Romaneskna struktura je retko rastegljiva stvar, još od samih početaka žanra. Nema jasne definicije, nema tematskih i/ili količinskih ograničenja, nema, naposletku, ni potrebe za tim. Od avangarde i redimejda sve možemo nazvati onako kako želimo i umetnik ima isključivo pravo da nešto imenuje i smatra umetničkim delom. Publika, koja bi često trebalo da ima presudnu ulogu u kvalifikaciji i oceni, u slučajevima kada nije sigurna i kada se plaši da ne ostane u zabludi, najčešće se povodi za kritičarima i ostalim profesionalcima i prihvata ocenu. Dakle, ako je neko rešio da tekst od manje od stotinjak strana, koji povrh svega nosi naziv Priče o Silviji, nazove romanom, onda nama ne preostaje ništa drugo nego da to prihvatimo, bez obzira na osnovanu sumnju da se ipak radi o pripovetkama, tim pre što je pisac delo samim naslovom žanrovski odredio. Sličan slučaj imali smo i pre neku godinu kada se pojavila izvanredna knjiga Vladimira Arsenijevića Predator. U jednom od tekstova koji su pratili njeno objavljivanje, neko je izjavio da se radi o zbirci pripovedaka. Zbog toga se knjiga nije našla u izborima za neke od nagrada za roman. Ono što želim ovom digresijom da istaknem jeste da je danas, u ovakvoj hijerarhiji žanrova, mnogo uputnije da se knjiga proglasi romanom, nego zbirkom pripovedaka i da to izdavači, pisci i ostali obilato koriste. Logika je krajnje jednostavna: ljudi kupuju i čitaju romane – svi ostali žanrovi gotovo da ne postoje. Za to niko ne snosi krivicu jer to su novi zakoni književnog polja kojima se svi potčinjavamo, voljno ili silom, sasvim je svejedno.
Ipak, Priče o Silviji Slobodana Šabeljića (NVO Fenomeni, Kolašin, 2010) možemo s većom lakoćom ili manjom nelagodom, kako vam draže, da smestimo među romane. Pre svega stoga što je niska tekstova jasno omeđena likovima i hronotopom, a zatim i stoga što tekstovi čine jednu dinamičnu zaokruženu narativnu celinu koja jeste spiritus movens čitave povesti. Radi se, dakle, o paru koji odlazi u inostranstvo, gde očigledno Silvija dobija posao, a on ne uspeva da se prilagodi i sedi kod kuće, najpre gledajući televiziju, zatim gledajući kroz prozor i naposletku besciljno lutajući gradom. Lik muškarca ujedno je i narator, prilično jasne beketovske provinijencije – dakle u naizgled nejasnom i nemotivisanom sukobu sa svetom i u večnom begu od njega. Ova naratorska pozicija omogućuje duhovitost i cinizam, ironiju i udobnost komentara. Ona je pojačana činjenicom da je narator bez inicijative, da je autorefleksivan i autodestruktivan u isto vreme i da mu je činom selidbe srušen emotivni status quo. On živi u ubeđenju da voli Silviju i ne čineći ništa, u stvari, čini sve da bi je povratio iz njenih ludorija. Ovo je kroki narativa i likova koji zajedno omogućavaju da Pričama o Silviji priđemo kao romanu.
Međutim, ovo nije ono što tekst čini kvalitetnim i zanimljivim. Njegovi kvaliteti leže najpre u stavu rezignacije prema svetu i životu, u ogoljenosti cinizma i ironije, u čvrstom uverenju da se život i ljubav mogu zamrznuti i zadržati u nekom od prethodnih stanja. Možda bismo čak mogli reći da je u pitanju klasičan tragički junak koji čini hibris ne sluteći, ne znajući da ga čini. I kada se, naposletku, učini da je pobedio, da je njegova upornost prevagnula, ostaje mu samo da napiše priče o njoj – jer ona nije više ona u koju je bio zaljubljen. Drugim rečima, ono za šta se izborio nije ništa više od običnog privida i njegova bitka, unapred već osuđena na propast, poprima obrise tragedije. Iako za naratora ne postoji razlika između tamo i ovde, između onog što je napušteno i onog što je zatečeno, on ipak ne uspeva da prevlada i osvesti činjnicu da je svaki odlazak odlazak za-uvek i da povratka, prema onoj staroj Heraklitovoj o kupanju u reci, jednostavno nema. Svaki povratak je, u stvari, dolazak na novo i drugačije. Njegovo opiranje da to prihvati, njegovo opsesivno držanje mesta pogleda (televizija, prozor, besciljne šetnje) kao fetišističkog mesta moći, njegova očigledna skopofilija, samo govore o toj nemogućnosti suočenja koje rađa određeni tragizam. U smislu njegove erotizovanosti pogledom, postavlja se pitanje o autentičnosti Silvije, o njenom postojanju u okvirima stvorenog sveta. Njen lik ne postoji, ona ne govori ukoliko joj narator, dakle skopofilni muškarac, ne podari glas, a i tada je spreman da tumači njene reči. Informacija koju čitalac dobija na kraju knjige o tome ko je ona govori u prilog tome da je Silvija koncept, postmodernistički koncept, koji se vraća samo kao glasina, kao priča o, kao nešto što pripada svetu reči, svetu mimezisa. Priče o Silviji, dakle, naposletku prestaju da budu priče o Silviji i postaju priče o, recimo, Silviju, dakle o muškarcu koji pričanjem ispunjava svoju potrebu za ljubavlju i stvaranjem.
Ako ikako uspete da nađete ovu knjigu – i da je pročitate, s obzirom na neverovatno sitan slog koji zahteva lupu – nećete preterano zažaliti. U jednom trenutku će vas verovatno zavesti i to ne treba da vas iznenadi. Knjiga Slobodana Šabeljića ima taj potencijal zanimljivih knjiga koji je, čini mi se, ostao nedovršen. Ona nastupa zavodljivo, sigurnim glasom nesigurnog muškarca koji se povukao iz sveta, ali joj fali neke druge dinamike, nekog životnijeg sukoba, nečega što bi je izvuklo iz konceptualnosti koja u jednom trenutku neminovno počinje da reciklira sama sebe, što nužno vodi u dosadu. Međutim, čini mi se da će se u jednom veoma bliskom trenutku još čuti za ovog pisca jer se njegov talenat jasno pokazuje iza ovog teksta.
Tekst je preuzet sa prijateljskog portala www.e-novine.com