Zamoliću vas da na početku ovog razgovora našim čitaocima kažete par riječi o samoj ideji festivala i šta ste ostvarili do sada...
Umjetnost animiranog filma ima dugu tradiciju u Banja Luci, po nekim podacima i najdužu na prostoru Bosne i Hercegovine. Izgleda da je još prije Drugog svjetskog rata, početkom tridesetih godina prošlog vijeka reklamna firma MAAR iz Zagreba(vlasništvo Zvonka Mara, “operativci” braća Ivo i Vlado Mondschein)radila reklamne filmove za neke ovdašnje firme u tehnici silueta, što pokazuje da je animacija i u to doba ovdje prepoznata kao medij (ili sredstvo)popularan za široki krug ljudi. Poslije Drugog svjetskog rata, pod uticajem Volta Diznija, pa i uspjeha autora “Zagreb filma” u našem neposrednom okruženju, animirani film postaje sve prisutniji, jer se sve češće pojavljuje i u kino-dvoranama u Banja Luci. Iz tog vremena bilježimo uspjeh nedavno preminulog banjalučkog profesora Fuada Balića koji je 1962. godine dobio pravu nagradu za scenario na konkursu “Zagreb filma” i redakcije lista “Mladost” za crtani film “Kradljivci konja”. Ipak, pravi zamah autorska animacija u Banja Luci doživljava tek šezdesetih godina prošlog vijeka kada se, pod vodstvom Borisa Kandića priređuje nekoliko autorskih retrospektiva animiranog filma(Vukotić, Dovniković…)što je kulminiralo “Majskim festivalom animiranog filma” 1971. godine, prvim te vrste na prostoru nekadašnje Jugoslavije. Treba spomenuti da je Svjetski festival animiranog filma u Zagrebu počeo da postoji 1972. godine. Festival animiranog filma u Banja Luci nije bio dugog vijeka. Već 1972. godine se transformisao u “Festival filmskog stvaralaštva”(FFS), objedinjujući animirani, dokumentarni i igrani film. Zbrkane koncepcije, festival je razarala politika i banjalučka malograđanština, pa se tako ugasio krajem sedemdesetih godina prošlog vijeka.
Asocijacija za vizuelne umjetnosti FENIX ART koja je osnovana 2005. godina postavila je u svoje programsko opredjeljuje, pored igranog, dokumentarnog, eksperimentalnog i arhivskog filma, animirani film na prvo mjesto, što se praktično pokazalo već kroz prvu aktivnost “Dane zagrebačke škole animiranog filma”2005. godine. Time je jasno pokazano u kom pravcu će ići aktivnosti FENIX ART-a. Pokretanju festivala pristupilo se vrlo oprezno, nije se radilo tako da se osnuje organizacija i odmah organizuje festival, već se postepeno stvarala publika, uvezivala regionalna animirana scena, da bi se tek poslije tri godine i tri revije animiranog filma(na njima je prikazano više od 200 animiranih filmova) pristupilo organizovanju festivala animiranog filma, i to u uslovima kada su u Banja Luci već postojala dva filmska festivala.
U ovom momentu festival ima izgrađene partnerske odnose sa desetak velikih svjetskih festivala animiranog filma(“Trick film festival”-Stutgard, “Varna”, “View Fest” – Torino, “Animateka”-Ljubljana, “Fest Anča”-Žilina, “Anim'Est”-Bukurest, “Animafest” – Zagreb…), najpoznatiji svjetski časopisi za animaciju pisali su o našem festivalu (“World Animation Journal”), festival je podržan od strane svjetske asocijacije za animirani filma ASIF-a, a nedavno je član direkcije, Dragana Protić bila član žirija filmskog festivala u Sankt Petersburgu gdje je festival predstavljen izborom nagrađenih animiranih filmova sa dosadašnja tri festivala. Od prošle godine kandidujemo animirani filma sa prostora BiH za evropsku nagradu za najbolji animirani film(CARTOON D'OR) koja je pandan “Oskaru”za najbolji kratkometražni animirani film.
Koliki je interes publike za ovu vrstu stvaralaštva, šta kažu dosadašnje brojke ?
Iz godine u godinu raste interes za autorski animirani film, što se najbolje vidi po projekcijama takmičarskih programa, za koje se prošle godine tražila karta više. Malo je manja posjeta na projekcijama pratećih programa, ali to je uobičajeno i za druge festivale, pa i za one sa dugom tradicijom. Stvaranje publike za autorski animirani film je dugotrajan proces čiji rezultati će se vidjeti narednih godina. Dobro je da Akademija umjetnosti iz Banja Luke odskora u svom nastavnom programu ima animirani film. Tako se pobuđuje interes kod određenih ciljnih grupa(srednjoškolska i studentska populacija) koje će u bliskoj budućnosti praviti animirane filmove. Ali za sada je to samo publika koja gleda filmove, za što postoje razni razlozi(između ostalog, Ministarstvo prosvjete i kulture Republike Srpske ne raspisuje konkurs za film već dvije godine, pa ni za animirani film). Nažalost, još uvijek nismo dobili ni jedan animirani film sa prostora Republike Srpske na konkurs našeg festivala, iako u Banja Luci u ovom trenutku radi dvadesetak animatora(!?). Treba biti realan, nije samo finansijski faktor kriv za ovu situaciju. Nezainteresovanost banjalučkih autora je drugi problem. Kao da ne postoji izgrađen odnos prema autorskom filmu, želja za dokazivanje na festivalima – svi bi odmah da za sve što naprave zarade velike pare. Za ilustraciju, ove godine smo samo iz Federacije BiH dobili sedam animiranih filmova (čak šest iz Sarajeva), od čega su četiri ušla u takmičarski program. Ovo je jedan problem na kome posebno treba raditi u budućnosti.
