Naime, desio se narod koji je uspio da smanji i ublaži posljedice velike tragedije. Svi su bili na nogama. Od običnih građana, do ljudi koji su imali operativne i logističke mogućnosti da pomognu, poput velikih lanaca marketa. Roba za ugrožene prikupljala se na ogromnom broju sabirnih tačaka. I što je najvažnije, ta roba je (shodno uslovima i situaciji) stizala do najugroženijih.
Ljudi su preko Crvenog krsta, ali i samoinicijativno, donosili ćebad, odjeću, obuću, hranu, vodu, lijekove, pelene, higijenski materijal… U tom prvom adrenalinskom valu, kada, čini se, ni poplavljeni ni oni koji pomažu nisu bili svjesni razmjera katastrofe, ljudskost je definitivno pobijedila. Altruizam je nadvladao našu, tako često spominjanu sebičnost i samoljublje.
Ali šta se dešava sedam dana poslije. Sve više se otvoreno govori da prikupljena roba naprosto stoji u skladištima i ne stiže do krajnjih korisnika. To podjednako frustrira i donatore i potrebiti narod na terenu. Kako objasniti da sa jedne strane imate prepuna skladišta svega, a sa druge strane ljude koji nemaju apsolutno ništa? Da li je moguće da je koordinacioni i organizacioni lanac toliko zakazao i zapao u glib administracije koji jede sve živo, pa i sam smisao sakupljanja pomoći?
Nažalost, moguće je.
Scena prva
Čemu služi Regionalni centar za prikupljanje pomoći u Banjaluci? Normalan odgovor bi bio – Pa, za prikupljanje pomoći, zar ne? Iskustvo od jutros mi govori kako taj centar služi za uzbunjivanje samih zaposlenika istog. Okrenuo sam broj telefona, koji je svima dostupan na internetu, i sa druge strane sam čuo začuđenog čovjeka koji me pita otkuda mi broj???
Na moje objašnjenje, promptno mi je dao drugi broj, navodno „glavnog štaba“. Okrećem broj narečenog štaba i opet zbunjeni čovjek broj Dva me pita otkuda mi broj?! Na ripit ponavljam svoj monolog i još brže dobijam naredni broj nekog centra za koordinaciju. Promjene radi, javlja se žena, koja, pogađate mantra pitanje, otkuda mi broj i dodaje kako ona ne može reći bilo šta u vezi sa sakupljanjem i distribucijom pomoći, te me upućuje na Veru Sajić, šeficu Biroa za odnose s javnošću Vlade RS. Zapisujem broj, unaprijed znajući da mi se niko neće javiti na isti. Tako i biva.
Vidite, ja sam samo želio kao novinar da dobijem jednu najobičniju informaciju, koja meni nije od životne važnosti. Kad, kako i gdje se distribuira sakupljena pomoć. Zamislite onda frustraciju čovjeka koji želi da isporuči pomoć nekome ili tek onoga kome je neophodna pomoć, a onda se uplete u mrežu gluvih telefona.
Scena druga
Dobro, pomislim, ako neće entitetski centar za prikupljanje pomoći da mi kaže bilo šta, hoće crveni krst/križ. Ne znam da li je do termina (pola 10 ujutro), da li ljudi rade, da li im je rano/kasno/pauza, da li ih mrzi podizati slušalicu, možda nemaju koga uposlenog da se javi, tek, na pozive Crvenog krsta u Banjaluci, Doboju i Maglaju dobio sam „tu-tu“ u trajajnju od jedno 30 sekundi. Sa Šamcem je bilo ubrzano tu-tu desetak sekundi, pa sam, vrli znalac, zaključio kako u Šamcu taj telefon ne radi, dok u ostalim pobrojanim mjestima nema ko da mi se javi.
Postoji mogućnost da su se ljudi u Centru za prikupljanje pomoći, kao i u Crvenom krstu, zamorili ovih dana, ili pak ja nemam sreće sa telefonima, tek, džaba vam trud donatori i muka nesrećnici, ovaj ponedjeljak nije dan za sve Vas.
