Pre četvrt veka u bioskopu „Kozara“ premijerno je prikazan „Šmeker“. Režirao ga je Zoran Amar, a glavnu ulogu igrao je Žarko Laušević. U režiji života putevi ova dva umetnika ukrstili su se posle mnogo godina, daleko od „Kozare“ i Beograda. U gradu koji nikada ne spava već dugo zajedno dele emigrantske dane i iskustva.
Put do i razgovora o njegovom povratku filmu, bolnim odvajanjima od korena i prihvatanju novog jezika i kulture, odlivu naše pameti na sve četiri strane sveta, mentalitetu kao sudbini… Amara, koji je sada profesor filmske produkcije na Školi vizuelnih umetnosti u Njujorku – vodio je upravo pored nedavno nagorele „Kozare“.
Zaplakao sam se dok sam fotografisao mali okvir na kome piše blagajna, jer ta blagajna već godinama ne radi – kaže nam. – Ima neke simbolike u tome što je izgoreo krov bioskopa, a ostala ta tužna ljuštura da pokaže svoju bedu. Za mene je ta sala bila važna, zbog premijere „Šmekera“, koja je već sama po sebi bila neka vrsta pobune. Film je bio proglašen marginalnim i pre nego što je prikazan. Na dan premijere, na zahtev tadašnjih vlasti morao sam da izbacim dva poslednja kadra. Lično sam ih isekao makazama. U poslednjem kadru Žarko je u džipu vojne policije, koji odlazi ka zgradi BIGZ, sa rukom koja je prešla preko zadnjih vrata… Iza te pomalo patetične slike sledio je citat iz „Filigranskih pločnika“ Džonija Štulića – „Čovječe, ako želiš da saznaš, pristani na sve, ako želiš da mijenjaš ljude, ne odmeći se…“
Od kako ste otišli iz Srbije niste se javno oglašavali, sve do predgovora koji ste napisali za knjigu Žarka Lauševića?
Predgovor za Žarkovu knjigu proistekao je iz susreta dva emigranta, dva čoveka neuporedivo drugačije sudbine – njegove tragične i moje nevažne. Bio je to susret prepoznavanja, emocija, ali i jasnoće i težine tih emigrantskih osećanja. Naše zbližavanje je počelo kroz rad. Zajedno smo kao moleri radili stanove tokom leta. Imao sam sreće da kroz rad upoznam Žarka kao ličnost, koji će kasnije, po mom mišljenju, postati izvanredan pisac.
„Godina prođe, dan nikad“ je knjiga koja je oborila sve rekorde čitanosti na ovim prostorima…
Knjiga, nažalost, nije adekvatno vrednovana od strane kritike. Na svakom nivou – od svoje strukture, preko žanrovskog mešanja, otvorenosti, bolne, tragične iskrenosti, do prikazivanja stvarnosti na jedan određen način – zavredela je mnogo više reakcija. U ovom oglušavanju o nju vidim samo plitkost kulturne politike. Ne mislim, pritom, da su te kritike morale da budu pozitivne, ali je zapanjujuće da su izostale. Zar nije tužno da se u jednoj Srbiji, u kojoj je prosečan tiraž 500 knjiga, pojavi delo koje se proda u 330.000 primeraka i da se na taj način preskoči! Meni nije bitno da li je neka knjiga kandidovana za nagradu, ali ne razumem da može da se žmuri pred fenomenom koji ni u jednom aspektu nije jeftin. Deo establišmenta je bio rezervisan jer je knjigu napisao glumac, što ukazuje na osoran odnos. Pa, istorija književnosti pokazuje da najveći svetski književnici nisu bili školovani pisci!
Kako objašnjavate fenomen njenog uspeha?
Lično sam, zbog Žarkove nepristupačnosti, primio stotine pisama zahvalnosti, koja su bila jako tačna i emotivno duboka. Najveći broj čitalačke publike su mladi i prvenstveno žene. To je najveći kompliment koji može da se dobije i on govori o mogućoj budućnosti ove zemlje. Kada kultura, a ne politika ili vlast, bude to prepoznala, našoj mladosti će ponuditi veće šanse…
Mladost ovde nikako da dobije tu priliku. I pre tri decenije beogradski grafit „Ovoj zemlji je potrebna mladost“ uznemirio je političke i čaršijske duhove…
Bojim se da kod nas šina savija tamo kod „Hajata“, gde je nekada postojao „najjači“ grafit koji je glasio: „Nije bitno“. Ima tu nekog defetizma, koji je veoma komplikovan, za koji nemam odgovor i posmatram ga sa emigrantske distance. Mi nekako uvek biramo najgoru varijantu. Teška je kultura koja ima popularan slogan „Pričaj srpski da te ceo svet razume“. Reč je o opasnom zatvaranju.
Čega je ono posledica – mentaliteta, sistema?
Reč je o pomalo tragičnom spletu. Najviše me brine kada čitam komentare na razne stvari i vidim da ljudi iznose mišljenje bez ikakvog argumenta. Bojim se da mi imamo neki regresivan odnos, bez hrabrosti da se izdignemo iznad svog okruženja. To je posledica kulture, politike, neizlaska iz zemlje, uklapanja u primitivne tokove u okruženju. Nekako se sjajno udružimo sa ljudima koji se biju na utakmicama, pale, a manje sa onima koji bi hteli da šire znanja, da uče jezike, putuju, šetaju, razmenjuju neke nežnosti…
Po čemu se međusobno prepoznaje naša „intelektualna emigracija“ koja je devedesetih otišla u svet?
Prepoznajemo se po tome koliko smo dobro naučili lekcije iz emigrantskog života, a to je: šta sačuvati od svog kulturnog, nacionalnog bića, a šta proširiti da bi postao deo svetskog načina mišljenja. Dragi su mi oni naši ljudi koji su u sebi spojili svoje korene sa njujorškom širinom. Na taj način oni a i ja postali smo precizniji tumači i odgonetači sopstvenog života. Naučili smo drugačije da plačemo. Stvari koje se ovde dešavaju zato nas i bole drugačije. Postoji jedan surovi Štulićev stih: „Prokleta mogućnost izbora mora da postoji“. To mi je lično, u emigrantskom iskustvu, postalo deo razmišljanja, da mogu da razgraničim i pomirim život koji vodim tamo i sećanja koja sam odavde poneo.
Kako pamtite Beograd koji ste napustili početkom devedesetih?
Otišao sam iz grada koji je bio mnogo siv, ali sam nostalgičan kao svi emigranti. Sećam se i lepih vremena, možda i zbog toga što sam tada bio mlađi i sve je bilo lakše. Beograd je nekada bio urban. Ali to je izgubio dolaskom Miloševića na vlast. I ovde i u okruženju nacionalne elite polako su menjale ljude u službama bezbednosti… Bila je to atmosfera slična onoj u Andrićevoj „Travničkoj hronici“, kada se jedno govorilo, drugo radilo, treće mislilo, a tokom noći čekalo šta će jutro da donese. Tada je sve posivelo. Sećam se dobro autobusa kojim sam krenuo sa Studentskog trga… Znao sam da ako Beograd i vrati svetle tonove, oni će biti – šarena laža. Grad u koji sada dolazim ne poznajem. Primećujem depresiju i suženje svesti, a ono što pratim po medijima ukazuje i na jednu isključivost.
Sada se već govori o čitavoj vojsci stručnjaka koji su napustili Srbiju. Šta može da zaustavi taj odliv mozgova?
Smatram da oni ljudi koji žele da odu i treba da odu! Problem bi se tako potpuno ogoleo, što je dobro zbog budućnosti i opstanka. Jer, tek tada će ga političari ozbiljno shvatiti i uraditi nešto da se ljudi zadrže. Devedesetih je između četvrt miliona i 300.000 ljudi napustilo Srbiju. Bio je to jedan tragičan odliv mladosti. Napravljen je prostor za negativnu selekciju, pa su na pozicije došli ljudi koji se tu nikada ne bi našli da je postojala normalna konkurencija. Uspeli su nešto i da prigrabe, a ono što se prigrabi – tvrdo se i brani. Stranačko, plemensko, nazadno sektašenje je, nažalost, vrlo prisuto.
