Kao pojedinca koji se nikad neće umoriti od jurišanja na vjetrenjače (dok god ima vjetra i vjetrenjača u mojoj glavi), najviše me boli kad u svakom pokušaju bilo čega u ovoj usranoj i sjebanoj zemlji, vidim tone sjajnih, inteligentnih, iznimno umnih mladih ljudi koji se praktički natječu u svom bademantil-pokućnom cinizmu, u svom fejzbučkom i internet defetizmu, koji bacaju vokabularno megafantastične statuse trudeći se da njihova virtualna šega bude sa što većim šukom uperenim prema ljudima koji su izašli na ulicu.
Nijednom od tih modernih ciničara i letargičara ćaća zasigurno nije radnik tuzlanske “Dite”, koji nije primio ukupno 14 plaća. Slovima – četrnaest plaća. Izbroji na prstima koliko je to.
Puno, jelda? Stoga, ako ćete sjediti kući, ako vas baš boli kita, ako ovo nije vaša stvar, imajte bar malo respekta prema tim ljudima. Pa šutite jebemu. Jer to itekako sutra može biti vaš ćaća. I onda će vas udariti surovi šamar stvarnosti. A netko će drugi o vašoj nesreći smišljati urnebesno humorne fejzbuk statuse, jedući kokice i cinično se smijući vašem jadu.
Nastranu sad što je ova tuzlanska priča, priča zapravo cijele BIH i većine naših roditelja, i što samo mudonje smiju to priznati, osvrnuvši se oko sebe, u bilo kojem gradu ili mjestu da žive. Jer tako razmišljati ne smiješ, to bi značilo da si čovjek, a kad si čovjek – pojede te mrak. Prosta je matematika BejHa prostora – upiši se u stranku, ljubi tabane Velikim Vođama, čekaj mjesto u nekoj od državnih uhljebljevina i zajebaji po Fejzbuku tuđe, premlaćene očeve što čekaju plaću koja ne dolazi.
Autorica karikature je Nina Hadžić po scenariju BUKA magazina Crteži podliježu Zakonu o zaštiti autorskih prava. Distribucija bez saglasnosti uredništva magazina BUKA nije dozvoljena.