…Kad ono čovjek
U međuvremenu, sa urednikom, udruženim snagama dolazimo do Gorana Lukića, čovjeka koji je izbjegao iz Vozuće u Doboj, u Doboju ostao bez ičega i dobio dijete. U svom ovom zlu, žena mu se porodila i postao je otac jedne djevojčice. Divna priča u zlo vrijeme. Čovjeku treba bukvalno sve, odjeća obuća, potrepštine za bebu i ženu…ma, sve. On trenutno sam čisti i popravlja kuću i nema vremena da IDE PO POMOĆ, a niko im tu pomoć ne dostavlja. Sa druge strane, magacini Crvenog krsta, križa, polumjeseca ili punktova Mjesnih zajednica mahom su puni, ali oni zaposleni nemaju kapacitet da tu pomoć dijele.Vidno zbunjen i potresen, preko telefona kaže kako je „ganjao“ već par dana „crvene krstove“ , „povjerenike“ , „generale“ i ostalo osoblje koje uredno gledamo na TV prijemnicima i koji su nam postali gotovo članovi familija…svima nama osim, eto, ljudima sa terena zbog kojih se valjda i slikaju.
Elem, kao i ko zna koliko puta do sada, naša mala redakcija preuzima ulogu tih silnih koordinatora, centara i ostalih entitetskih i državnih organizacija i u roku od odmah se dogovaramo sa čovjekom kad i gdje ćemo mu dostaviti pomoć. I ne, nije to reklama za redakciju, zato što ima sijaset drugih redakcija, firmi, kolektiva, organizacija koje isto tako rade svoj, ljudski posao.
Ali posao novinarski ide dalje. Valja se raspitati kakva iskustva imaju na terenu pojedine nevladine organizacije i pojedinci koji pomažu od prvog dana.
Mladi antifašisti Zagreba su, nakon deset sati čekanja, uspjeli da doture nekako pomoć postradalom Prijedoru. A, čekali su sa konvojem hrane zato što je među silnim stvarima bilo i dvadesetak kutija lijekova. A, to ne može tek tako ući u Republiku Srpsku. Postoje zakoni, brate mili! Predstavnici ove organizacije su, na kraju, nazvali Ministra zdravlja Republike Srpske, Dragana Bogdanića, koji je tražio da razgovara sa nekim od carinika. Carinici su, dakako, bježali od telefona, kao đavo od krsta, ali se na kraju njihov prvi čovjek morao javiti, saslušao ministarsku bukvicu i sa naredbom „Puštaj“ pustio konvoj sa pomoći preko granice. Tumačenje i provođenje zakona na štetu naroda nije novina kod nas, ali barem u kriznim situacijama bi suština trebala biti važnija od forme. Najbitnije od svega jeste da je pomoć stigla na odredište.
Udruženje „Nova generacija“ iz Banjaluke od samog početka prikuplja pomoć za ugrožene. Ljudi iz ove organizacije imaju pozitivna iskustva, ako se to može reći za ovakve situacije. Jako su dobro uvezani, preciznije, rade ono što bi svi koji se bave ovim poslom trebalo da rade. Kontaktiraju građane direktno na terenu, raspituju se, šta kad i kome treba, prikupljaju ciljano pomoć i distribuiraju je. Kako nam rekoše, nisu se na terenu susretali sa većim problemima, jer, ponavljam se, distribuiraju pomoć. Direktno i neposredno. Kažu da im se tu i tamo desi da iste osobe više puta traže pomoć koju su već dobili, ali da su to rijetki incidenti, a ne nikako pravila.
Na primjeru ove dvije NVO, vidimo da se sa više ili manje peripetija i muke pomoć MOŽE dostaviti onima kojima je potrebna. I puno je takvih organizacija kojima se treba do zemlje klanjati, zahvaliti i moliti da nastave sa svojim aktivnostima.
Idem dalje. Razgovaram sa Majom Risović, koordinatoricom lanca prodavnica „Moj market“. Djevojka je od prvog dana poplava na terenu i uručuje pomoć:
– Radimo sa volonterima. Imamo punktove u svakom našem marketu i koncept je da sve što kupci kupe u dobrotvorne svrhe, „Moj makret“ podupla finansijski.
