Zijah Sokolović je jedan od naših najvećih umetnika pozorišne scene, filma i televizije, reditelj, „kralj monodrame”, pisac i profesor na Akademiji umetnosti u Beogradu, rođen je 1950. u Sarajevu. Sa porodicom, pijanistkinjom Lidijom Stanković i tri kćerke, živi i radi na relaciji Beč–Beograd.
Ovog leta u pozorišnim i kulturnim krugovima ponajviše se govorilo o prvom igranju Nušićevog „Pokojnika” na Brionima. Teatar Ulisis sa svojom umetničkom direktorkom, rediteljkom Lenkom Udovički, u sezoni nazvanoj „Povratak” uvrstio je i ovo, poslednje delo našeg velikog komediografa. Premijera je održana na Malom Brijunu, 2. avgusta. I pre premijere, krenule su osude nekih lingvističkih čistunaca o nedopustivoj „kroatizaciji” piščevog teksta, a na račun „ijekavizatora” Miljenka Jergovića zbog koje je, navodno, došlo do devastacije dela. Vedrana Rudan je revoltirano cinično napisala, između ostalog, da „svako ima pravo kasapiti pokojnika kako hoće. Autorska su mu prava davno istekla!”
Posle premijere, kritika je ocenila da „redateljica Lenka Udovički stagnira”, zamereno je scenografu ali i izboru etnosongova koji zvuče kao ‚„iskvareno Žikino kolo”! Od premijere do sada čitali smo samo ocene hrvatske kritike a, baš, nijednu s ovih, naših prostora. Pitali smo Jovana Ćirilova da li je gledao predstavu, odgovorio je da nije, jer da ga „ovog puta nisu pozvali”.
Uz naslove kao što su „Seka Sablić spasila ’Pokojnika’” i ekstatičkih komplimenata igri Zijaha Sokolovića u ulozi Spasoja Blagojevića, kritičar Tomislav Čadež ocenjuje da je predstava s „dosta praznina i nejasnoća”, kao i to da su se ‚‚najlošije snašli glumci zagrebačkih pozorišta”.
Uspeli smo da nađemo toliko hvaljenog, čak s epitetom svetskog glumca‚ Zijaha Sokolovića. Odmara se , kaže, na jedrenju negde u Maloj Aziji. Ekskluzivno za „Politiku” sa velikim zadovoljstvom izneo je svoje utiske o radu na brionskom „Pokojniku”.
Uloga spletkaroša Spasoja Blagojevića, još je jedna maestralna uloga u vašoj karijeri.Kakva je bila saradnja sa Lenkom Udovički i zagrebačkim kolegama?
Predstava „Pošto pašteta” Tanje Šljivar i Snežane Trišić i moja uloga Stojana, u Ateljeu 212, bila je razumevanje sveta mladihljudi kojima ostavljamo isti, a Spasoje, esencija amoralnosti i krivokletstva (koja ironija u imenu) tumačenje je ovog sveta takav kakav on i jeste. Lenka se, u svojoj režiji, odrekla da u prvom planu ima komičnost Nušićevih karaktera, nego je želela, a to je i dobila u predstavi, snažnu i iskrenu sliku sveta kojim vladaju ti isti karakteri. Kaže moj Spasoje, zaneseno, uverljivo i romantično: „Nemoral je sila starija i jača od svakog zakona. Ceo svet se danas klanja nemoralu!” Bilo je obostrano zadovoljstvo tražiti sa Lenkom Udovički kako voleti takvog Spasoja, jer jedino sa puno ljubavi i razumevanja on može da udari u glavu i razum gledalaca. Ja već godinama režiram i igram u Zagrebu, tako da su mi svi ti glumci kao familija.
Mnogo je bilo komentara i revolta zbog „kroatizacije” Nušića. Kako ste vi kao glumac to prihvatili?
Nušić je pisac koji pripada svetu i svim umetnicima sveta. To što se misli da je „naš” i samim tim kao „naš” da je neprevodiv je mit ili nacionalizam ili pomanjkanje umetničke tolerancije. Razumem da se lucidnost jezika ili mentaliteta ne može prevesti u svom kvalitetnom značenju, ali se prevodom dobija druga, do sada, nepoznata umetnička dimenzija, koja, onda, pripada samo umetnosti, a ne „nama”.
Hvalospevi kritike u hrvatskim medijima upućeni su odličnim glumcima, pre svega iz Beograda, dok su ih njihovi razočarali. Može li to tako u jednoj predstavi, kao da igraju dva tima?
Mislim da kritika danas nema snagu, ni moral, da bude ravnopravna umetnosti. Rečeno nušićevski, umetnost, pa i pozorišna, je „pokojnik” koji želi da ode iz ovoga sveta… Ti i takvi komentari i kritike spadaju u red svakodnevne površnosti i lokalizma. Svi smo jedan ansambl, rediteljski smišljeno sakupljeni u svojim različitostima, da bi kao takvi, predstavljeni kao svakodnevni ološ ovog sveta bili suprotnost jednostavnosti i prirodnosti „pokojnika”. Svi glumci su izvrsni.
Ceo taj brijunski prostor i Mali Brijuni su fascinantni, čini mi se pre za ambijentalne predstave, dok „Pokojnik” to nije. Kako ste prevazišli „scenu kutiju”?
Ja sam već nekoliko sezona, u istom prostoru, sarađivao sa Ulisisom u uzbudljivoj predstavi „Plej Beket”sa genijalnim Ivicom Vidovićem, Perom Kvrgićem i Radetom Šerbedžijom, tako da mi je taj prostor i u glavi i osećaju, a daje jednu prirodnost koja svaku predstavu čini izuzetnom. Igrati na ostrvu u poluprirodnom ambijentu,sa galebovima koji krešte nad sudbinom „pokojnika”, sa suncem koje zalazi i baca tamu na vladare sveta sačinjenog od kurvi, lopova i kriminalaca, to je, priznaćete, nešto posebno… Tako se radujem izazovu iznenađenja pozorišta kada se sve to sada stavi u normalne uslove.
U Beogradu se igraju Krležini „Glembajevi” na Brionima Nušićev „Pokojnik”. Da li je ovo nekakvo prirodno, ponovno uspostavljanje nekad zajedničkog kulturnog prostora?
Mi, umetnici, romantično se tešimo da je dijalog osnova pozorišnog sveta i da bez njega nema smisla, ali sami u zanosu glume negiramo realnost ili kako kaže moj Spasoje „pokojniku” koji se vratio: „Misliš ti, pokojniče, da je lako srušiti sve ono što je napravljeno posle tvoje smrti. Aj, varaš se…Za tebe bi bilo najbolje da se vratiš tamo gde si do sada bio i lepo prihvatiš da si mrtav…!” Ovo je predstava o svim prognanim na našim prostorima, jer ne mogu da se vrate, jer su „pokojnici”.
Da li će „Pokojnik”ostati privilegija elitne brijunske publike, ili se razgovaralo da gostuje i u Beogradu?
Na Brijunima, ili Brionima, sve predstave su bile rasprodate, po 600 gledalaca je nosilo i lucidnost Nušića i nas glumce, i mi već 11, 12. i 13. septembra igramo pet predstava u zagrebačkom HNK-u. I već sada je interesovanje ogromno, zato sam siguran da „Pokojnik” ipak mora naći put do Beograda , pa i šire…
Tekst je preuzet iz Politike