Travanj 1971.: Već gotovo četrnaest godina nema na balkonu iznad
glavne tržnice malene starice hrapava glasa da s lornjonom u ruci
nadgleda vrevu u “trbuhu” Zagreba. Sahranili su je 4. prosinca 1957.
godine u svijetloplavoj samtastoj haljini, pošto se grad od nje oprostio
s nekoliko zapaženih govora…
Na žalost, nije dočekala da joj poštar donese prospekt u kojem
izdavač preporučuje sabrana djela Marije Jurić-Zagorke. Još se jednom
život grubo poigrao s prvom novinarkom u ovom dijelu Evrope, za koju je
svojevremeno uvaženi francuski list “Figaro” pisao:
“Zagorka je malo čudo talenta i upornosti.”
“Luda baba” koja “ima fiksnu ideju da je novinarka” i pati od “ženske
histerične fantazije”, i kojoj su nekad savjetovali “neka uzme kuhaču
kako bi se spasila ludnice”, bila je punih pola stoljeća meta
kritičarskih strelica.
I to ne toliko zbog svog novinarskog rada koliko zbog “Gričke vještice”.
“Grička vještica” joj je zagorčila i posljednje godine života.
Iščekivala je prvo poslijeratno izdanje u svescima, koje je stavilo na
priličnu kušnju i nju i izdavača. Tih dana rekla mi je:
“Čini se da su praznovjerni u pravu: s vješticama najbolje ne imati posla!”
Međutim, “Grička” je opet upalila, a kritičari začudo nisu pokazali
namjeru da autoricu ponovo pribijaju na stup sramote. O sabranim djelima
u to vrijeme nije moglo biti ni govora. Pogotovo ne o ekranizaciji za
film i televiziju.
Minulo je četrdeset godina …
Čitamo: priprema se mamut-televizijska serija “Gričke vještice”.
Probni kadrovi već su snimljeni. U petom ili šestom mjesecu bit će
snimljena dva “pilota” od pedeset minuta, koji će zatim biti prikazani
stranim producentima.
Režiser Željko Drakulić, ujedno i autor ideje da se “Grička vještica”
priredi za televiziju, vjeruje da će najsporniji Zagorkin roman potući
sve dosadašnje domaće serije i po dužini približiti se “Gradiću
Pejtonu”.
Šta je moja krivnja?
Kao da je i sama dijelila sudbinu svojih junakinja koje su bile
proganjane u ime zloglasnog zakona “malleus maleficarum” o istrebljenju
vještica, Zagorka je ozbiljno znala govoriti:
“Ja sam već u ranoj mladosti potpisala ugovor s đavolom!”
Njen ugovor bio je sasvim – konkretan. Postala je novinarka. U ono
vrijeme žena u redakciji tretirana je isto kao prostitutka u javnoj
kući. Neupadljiva, sitna, nimalo privlačna, smještena u sobi u dnu
hodnika da je posjetioci ne bi viđali, Zagorka je danima i noćima
ispunjavala po cijele stranice “Obzora”.
Bili bi je izbacili (“Bacite van tu babu! Ne može se s paše u
umjetničke i društvene salone! Da je barem netko, već kćerka nekakvog
seoskog provizora!”) da se za nju nije zauzeo slobodoumni biskup
Štrosmajer i objasnio gospodi redaktorima:
Ako je Svevišnji nesumnjivi dar za novinara dao ženi, onda mi griješni smrtnici moramo prihvatiti njegovu volju.
Njena porodica se ogradila:
“Nisi nikad bila pravo žensko, pa nećeš nikad ni biti. Rodila si se kao monstrum, ostat ćeš monstrum.”
Vjerojatno je o njoj slično mislio i njen suprug Madžar, šef
željezničke stanice u Zaboku, za koga su je udali na jedvite jade uz
dobar miraz. Otac upravitelj vlastelinskih imanja baruna Geze Rauha, kum
zloglasnog bana Khuena Hedervarija, nije znao što da radi s neposlušnom
kćerkom, na kraju je digao ruke od nje.
Odbjegla od muža, svjesna da njeno pero nešto vrijedi, Marija Jurić
je postala Zagorka, novinarska etiketa koja je redakciji obećavala veću
tiražu i više čitalaca. Počela je ispunjavati prve klauzule svog ugovora
s đavlom…
Plaćali su je najprije 60 kruna, zatim 75. Usporedo s priznanjem među
kolegama došlo je i priznanje policije: odveli su je na “črlenu lampu” i
zatvorili. Redala se uredništva. Dok se bavila samo novinarstvom bilo
je podnošljivo. Barem toliko koliko je njeno vrijeme moglo trpjeti ženu s
legitimacijom profesionalnog novinara. Ali Zagorka ne bi bila Zagorka
da nije pisala.
Ispoljile se i ružnije strane “ugovora s đavolom”. “Algemajne Cajtung” je objavio:
“Treba obračunati jednom zauvijek s tom ženom koja napada sve što je
otmjeno i kulturno u hrvatskom društvu. Poplavila je zabave napadačkim
aktovkama…”
Pojavila se “Grička vještica”.
Njemački romani u nastavcima ostajali su nerasprodani po kioscima.
Remitenda: preko 70 posto. Direktor Hrvatskog narodnog kazališta Josip
Bah zatražio je od Zagorke da pripremi “Gričku vješticu” za pozornicu.
Kritika je zagrmjela: šund! Otad pa do autoričine smrti, “Grička” je
tretirana kao šund. Vodile su se beskonačne žučljive polemike: da li se
Zagorkini romani mogu uspoređivati s drugim sličnim djelima iz naše ili
strane književnosti, nije li ona možda naš Dima ili Skot… Ne mareći za
deklaracije kritičara, čitalačka publika je gutala Zagorkine romane, a
izdavači su zadovoljno trljali ruke. Bio je to vrlo unosan posao.
Zagorka je pisala. Do svoje 84. godine završila je 32 romana i 6
drama. Nezadovoljna i razočarana što joj neprestano predbacuju da je
autorica šundova, Zagorka se pred smrt ispovijedila svom peru i
sastavila pismo “Što je moja krivnja?” (danas pohranjeno u Sveučilišnoj
knjižnici u Zagrebu pod signaturom R 7601).
Htjela je objasniti da je posljednjih godina stjecajem prilika ostala
“živa zakopana u grobu nerada” i da publici nije dala samo “Gričku
vješticu”…
Sretna sam što sam novinarka!
Nekako tih dana kada je Zagorka konceptirala svoj amanet “Što je moja
krivnja?”, bio sam njen česti gost. Sjedili smo u njenoj ujedno i
radnoj i spavaćoj sobi pregrađivanoj paravanima i čavrljali. Sa zidova
su nas motrili likovi njenih romana; i Siniša, i Nera, i “republikanci”,
i nekakve nepoznate dame u baroknim okvirima.
U sobi je bilo zagušljivo. Zimogrožljiva Zagorka nije dopuštala duže
vjetrenje. Oko starice su skakale njene ljubimice, terijerke Džipsi i
Besi. Tako je nastao ovaj intervju. Spontan, zabilježen bez ikakvih
pretenzija.
Zagorka je skakutala između svoga glomaznog kreveta, na kojem će
jednog dana ležati kao na odru okružena bijelim krizantemama, i pisaćeg
stola. Načas bi se zaustavljala i govorila:
“Ja ne znam za što bih drugo bila sposobna u životu osim za
novinarstvo. Ponekad mi se čini da sam se udala za žurnalistiku. Danas
mi je krivo što ne mogu više sudjelovati u novinarstvu kao nekad…”
Prisjećala se:
“Kakav je to bio život! Često sam ostajala gladna, bez ručka, ali
mojih 2000 redaka političke reportaže nije kasnilo. Zamislite, tih 2000
redaka diktirala sam telefonom iz Budimpešte! Možda je moj život mogao
izgledati drugačije… ali ne znam koji bi muž dopuštao svojoj ženi da
radi ono što sam ja radila. Tako sam više-manje cijeli svoj život
provela sama…”
A romani?
Zagorka se kiselo nasmijala.
“Šta romani? Bila je to svojevrsna rekreacija, pa i nešto više…
Napisala sam “Gričku vješticu” po nagovoru biskupa Štrosmajera da bih
stvorila štivo za domaće čitaoce, da bih im oduzela slične romane na
njemačkom, da bih im priredila zadovoljstvo đa čitaju o prošlosti svoje
domovine i svog grada. Pri tom sam bila vrlo pedantna, prevrnula sam
najskrovitije kutke arhiva.”
I?
“Uspjela sam. Ne smatram da sam zato bila književnik i da sam
obogatila literaturu svojim djelima. Publika je voljela moje romane i ja
sam nastojala da joj se odužim. Kao što i sami znate, to još nikome kod
nas nije uspjelo.”
Sitna starica smogla je prije pola stoljeća hrabrosti da opali
pljusku Nikoli Pašiću! Kada ga je zamolila za intervju, rekao je da
ženama samo diže suknje, a ne daje izjave za novine. Skupila se na
stoliću kraj pretpotopnog radio aparata sa skalom sličnom brzinomjeru i
zamatala cigaretu.
“Eto, barem sam nešto napravila… Hedvige, Lizete, Eleonore, Malvine
i slične ustupile su svoja mjesta Jadrankama, Gordanama, Jasenkama,
Damirima… i to je moje djelo. Pa sad opet: što sam dala publici?