Od Maje saznajem da se, između ostalog, pomoć distribuira u Šamac i Doboj. Saznajem i za mnoge nelogičnosti. Na jednom mjestu se, primjerice, prikupljala ogromna količina pomoći namijenjene za distribuciju, ali ljudi iz poplavljenog područja nisu mogli doći do nje. Jednostavno, bili su poplavljeni.
-Čula sam da su pojedini magacini u Doboju puni robe, ali da se ona dijeli po partijskoj osnovi. Dakako, to su neprovjerene informacije, ali i te kako frustriraju, navodi Maja. Sa druge strane, postoje plemeniti ljudi koji su bukvalno svaki gram pomoći evidentirali, raspodijelili i poslali izvještaj kad i kome su je dopremili. To nekako budi optimizam i održava nas u svemu ovome, kaže Risovićeva.
Dal’ je rat?
Međutim, mene je najviše zaintrigirala i potresla priča o situaciji iz Doboja. Maja mi, očiju punih suza, priča kako je, kada se dovezla do centra grada sa kamionom pomoći i otvorila vrata, narod bukvalno počeo da skače za svaku flašu vode, svaku veknu hljeba. Kao u subsaharskoj Africi, kao u ratu.
-Očigledno je bilo da njima NIKO nije pomogao! Sve i da je bilo nekih koji su se okoristili, to je procentualno zanemarljivo. Tim ljudima je bilo potrebno tada SVE. Iz očiju im se mogao pročitati očaj! Na kraju je prišao jedan mlad čovjek, koji je uredno čekao svoj red i zatražio kremu za bebe. To me je slomilo, navodi Maja.
Ovakvih priča kao što je Majina ima na stotine, hiljade. Svaka ima drugačiji detaljčić u fabuli i druga imena likova. Ali svima je zajedničko potpuno odsustvo vlasti i od države regulisanog sistema distribucije i podjele pomoći. I to odsustvo demorališe obične ljude.
-U početku, u „Mom marketu“ je prikupljano na desetine paketa humanitarne pomoći. U petak, ne znam da je i jedan cijeli napunjen, zaključuje Maja.
Država koje nema
Za to vrijeme, još bolje vidimo svu inertnost državnog aparata, koji očigledno nije u stanju da se nosi sa novonastalom situacijom. A pogubnost ima dvojak karakter. Sa jedne strane, vlasti svojim nedjelovanjem obeshrabruje i one posljednje Mohikance koji bi da pomažu postradalima i nakon prve sedmice, kada prođe adrenalinski šok. Jer, šta da radi pojedinac ili omanje udruženje, ako država stvara utisak da je digla ruke od naroda.
A, država, entiteti, opštine, nebitno je u ovim trenucima – osim činovničke zbrke, u čemu su najbolji (poput sastavljanja spiskova i slanja na teren zapisničara koji prvo treba da evidentiraju, gle čuda, kako je narod ostao bez igdje ičega) radi tzv. deklarativno-reklamni posao. Tako se iz državnih firmi šalju ljudi npr. u Doboj da bi premjestili blato, recimo, iz tačke A do tačke B i tako ubiju dan i zatome savijest. U isto vrijeme, u tom Doboju, ljudi besciljno lutaju jer im nema ko pomoći, jer je grad većinom bez struje i pitke vode, jer su se pojavile noćne bande, jer policija povremeno naiđe, jer umjesto predstavljenih desetina kamiona koji čiste grad naiđe ponekad pokoji, jer šleperi sa humanitarnom pomoći, namjesto kod građana, završavaju u nekim skladištima i čekaju rezultate nekakvog popisa štete i potreba…
Sada već RS-om uveliko kruži priča da je entuzijazam počeo da pada, onog trenutka kada je vlast, valjda želeći da od naroda za sebe ukrade komadić medijske slave, počela da „dela“. A, radila je gotovo sve kako ne treba. Stopirala je doturanje pomoći od vrata do vrata, po sistemu „svi za sve“, ali nije ponudila alternativu.
Primjera radi, baš humanitarnu pomoć iz „Mog marketa“ sa ogromnim zalihama vode vlast koja je počela „koordinisati“, usmjerila je u Šamac, jer tamo navodno nije bilo vode. Treba li posebno napominjati da je kamion sa vodom stigao ispred Centralnog magacina u Šamcu koji je bio pun paleta vode!? Treba li napominjati da je Centralni magacin bio pun svega, ali ,eto, niko nije obavijestio ljude koji doniraju potrepštine?!
Treba li reći da je sama distribucija, uprkos velikom broju volontera i prevoznih sredstava, izostala kada je u pitanju direktno raznošenje pomoći od vrata do vrata blokiranim ljudima? I treba li uopšte napominjati da od Vlade RS izabrani povjerenici, osim protokolarne uloge, nisu uradili gotovo ništa na terenu? Pardon, jesu. Zakačili su se sa lokalnim ocima.
Primjera radi, ljudi iz jedne organizacije iz Banjaluke u Doboj su odvezli pomoć svojim vozilima. Nakon sto su to lično predali ugroženima, nazvali su generala Momira Zeca, koji je savjetnik Premijerke, kako bi mu se stavili na raspolaganje sa svojim prevozom i radnom snagom. Međutim, Zec im je rekao kako će ih nazvati za 15-ak minuta. Nakon toga, niti ih je nazvao, niti im se javljao na telefon. Valjda je imao prečeg posla.
Činjenica jeste da na terenu postoje ljudi koji zahtijevaju pomoć, a ona im zapravo i nije potrebna. Činjenica je da tu i tamo ima mešetara i preprodavaca, činjenica je da, velim, isti ljudi više puta traže istu pomoć, ali u odnosu na broj postradalih i obim štete, oni su zaista statistička greška.
I, zato, nečinjenje vlasti direktno na terenu samo indukuje apatiju. Nezadovoljni narod od Doboja, Prijedora, Šamca već uveliko prepričava zgode kada se čekaju kamere državne televizije da prvo snime određene glavešine kako „pomažu“ , pa se tek onda upućuje pomoć.
Nije dobro! Nije dobro zato što će, a što je logično, tek sada svom ovom narodu trebati pomoć u bukvalnoj restauraciji života. Od rekonstrukcije kuća, nabavke namještaja, sredstava za život i pokušaja obnove uslova za rad, kako bi se ono malo zaposlenih uključilo u radne procese. Nije dobro zato što vlast, osim što je sama sebi svrha, nije pokazala da ima neke pretjerane veze sa državom. Tako smo, zapravo, vidjeli ono što stalno gledamo – političke elite, a ne državne organe i službenike.
Nije dobro da kompletnu pomoć baziramo na altruizmu i volonterizmu, dok država koju plaćamo za to ne radi gotovo ništa…To jednostavno ne ide. I ako je išlo do sada, ko vam garantuje da će ova euforija opstati. Zapravo, ona uveliko prestaje.
I zaista, nakon svega, zašto da se čudimo ljudima iz npr. velikih tržnih lanaca, pojedincima altruistima, stranim donatorima ako prestanu pomagati, kada država svakog trenutka pokazuje da je nema.
Kakogod…
Kakogod, znam da će BUKA portal nastaviti pomagati i dalje ljudima u nevolji. Želim da vjerujem da će to raditi i svi drugi koji su u mogućnosti. Teško, ali nastojaću da povjerujem da će političari pokušati raditi posao za koji ih plaćamo. Ili bar da će se skloniti u stranu, da svojim vrzmanjem ne ometaju ljude koji pomažu. Jer pomoć unesrećenom stanovništvu će trebati ne sedam dana, ne sedam mjeseci, nego sedam i više godina.
A takva vrsta pomoći je, plašim se reći, vaistinu stvar sistemske prirode, a ne dobrih ljudi širokog srca.
I ovaj tekst nije napravljen da bilo koga demorališe. Jer oni koji rade na terenu, nije im do čitanja. Oni koji bi trebalo da rade, a ne rade, valjda će im nešto od ovoga doprijeti do ušiju.
Ljudi, mi imamo desetine hiljada ljudi bez igdje ičega. Ako država ne pomogne, džaba svi pojedinačni humanitarci, udruženja, ljudi dobre volje…Ako država može biti sistem represije, sistem za održavanje ljudi na vlasti, sistem koji omogućava privatnicima da radnike tjeraju u čišćenje resursa lokalnog tajkuna na uštrb porodice…neka bude od pomoći barem ovo ljeto. Inače, ništa od nje. Shvatite to kako hoćete.