Bio
je neki časovnik, visoko gore na suncu, i meni pade na pamet kako čovjeka, kad
nešto neće da uradi, njegovo tijelo tjera na to, nekako nesvjesno. Moga sam da
osjetim mišiće na zadnjoj strani vrata, i zatim da čujem kako mi sat u džepu
otkucava, a ubrzo poslije toga su svi zvuci zamrli, sem zvuka koji je
proizvodio sat u mome džepu.
Tamo
u izlogu bilo je dvanaestak satova, dvanaestak različitih vremena i svako od
njih s istom onom potvrdom i protivriječnom uvjerljivošću koju je imao i moj
sat, bez i jedne kazaljke uopšte. Jedan drugome su poricali tačnost. Ja sam
mogao da čujem svoj sat, kako kuca negdje u mom džepu, čak iako niko nije mogao
da ga vidi, koji čak ne bi bio u stanju ništa da kaže i kad bi ga neko mogao
vidjeti.
I
tako rekoh sebi da kupim ovaj. Jer mi je otac kazao da je vrijeme umrtvljeno
dokle god ga mrve točkići; i da se vrijeme vraća u zivot jedino kad sat stane.
Kazaljke su bile izdužene, malo izvan vodoravnog položaja pod blagim uglom, kao
galeb koji se njiše na vjetru.
Vezan
tekst: