Profesor arhitekture na Univerzitetu u Floridi i doktor znanosti Vladimir Kulić zajedno je s Martinom Stierlijem,
glavnim kustosom Odjela za arhitekturu i dizajn njujorškog Muzeja
moderne umjetnosti, autor izložbe ‘Betonska utopija: Arhitektura u
Jugoslaviji 1948.-1980.’ koja će u MoMA-i
biti otvorena 15. srpnja. Riječ je o velikoj i značajnoj izložbi koja
reafirmira, ali i pokazuje svu kompleksnost jugoslavenske arhitekture u
jednom od najznačajnijih svjetskih muzeja.
Često se o govori o umjetničkoj vrijednosti
arhitekture, no koja bi za vas kao povjesničara arhitekture bila
političko-društvena važnost arhitektonske baštine iz perioda
Jugoslavije?
Kao istoričar konstitutivno sam nesposoban da odvojim
umetnički od političko-društvenog značaja arhitekture. Mislim da je
besmislen i štetan recentni trend u digitalnim medijima usled kojeg se
na jugoslovenske spomenike gleda kao na ‘čistu formu’ ispražnjenu od
društvenog značenja. To ne znači da arhitekturu treba čitati kao puku
refleksiju ili reprezentaciju društvenih odnosa. Naprotiv, arhitekti
uvek imaju određenu dozu slobode da oblikuju te odnose, čak i kada
moraju slediti vrlo striktne zahteve klijenata. No ne verujem ni da se
arhitektura ikada može isprazniti od politike, jer svi takvi pokušaji na
kraju, svesno ili nesvesno, ostaju politički. Kada govorimo o
arhitekturi kao umetnosti, obično mislimo na njenu reprezentacijsku
funkciju i šta nam ona ‘govori’. No možda je još važnije šta nam
arhitektura ‘radi’: kako nas organizuje, šta nam omogućava, kako nas
sputava. I šta mi radimo njoj: ko je i kako gradi i koristi, pod kojim
uslovima, s kojim sredstvima. Iz te perspektive možemo reći da su
arhitekti u socijalističkoj Jugoslaviji osvojili široko polje slobode,
ne samo u smislu estetike i reprezentacijskih strategija, već i u
oblikovanju upotrebljivog prostora. Ovo što govorim u direktnoj je
suprotnosti s tezom o totalitarnosti jugoslovenskog socijalizma, po
kojoj su ‘pravi’ kreatori prostora bili političari, dok su arhitekti
bili samo podređeni izvršioci naredbi. To nije bilo tako: razvijene su
čitave mikrokulture oblikovanja prostora, recimo masovnog socijalnog
stanovanja ili institucija obrazovanja. Tragovi nekih od tih
mikrokultura još uvek se održavaju u okvirima arhitektonske profesije,
pa su postali čak i objekt luksuzne komodifikacije. Mislim na neke od
novih hotela na Jadranu koji se direktno referiraju na hotele iz doba
socijalizma. S druge strane, neke od tih mikrokultura netragom su
nestale. Kada gledate tlocrte stanova novih beogradskih naselja, koje je
često gotovo nemoguće namestiti usled loše organizacije, vi ne možete
verovati da su oni nastali u istom gradu u kome je projektovanje stanova
bilo dovedeno gotovo do nivoa umetnosti. Ali s obzirom na to da se u
ovom trenutku u samom središtu Beograda razvija čitav jedan novi deo
grada za koji niko ne zna ko ga je projektovao, to što se na periferiji
grade loši stanovi još je najmanji problem.
Arhitektura i nesvrstanost
Kako na arhitektonske prakse na prostoru nekadašnje
Jugoslavije gledate danas, kada više ne postoji blokovska podjela
svijeta u kojoj je arhitektura imala značajnu političku funkciju i kada
se ona umjesto društvu podređuje privatnom interesu i profitu? O
politici nesvrstanih i geopolitici trenutno pišete knjigu?
Koristim arhitekturu kao povećalo za čitanje danas
gotovo mitske pozicije Jugoslavije u Pokretu nesvrstanih, kao jednom
alternativnom modelu globalizacije, zasnovanom na ravnopravnosti i
solidarnosti umesto na kolonijalnoj eksploataciji. Arhitektura je u tome
imala difuznu, ali vrlo važnu ulogu. Jedna forma ‘nesvrstanosti’ se
kroz arhitekturu može čitati čak i u periodu najintenzivnije svrstanosti
Jugoslavije tokom prvih poratnih godina, kada su neki od politički
najuticajnijih arhitekata aktivno pokušavali da redefinišu socrealizam,
odbacujući estetiku koja je dolazila iz Sovjetskog Saveza. Jugoslavija
je pedesetih godina naglavce obrnula estetiku hladnog rata, koristeći za
svoje reprezentacijske potrebe visoki modernizam, koji je Zapad u to
doba svojatao kao navodno prirodnu estetiku liberalnog kapitalizma.
