Zapis prvi:
Gazim nepoznatu i brižno zasađenu baštu negdje u bosanskim brdima, u mjestu koje ne postoji niti na jednoj karti ove naše nesretne zemlje i razmišljam o svim onim filozofsko-demagoškim sranjima kojih smo se naslušali posljednjih godina, a koji donose presjek i opis naših naroda kao da se radi o izloženim životinjama u kavezu, nacionalistički zadojenim zvijerima spremnim svaki čas na napad. U nepoznatu baštu kroz čije redove paradajza i luka se probijam pazeći da ne narušim taj savršeni sklad, upala sam nepozvana. Nije to nimalo smetalo staroj gospođi s maramom na glavi i njenom sinu, srednjovječnom neoženjenom muškarcu, da mi čuvaju auto, dokumente i novčanik, dok dobrodušnim očima pažljivo slušaju koga tražim i kažiprstom mi pokazuju zgusnuti buket kuća u kojima možda živi osoba zbog koje sam se uparkirala među tuđe ruže i zumbule, tu, u mjestu koje ne postoji niti na jednoj karti ove naše nesretne zemlje.
On je Bosna koja je neophodna da bi Hercegovina u meni funkcionirala kako treba. Proplanak širine duha potreban da ovaj tvrdoglavi kamen ispravno diše. Politički smo oponenti, ali brine se za mene na način na koji se nitko nikad ranije i nikad kasnije neće brinuti. Jednom smo se posvađali i bijesna sam ga poslala upičkumaterinu. Tada mi je rekao da je komadiće svoje mrtve majke ratne devedeset i neke sakupljao u deku usred dnevnog boravka. I još mi je rekao, da ljudima koji slučajno u njegovom prisustvu iskoriste bilo kakav oblik psovke koji uključuje roditelje, nos sastavi sa potiljkom i prvim zidom, šakom. Ali mene je volio. I ja nisam znala. Jer nikad nije pričao o tome. Svejedno se tog dana, posramljeno do srži i s očima napunjenim bunarima, u meni nešto odlomilo za sva vremena. Naučila sam zavrnuti svojoj brzopletosti vrat kao što je to baba radila kokošima. Tražim ga kroz tuđe bašte i ne nalazim ga. A htjela sam mu samo reći…(s obzirom da u zadnje vrijeme tako iznenada odlaze i umiru veliki ljudi, mladići što lete nebom, mladići što plivaju rijekom, gorostasi srca poput Nisveta) da hercegovački ters nema nikakvog smisla bez bosanskog sabura.
Zapis drugi:
Zadnjih mjeseci puno putujem na relaciji Sarajevo-Hercegovina. Zatvorenih očiju kao precizan skijaš koji pamti rutu kojom treba proći prije utrke, znala bih u bilo kojem trenutku točno pozicionirati svaki balkon i svaku pedalinu nasukanu u trskama jezera. Nekad sam za slučajne prolaznike možda poludjeli vozač koji vozi nasmijan, a sam je u automobilu. Ali kad nalete takvi pejzaži, koji su naprosto samo čista i iskrena radost kojima samo fali ispravan tonalitet i glazba.
Radim na jednom svom malom projektu za Face televiziju, sa mladim ljudima. Srednjoškolcima iz čitave zemlje. Sanjala sam i dugo bila okupirana željom da ih nekad ako budem u mogućnosti skupim u istu prostoriju. Bez pompe i visinskih priprema. Da samo uključimo crvenu lampicu i slušamo kako pričaju po prvi put, kako se pogledaju u oči po prvi put. Sve ono što jesu, ono što su čuli, ono što ih se uči. Bošnjaci i Hrvati. Srbi i Bošnjaci. Svi zajedno. I dobila tu mogućnost. Kroz nju jedno čitavo more različitih emocija. Istinska preslika svega onoga što ova nakaradna zemlja jeste. Šovinistički kotao i nacionalistički motorni pogon Bosne i Hercegovine emisiju doživljava dvojako. Levati čekaju da netko nekome opsuje familiju da bi opravdali svoju mrzilačku mizernost u ovom poretku. Djeca koja razgovaraju pristojno, uljuđeno, s jednom neviđenom pozitivom i iskrom u oku za njih su teška dosada.
