljenje smeća, čišćenje dvorišta, čišćenje poplavljenih domova (grubi radovi, kao na primjer dizanje parketa, obijanje pločica i slično. Za devet dana, spakovano je preko 7.000 paketa humanitarne pomoći i distribuisano na teritoriji grada Banjaluka, Laktaša, Doboja, Šamca, Modriče i Čelinca.
„Kada govorimo o pozitivnim iskustvima koje nam volonteri prenose po povratku sa terena, tu svakako spada zahvalnost ljudi kojima je pomoć bila neophodna. Ljudi su bili vrlo ljubazni i srdačni prema volonterima, pa su ih čak nudili namirnicama koje su dobili kao humanitarnu pomoć, jer su htjeli da ih nečim počaste. Specifična situacija, recimo, bila je u Doboju. Po riječima nekih od njih koji su tamo volontirali, Dobojlije su im govorili kako su im zahvalniji na pomoći u raščišćavanju, nego na pomoći u životnim namirnicama. S druge strane, volonteri su se vraćali sa terena sa osjećajem ispunjenosti i sreće jer su pomogli nekome kome je pomoć bila neophoda (čistili su kuće, pakovali pakete za ugrožene osobe, nosili i dijelili pakete po kućama…)“, rekla je za BUKU Kukrika.
Ona dodaje da su se volonteri na terenu susretali sa osobama sa potresnim pričama i svim silama su željeli da im pomogu. Volonteri su na društvenim mrežama dijelili svoja saznanja sa terena, pa su se onda i samoinicijativno organizovali da pomognu pojedincima i čitavim porodicama u nevolji.
VOLONTERI SU DOBROVOLJCI
Kukrika nam kaže da u ovakvim situacijama obično isplivaju i negativna iskustva koja obeshrabre dobre namjere volontera.
„Dešavale su se situacije kada su građani mislili da su volonteri plaćeni da rade na raščišćavanju i samim tim nisu se korektno ponašali, što je volontere pogađalo jer su došli da im pomognu. Jednostavno rečeno, nisu htjeli da pomognu u čišćenju sopstvenog doma, nego su to radili volonteri, a oni su stajali sa strane, ne čineći ništa. Bilo je i nekoliko ružnih situacija pri dijeljenju humanitarne pomoći. Jedna gospođa je bila ljuta što je dobila mlijeko od jednog proizvođača i zahtijevala je da dobije mlijeko omiljenog proizvođača“, objašnjava nam naša sagovornica.
Kada je riječ o organizatorima volontiranja u vidu organizacija/institucija, u početku je postojala određena neodgovornost u organizovanju aktivnosti. Volonteri bi se pojavili na dogovorenom mjestu, međutim, niko od koordinatora akcije ne bi se pojavio da im da uputstva šta da rade, pa su se volonteri iz revolta samoinicijativno organizovali i nisu htjeli učestvovati u narednim akcijama. Dešavalo se da se okupi veliki broj volontera za neku akciju, pa se ispostavi da nisu potrebni.
Kukrika kaže da su to sve greške na kojima treba učiti kako se one ne bi dešavale u budućnosti i kako bismo sačuvali ideju organizovanja i pomaganja drugima u nevolji. Ona napominje da su ljudi kod nas vrlo malo upoznati sa idejom volontiranja kao dobrovoljne pomoći koja se ne naplaćuje i upravo zato su se, prema njenom mišljenju, i dešavale neugodne situacije. Zbog toga je u medijima potrebno promovisati priču o dobrovoljnoj pomoći kao pomoći koju pojedinac pruža zato što želi, hoće, ima vremena za to, a ne zato jer je plaćen.
„Dakle, ljudi vjerovatno miješaju pojmove volonter i pripravnik. Status pripravnika je regulisan Zakonom o radu a volontera Zakonom o volontiranju. Iz te konfuzije u pojmovima i nedovoljnog poznavanja kako Zakona o radu, tako i Zakona o volontiranju RS, nastaju ružne situacije. Prva i osnovna stvar: volonteri su dobrovoljci. Dakle, oni pomažu zato što žele da pomažu unesrećenima, i ne samo njima, i za svoj rad ne traže novčanu nadoknadu. Ali, vrlo je važno naglasiti da organizatori volontiranja, tj. institucije i organizacije koje žele organizovati akciju na kojoj učestvuje veliki broj volontera, moraju obezbijediti osnovne uslove za njihov rad“, kažu iz Omladinskog komunikativnog centra iz Banjaluke.
Ističu da, ukoliko volonteri volontiraju čitav dan, mora im se obezbijediti osvježenje i hrana. Prevoz im mora biti obezbijeđen i mora postojati osoba u funkciji supervizora koja će biti zadužena za rješavanje svih nastalih problema na terenu. Ovo sve je definisano Zakonom o volontiranju RS.
„Ljudi na terenu kojima volonteri dolaze da pomognu moraju da znaju da njihov rad nije plaćen. Oni dolaze svojom voljom i, ako uvide nepoštovanje toga što rade, isto tako mogu da odu. Jer su dobrovoljci. I njihov trud i rad se moraju poštovati“, kaže ona.
Volonteri koji su imali dobra iskustva i dalje žele da volontiraju. Putem telefona, odnosno društvenih mreža, javljaju se u OKC sa pitanjima da li ima novih akcija, te da bi rado učestvovali. Situacija kao ova koja nas je zadesila ostavlja posljedice koje se saniraju mjesecima, tako da posao volontera nije ni izbliza gotov, a volonteri koji su bili na terenu to dobro znaju i spremni su da pomažu i dalje.
„Volonteri koji su imali loša iskustva, naravno, ne dijele entuzijazam prvih. Po njihovim riječima da se zaključiti da su oni sada na oprezu. Volontiraće oni i dalje, ali će se prethodno dobro raspitati o samoj akciji, organizatoru i uslovima volontiranja. Dakle, zbog loših iskustava, imaju manje povjerenja. Što se njihovog psihofizičkog stanja tiče, da se izvesti jedan generalni zaključak, a to je da su volonteri pogođeni situacijom na terenu, i obično su komentari išli u smjeru da se priroda mora početi poštovati, jer posljedice koje je ostavila poplava gore su nego posljedice minulog rata“, objašnjava Kukrika.
Prema riječima onih koji rade direktno na terenu, mladi su i dalje zainteresovani za volontiranje. Situacija je bila šokantna za većinu ljudi i dosta se pojedinaca, organizacija i institucija u prvi trenutak nije najbolje snašlo u vanrednim uslovima, što je dovelo do dosta propusta, ali po informacijama koje dobijamo sa terena, to nije umanjilo entuzijazam ljudi koji su voljni da pomognu. Svi napominju da se napravljene greške ne smiju više ponoviti ukoliko se želi zadržati povjerenje volontera.
Vezan tekst:
Buka istražuje: Prikupljena pomoć i kako je (ne)dobiti