Zanimljiv obrat dogodio se početkom šezdesetih godina, upravo u vreme
kada počinje intenzivni angažman Jugoslavije u Pokretu nesvrstanosti:
teritorija Jugoslavije tada postaje mesto susreta podeljenog sveta, a
arhitektura postaje objekt sve intenzivnije ekonomske razmene sa
zemljama takozvanog trećeg sveta. Tada počinje da se gradi turistička
infrastruktura na Jadranu otvorena prema posetiteljima i iz Zapadne i iz
Istočne Evrope, a javljaju se i prvi veliki projekti jugoslovenskih
građevinskih kompanija u Africi i Aziji. I jedna i druga sfera će se
sedamdesetih godina razviti do neslućenih razmera. No prekretnicu je
simbolički možda najbolje najavila rekonstrukcija Skoplja posle
zemljotresa 1963. godine, koja se odvijala pod pokroviteljstvom
Ujedinjenih naroda i u kojoj su učestvovali urbanisti i arhitekti iz oba
hladnoratovska bloka. Najpoznatiji od njih je bio japanski arhitekt Kenzo Tange,
autor plana centralne zone grada. Skoplje je posle zemljotresa došlo u
žižu svetske pažnje, a u arhitektonskom smislu postalo je jedan od
globalnih centara tzv. brutalističke arhitekture, koja je ubrzo potom
izgubila na popularnosti, ali danas doživljava renesansu. Ono što se
poslednjih godina dogodilo sa Skopljem – njegova naivna i nasilna
‘nacionalizacija’ – samo je najbizarniji simptom geopolitičke
periferijalizacije čitavog regiona.
Koji su vaši favoriti među jugoslavenskim arhitektima?
Kada se osvrnem unatrag, čini mi se da je potpuno transparentno ko su moji favoriti. Najviše sam pisao o Vjenceslavu Richteru i Bogdanu Bogdanoviću,
koji su po mom mišljenju među nekolicinom najcelovitijih ličnosti
jugoslovenske arhitekture. Oni su ostvarili vrlo jasne vizije ne samo
arhitekture, već i društva, povezujući različite sfere i prakse:
arhitekturu, umetnost, teoretski rad, pedagogiju. Pritom je fascinantno
do koje mere su se obojica ugradili u ideološke temelje socijalističke
Jugoslavije, a da su istovremeno uspeli osigurati sebi prostor kreativne
slobode. Kroz svoje izložbene paviljone Richter je zaslužan za
najupečatljivije reprezentacije samoupravljanja u inostranstvu.
Bogdanovićev spomenički opus je na sličan način učestvovao u formiranju
kolektivne memorije. Takav eksplicitan angažman nije slučajan, jer su i
Bogdanović i Richter, uprkos međusobnim velikim estetskim razlikama,
plod iste struje levičarske misli koja se još u predratnoj Jugoslaviji
zalagala protiv staljinističkog sužavanja polja kulturnog delovanja. Oni
su možda najbolji primer da arhitektura ne mora biti puka refleksija
društvenih odnosa, već da ona temeljno učestvuje u njihovom
formulisanju.
Dosta sam pisao i o Edvardu Ravnikaru, koji je takođe fascinantna ličnost: Plečnikov
najuspešniji student i veliki sintetizator arhitektonskih ideja čije su
razmere pedagoškog uticaja u Sloveniji gotovo neverovatne. U Bosni je Juraj Neidhardt
ponudio još jednu vrlo snažnu viziju moderne arhitekture, u ovom
slučaju izvedene iz vernakularnog nasleđa. Njegova knjiga ‘Arhitektura
Bosne i put u suvremeno’, koju je napisao u saradnji sa slovenskim
arhitektom Dušanom Grabrijanom, po mom
mišljenju jedna je od velikih knjiga međunarodne moderne arhitekture,
iako se o njoj vrlo malo zna izvan regiona. Nije nimalo čudno da je za
nju predgovor napisao ni manje ni više nego Le Corbusier,
Neidhardtov svojevremeni mentor. Bilo je, naravno, i puno nadahnutih
praktičara, možda previše da ih pominjem pojedinačno. Radije bih pomenuo
neka od internacionalno relevantnih remek-dela: Bijelu džamiju u
Visokom, stadion Poljud, Muzej savremene umetnosti i Generalštab u
Beogradu, Split 3, zgradu Makedonske opere i baleta i druge ikone
skopskog brutalizma.
Heterogenost kao kvalitet
Zašto se danas iznova vraćamo razdoblju
jugoslavenskog modernizma, je li to zbog njegove masovne kulturne
proizvodnje i distribucijskih odnosa? Kako se uspijevala pomiriti sva
heterogenost autora i stilova unutar jugoslavenske arhitekture?
