Musa Ćazim Ćatić (1878–1915) bio je bosanskohercegovački pjesnik koji je imao težak život. Rođen u Odžaku kod Dervente, rano je ostao bez oca i morao se suočiti s brojnim životnim teškoćama. Obrazovao se u Tešnju i Sarajevu, ovladao arapskim, turskim i perzijskim jezikom, a bio je urednik časopisa Behar i Biser. Njegova poezija spaja ljubav, mistiku i filozofiju, inspirisana sufizmom. Umro je mlad, u 37. godini, ali je ostao trajni simbol bh. književne baštine.
“Ja sam vjerni rob ljepote”
“Ja sam vjerni rob ljepote… Kad mi majka život dala,
S oblaka je vila pjesme nad bešiku moju pala
I cjelovom, štono pali kao tropsko sunce vrelo,
Taknula u usne moje i djetinsko sitno čelo;
Zato vazda na mom čelu vječnog aška misli
gore,
A usne ih pjesmom zbore…
Ja sam vjerni rob ljepote… Duša čista poput lijera
Od iskona plivala mi u muzici šumskih sfera.
Nju anđôska ta muzika svojim medom opila je,
Zato vazda duša moja s tajne čeznje podrhtaje,
Pa me goni, da u žice lake harfe prstom diram
I ljepoti himnu sviram…
Ja sam vjerni rob ljepote… Slikar mi je bujna mašta
Njezin kist je krilo lune, atelie – čarna bašta.
U toj bašti na sve strane od boja se miris krili
I ko sunce u Perzeju sjaju slike i profili,
A ja samo u peru ih na hartiju b'jelu šljevam:
Hej, ja slikam, sviram, pjevam!…”