Bili ste deo ovdašnjeg rokerskog miljea. Šta se sa njim desilo?
Pripadam tom urbanom krugu, ali pod tim ne podrazumevam samo Beograđane, već sve one koji su podizali kulturu tog vremena. Neki su to radili i više nego mi Beograđani, za koje se s pravom mislilo da smo malo razmaženi. Možda smo zato i lako dopustili tu „arkanizaciju“ kulture.
Posle četvrt veka odlučili ste da se vratite filmu?
Pre nego što sam došao u Beograd, napravio sam jedan kratki igrani film, sa skromnim budžetom. Ja sam i scenarista, i koproducent, i reditelj. Snimljen je u mojoj kući, van grada. To je priča o tom malom mestu u državi Njujork, u kojoj sam svesno izbegao sve paralele sa Balkanom. Pokušaću da nađem temu da napravim i pravi film. Ne bih hteo sada o tome da pričam, da ne ureknem… Kao da ponovo sazrevam. Možda je to neka vrsta lažnog puberteta, ili mentalnog botoksa, podstaknuta radom na fakultetu sa mladima. Deo mene je spreman.
Hoće li možda Laušević zaigrati i u nekom od filmova koje planirate?
Moraćete njega da pitate.
Možemo li očekivati nastavak njegove ispovesti, u nekoj novoj knjizi?
Jedino što mogu da vam kažem je da – piše.
ŠTULIĆ I BAJAGA
Džoni Štulić je od svih rokera najbolje izdržao proveru vremena. Imao je u sebi te pankerske gorčine i bio najdublji rok filozof. Lično, Štulić je ostao ton za moju sliku. To je ton koji vezujem za prizore svog odlaska odavde… Drugi su bili sentimentalniji. Srećan sam što sam pre nekoliko dana kupio Bajaginu knjigu. Bajaga je urbano čeljade sa kojim sam rastao. Imali smo svoje šetnje Kalemegdanom, volim njegovu pozitivnost. On oseća mnoge stvari vezane za emigraciju i u nekoliko pesama se direktno time bavi. Štulić je bolniji, uz EKV je seta najdublja, a uz Bajagu se nekako lakše zaplače.
MIHAJLO MIHAJLOV
Imao sam sreću da sam poznavao Mihajla Mihajlova, jednog od retkih ljudi koji su istinski i dostojanstveno otpatili svoja politička ubeđenja. U poslednje tri godine njegovog života posećivao sam ga svaki put kada bih došao u Beograd. Divio sam mu se, jer je bio zbilja hrabar čovek, za razliku od većine nas koji se bavimo „turizmom“, koketerijom jedne vrste. Ne želim nikoga da vređam, ali mislim da treba postavljati društvu, sredini neugodna pitanja. Bez toga nema bolje budućnosti. Ova generacija na to mora da bude spremna.
NjUJORK
Mene je Njujork učinio skromnijim, a moj život realnijim. To prepoznajem i kod drugih. U tom sukobu između želja i mogućnosti Njujork nudi fer-plej. Nisam ni prvi ni poslednji koji će vam reći da će vam u tom gradu svi nasmejani čestitati uspeh. Tamo se razume da je bilo kakav uspeh, makar i mali, nešto što će se proširiti i zato ga treba pohvaliti. Okuražiti nekog da nešto uradi je jako lepo, pogotovo u konkurenciji koja je verovatno najsurovija na svetu. Imati i kafanu u Njujorku je uspeh.
DVOJNI IDENTITET
Dvojnost koju nosi emigrantski život – prihvatanje druge kulture i žal za korenima – jeste samo druga vrsta dualiteta koji smo ovde imali. U trenutnu odlaska većina nas je nosila u sebi sukob ličnog i prinudnog mišljenja. Da bismo ostali i opstali morali smo da pravimo kompromise sa sobom. Zato su devedesete bile toliko teške. Mogućnost izbora, ma koliko ona prokleta bila, više nije postojala. Bili smo primorani da se opredelimo, ali ne u suštinskom, kreativnom, delatnom smislu, nego u jednom političkom, politizovanom, skrajnutom…
Tekst je preuzet iz Večernjih novosti