U šta smo se to pretvorili? Ti klinci su iskreni, nepatvoreni unikat i mada nafilani strahom svoga podneblja i greškama odraslih, unatoč svemu, ne mrze. A to se ne smije dopustiti. Da bi živio mit, oni moraju mrziti. Sretna sam što mogu reći, nakon nekoliko odrađenih emisija u nogama – Džaba vam bilo đubradi, ova su djeca puno bolji ljudi od vas!
Zapis treći:
Jučer na radiju, baš negdje oko Jablanice, čujem stotu verziju trenutnog kaosa u državi glede preraspodjele mafijaša, reketaša i kravataša u rekonstrukciji tek konstruirane vlasti. Naravno, ovdje je uvijek kaos, čisto da se ne naviknemo na drugačije, ali sad govna baš ono smrde. Pale su maske dibidus i više nema govana u celofanu. Samo govno do govneta.
Bahati i samodopadni Zlatko Lagumdžija dotukao je i čovjeka i državu o jednom trošku. Kad sam prije dvije godine pisala o onome o čemu danas svi trube nisam bila ni čovjek, ni za državu. Danas, ti isti altruistični glasači i nekadašnji pobornici socijaldemokracije koja to nije, klimoglavno gledaju kako Zlaja kao ponizni klaun pleše u Dodikovim rukama i odobrava sve živo što Čo-u i Dodo-u padne na pamet. Pa i Treći entitet. Za fotelje, policiju i nadzorne odbore dat će Zlaja i četvrti, nikakav problem. Srbi i Hrvati većeg političkog jarana nisu mogli ni sanjati.
Nekoliko radijskih i televizijskih postaja me nazvalo za komentar o tom Trećem entitetu, koji se navodno dogovara tišu-mišu iza leđa nas debila. Skidam bošnjačku histeriju s jednog mi ramena i hrvatsko oduševljenje s drugog. Niti jedno ni drugo nemaju zdravorazumsko uporište. Pa ipak, možda su i jedni i drugi u pravu. I kako ćemo onda dalje funkcionirati mi, koji se grozimo dosadašnje velikobošnjačke hegemonije nad Hrvatima, i istim intenzitetom nam je muka od spomena tog hrvatskog rezervata? Nama koji se nikome od dvije/tri strane na medalji nismo uvlačili u šupak i samo smo čitavo vrijeme voljeli Bosnu i Hercegovinu, ovakvu nakaradnu, ali lijepu?
Osjećam se kao u ljubavi sa čovjekom kojem je dijagnosticiran teški oblik raka. Dijagnoze me pobjeđuju i sva rodbina koluta očima nad uzglavljem prognozirajući brzi kraj. Gledam sjajne klince na našem posljednjem snimanju za emisiju i sve mi to liči na one gudače na Titaniku koji ostaju na mokroj palubi, dok se sve okolo ruši.
Pokušavamo uliti kroz male ekrane posljednji obris razuma u hladne i rezolutne domove koji su već izabrali stranu i čamac. Pa neka. Jebe me se. Biti će lijepo znati da smo potonuli boreći se. Da nismo stali ni pod čiju zastavu, da nismo dali srce ni za kakve pare i nacionalizme ove zemlje, i da smo, na koncu, branili čovjeka.
Onog čovjeka koji mi dopusti da mu gazim baštu dok mi čuva auto kao svoje. Svakog velikog čovjeka u ovoj zemlji. A ima ih, ma šta vam pričali. I ma koliko vas plašili.
Od iste autorke : Martina Mlinarević-Sopta: Danas mi je trideseti rođendan
Buka arhiva