Žao mi je kad me svrstavaju među bofl robu, ja to nisam. Ja sam
pisala prema podacima i dokumentima koji postoje i koji se mogu
provjeriti, čini mi se da sam ipak nešto poklonila svom voljenom gradu.
Žurnalistika me naučila na pisanje u nastavcima, na etape od danas do
sutra. Tako je radio i Dostojevski pa nikome ne pada na pamet da ga
osuđuje.”
Što vam se onda predbacuje?
“Pretjerana popularnost plaši. U našem gradu, u našoj sredini to se
još nije dogodilo… Možda u tome leži zlo… Ja ne tvrdim da su moji
romani vrhunska djela, ali tvrdim da imaju brojnije čitaoce nego mnogi
koji su vredniji. I što da radim: da se odreknem svojih djela zato što
ih toliki čitaju?”
Sićušna starica okrenula se prema meni i kazala nekako odsutno:
“Ja nikad nisam bila lijepa, nikad nisam bila žena kao ostale…
Živjela sam za novine, za obračune s Madžarima i Nijemcima, a poslije za
svoje romane. Bila sam presretna kad su me dopisnici stranih listova iz
budimpeštanskog parlamenta naveli 1906. kao senzaciju, kao dokaz
kulturnog napretka moje zemlje…”
Kakav je bio stil vašeg rada?
“Kad sam raspoložena mogu izdiktirati i po dvadesetak kartica na sat.
Pisanjem započinjem obično oko 14 sati poslije podne i produžavam sve
do 2 ili 3 sata iza ponoći. Ponekad i do pet. Zavisi od rukopisa.
Svojevremeno sam diktirala zavaljena u naslonjač i zavezanih očiju.”
“Grička” u oporuci
Vijest o smrti 84-godišnje Marije Jurić-Zagorke pobudila je u Zagrebu
priličnu senzaciju. Najpoznatija jugoslavenska novinarka, kojoj je
neposredno pred smrt dodijeljena počasna penzija Sabora SR Hrvatske,
podlegla je bolesti koje se uvijek plašila, gripi.
Njenom smrću pronijele su se kojekakve glasine, između ostalog o
njenom bajoslovnom bogatstvu stečenom na romanima. Činjenice su,
međutim, dugačije: u nemogućnosti da sebi osigura egzistenciju, Zagorka
je u prvim poratnim godinama putem malog oglasnika tražila skrbnike i
našla ih u dvojici Zagrepčana Nini Smolčiću i Leu Caru.
O nekom bogatstvu nije bilo ni govora. Zagorka je pričala da je
autorska prava i sve ostalo dokumente, korespondenciju s uglednim
političarima svog vremena i kompletnu radnu sobu s bibliotekom
namjeravala oporučno ostaviti Društvu novinara Hrvatske. Do toga,
međutim, nije došlo. Kako i zašto, nije važno.
Šezdeset dana poslije Zagorke umro je i njen univerzalni nasljednik
Nino Smolčić, tako da su novim disponentima njene baštine imenovani Leo
Car (65 %) i Miroslav Kratković (35 %).
Minulo je četrnaest godina…
“Grička vještica” opet je u centru pažnje. Kao prava povampirena
vještica nadživjela je svoju stvarateljicu koja neće imati prilike da
prisustvuje njenom novom piru. U isto vrijeme priprema se peto izdanje u
svescima koje će uskoro osvanuti u prodavaonicama novina, a ima
izgleda, da to najpopularnije Zagorkino djelo bude prevedeno na
slovenski i slovački.
Po svemu sudeći i novovjeki kritičari bit će u prilici da se pozabave fenomenom koji se zove Zagorka.
“Pisac opskurnih romana i zloglasnih satira, koja kinematografskim
stilom podražavaju instinkte publike”, “luckasta”, “dobra kao kruh,
opasna kao tenk”, Zagorka je po mišljenju profesora dra Ive Hergešića u
nečemu promašila:
“… Da se rodila i odrasla u drugim prilikama, da je stekla normalno
obrazovanje, da je bila “plave krvi”, da je bila materijalno neovisna, i
da nije bila žena, njezina bi karijera zacijelo bila drugačija. Stekla
je nesumnjivih zasluga, postigla fantastične uspjehe, ali ih je skupila
teškim poniženjima i nedaćama svake vrste.”
Prilikom jednog od rijetkih intervjua, Zagorka je izjavila:
“Vi i ne slutite kako ste sretni što vam je danas prirodno da možete
pisati istinu o svemu i svačemu što vas je volja. U moje vrijeme nije
bilo tako.”
Zagorka nikad nije pisala naliv-perom. Zazirala je od tehničkih
novotarija. Umrla je prije nego što se u domove uselio televizor.
Međutim, čini se da će joj baš televizija pružiti punu satisfakciju…
Bit će to još jedan pir njene vještice za koji ona nije dobila
ulaznicu…
Napisao: Aleksa Vojinović (Start, 1971.)