Ne znam da li je iko uopšte pokušao pomiriti tu
heterogenost, naprotiv. Ono što je s distance možda najjači utisak o
arhitekturi Jugoslavije jeste raznovrsnost pristupa koji su se razvili u
okviru istog političkog sistema. S jedne strane, to je bio plod
nasleđene istorijske heterogenosti, ‘mozaika kultura’ koji su vodeće
figure u kulturi usvojile kao jednu od glavnih značajki jugoslovenskog
kulturnog prostora. S druge strane, to je bio rezultat federalizacije
zemlje, koja je poticala osnivanje i razvoj republičkih institucija, pa
su tako sve jugoslovenske republike tokom perioda socijalizma, osim Crne
Gore, dobile manje-više jasno profilisane škole arhitekture. U takvim
uslovima niko nije ni pokušao formulisati nekakav jedinstveni
‘jugoslovenski stil’, što je onemogućilo pojednostavljeni branding u inostranstvu, a i za potrebe samopercepcije. No slučajevi uspešnog brandinga
nacionalnih arhitektura ionako su gotovo neizbežno manipulacije koje
tendenciozno isključuju sve ono što se ne uklapa u apriori postavljenu
viziju, pa su tako trebale decenije da jedna fascinantna figura poput
brazilske arhitektice Line Bo Bardi
izađe iz senke stereotipnog brazilskog modernizma. Utoliko je
heterogenost Jugoslavije s današnjih pozicija kvalitet, pre nego
nedostatak. To sve, naravno, ne znači da nije bilo ‘jugoslovenske
arhitekture’, ako pod time podrazumevamo zajednički kulturni prostor i
institucije. Organizacija federalnih konkursa doprinela je vrlo
intenzivnoj cirkulaciji ideja i praksi, pa su se tako pojedini arhitekti
praktično specijalizirali za određene programe koje su gradili širom
zemlje: recimo, sarajevski arhitekt Živorad Janković, pionir onoga što danas zovemo mixed use kroz projekte višenamenskih sportskih centara u Sarajevu, Prištini, Splitu i Novom Sadu, ili slovenski arhitekt Marko Mušič,
koji je sagradio nekoliko izvanrednih ‘domova revolucije’ u Crnoj Gori i
Bosni i Hercegovini, zanimljivi su hibridi komemorativnih, javnih i
kulturnih funkcija. Bez okvira Jugoslavije ne bi bilo ni tih ni nekih
drugih vrhunskih dostignuća – od Richterovih paviljona i dobrog dela
Bogdanovićevog opusa, do Splita 3 ili prištinske biblioteke. Ne razumem
često ponavljanu frazu da jugoslovenska arhitektura nije postojala.
Poznato je da je Tatjana Neidhardt, kći Jurja
Neidhardta, uspjela preko zaraćenih strana iznijeti jedan dio arhiva
svoga oca? Koliko je arhiva do danas nestalo i uništeno?
Tokom dvogodišnjeg istraživanja za izložbu u New Yorku za mene je bio najemotivniji trenutak kada nam je Tatjana Neidhardt
pokazala šta je uspela sačuvati od neprocenjive zaostavštine svog oca.
Dobro sam znao Neidhardtove crteže iz knjige ‘Arhitektura Bosne’, ali
sam verovao da su originali uništeni tokom opsade Sarajeva. Videti ih
uživo bilo je gotovo kao da sretnete osobu za koju ste mislili da je
odavno nema – emotivni šok. No to je bila jedna od priča sa relativno
sretnim ishodom; puno je više slučajeva uništenih arhiva, što je jedna
manje očita tragedija koja se dešavala u senci razaranja građevina. Što
je najgore, ona se još uvek dešava. Neke arhive nestale su u ratnim
dejstvima, ali mnogo opsežnija devastacija dogodila se tokom
tranzicijske privatizacije, kada su novi vlasnici, koji su po pravilu
došli do firmi budzašto, poslali njihove arhive na đubrišta. Situacija
nije posvuda podjednako crna: Muzej za arhitekturu i oblikovanje u
Ljubljani sistematski i vrlo profesionalno gradi svoju kolekciju. I u
Zagrebu postoje relevantne kolekcije, mada uslovi nisu uvek idealni. U
preostalim državama naslednicama situacija je mnogo teža, jer ne samo da
političke elite nemaju svest o potrebi čuvanja arhitektonskih arhiva,
već su često otvoreno neprijateljski nastrojene čak i prema onome što je
izgrađeno. Skoplje je tu najočitiji, mada ne i jedini primer. No upravo
u takvim uslovima javljaju se nove vrste aktivističke prakse, jedne
vrste samonikle ‘eksperimentalne zaštite’ kao otpora hotimičnom brisanju
prošlosti. Recimo, skopske kolege Ana Ivanovska Deskova, Vladimir Deskov i Jovan Ivanovski
uspeli su sakupiti jednu fantastičnu kolekciju doslovno odbačenih
artefakata i kroz seriju izložbi i publikacija održati svest o značaju
modernističke arhitekture Skoplja upravo u vreme kada je ona
doživljavala najgoru devastaciju. Takvih slučajeva ima i drugde – recimo
aktuelni aktivistički napori da se sačuva sarajevska Skenderija. Nadam
se da će izložba u MoMA-i doprineti da se makar donekle promeni i oficijelni odnos prema arhitektonskom nasleđu Jugoslavije.
Piše