Sa druge strane već nekoliko godina po osnovnim i srednjim školama u Banja Luci, Sanskom Mostu, Bosanskom Petrovcu održavamo projekcije animiranih filmova, uz prigodna predavanja prilagođena uzrastima. Djeca se uvijek jako raduju ovoj vrsti edukacije i uvođenju u animirani film. Ove aktivnosti radimo uz saglasnost i odobrenje odgovarajućih ministarstava u oba entiteta. Takođe, od 2009. godine pojedine programe festivala smo izmjestili izvan Banja Luke, prvo u Mrkonjić Grad, Gradišku i Sarajevo, od prošle godine i u Trebinje i Bijeljinu, a od ove godine i u Tuzlu. Sve ove godine za ove aktivnosti od ovih lokalnih zajednica nismo dobili ni marke sredstva, sve ide ne teret budžeta festivala. Posjeta ovim projekcijama filmova su jako dobre.
Kakvo je stanje produkcije ove vrste u regiji. Postoji li regionalna saradnja ? Svjedoci smo da je tehnika uznapredovala i da je sada svako u mogućnosti da proizvede svoj film za mala sredstva.
Generalno, situacija u proizvodnji animiranog filma je jako dobra i u svijetu, i u regiji. Ove godine smo dobili veliki broja filmova iz zemalja ex – YU (samo iz Hrvatske 34 filma), pa smo čak uveli i poseban program ex – YU Ponorame za filmove koji nisu ušli u takmičarski program, da bih ih gledaoci mogli pogledati.
Osnovi razlog masovne produkcije animiranog filma je svakako uvođenje računara u sve elemente produkcije. Nestali su veliki studiji animiranog filma u kojima su stotine ljudi crtale, fazirale ili kolorisale celove(providne folije). Danas je izrada animacija svedena na kućnu radinost. Praktično, možete napraviti animirani film kod kuće, što podrazumijeva da posjedujete prosječan računar koji danas više nije skup, odgovarajuće softvere i svakako njihovo poznavanje. Ostalo je talenat i mnogo, mnogo strpljenja. Od svih filmskih vrsta, animacija je jedina u kojoj svaku pojedinačnu sliku stvarate izdvojeno, imate potpunu kontrolu nad svim detaljima slike.
Sa druge strane, masovnost nije proizvela i kvalitet. Još uvijek glavne nagrade na festivalima odnose filmovi koji se prave u nekim klasičnijim tehnikama, npr. crtež. Nema ništa ljepše nego vidjeti pravi crtež, da se linija pokrene, titra…. Kao da postoji nešto u tom crtežu, nešto tajanstveno što živa slika(fotografija) filma nikada nije imala, zato se često i kaže da je animacija umjetnost sna. Iz te slike uvijek izvire ogroman trud, strpljenje i ljubav. To je danas ipak privilegija rijetkih.
Festivali su nažalost jedina prilika da se na bioskopskom platnu gleda ova vrsta filmova. Može li se tu šta promijeniti a da se ova vrsta umjetnosti dodatno promoviše ?
Živimo u vremenu siromašnih televizija. Zabluda je bila da će veći broj televizija poboljšati izbor programskih sadržaja. U suštini sve televizije prikazuju isto, od istih svi kupuju, najčešće najjeftinije programe. Nažalost, konfekcijska animacija dominira sadržajima ovdašnjih televizija, sa osnovnom funkcijom da popuni rupe u programu, najčešće jutarnjem. Sa druge strane, čini se da se o sadržaju animiranih filmova ne vodi posebno računa, pa je tako moguće da vidimo razgolićene vile za djecu najmlađeg uzrasta, ili bića teško pamtljivih imena u krajnje brutalnim scenama. U uslovima u kojima televizije očajnički pokušavaju da opstanu teško je očekivati da urednici dječijeg ili filmskog programa vode neku posebnu brigu o umjetničkoj animaciji. Ali, postoje i izuzeci. Dva odlična animirana projekta nedavno je RTRS prikazala na programu – jedan u proizvodnji moskovskog studija “Pilot” pod nazivom “Gora samocvetov”(Planina dragog kamenja) a drugi francuski animirani serijal o insektima u proizvodnji televizije Arte-a. To su rijetki izuzeci.
Svjedoci smo velikog broja kampanja koje su poslednje vrijeme rade animacijom, pomaže li vam to u promociji festivala ? Koliko se ta vrsta promocije koristi kod nas ?
Animacija je nevjerovatno planetarno popularna. Danas je jako teško razlikovati i kod igranih filmova šta je živa slika a šta je kompjuterski generisano. To je proces koji je tehnologija omogućila. U budućnosti će to ići sve dalje i dalje. Možda u jednom trenutku više nećemo imati živu sliku, jer će računari sve stvarati. Svakako da je korištenje računarske animacije našlo široku primjenu i na našim područjima, gdje je nešto bolja situacija u stvaranju reklamne animacije nego u izradi animiranih filmova. Dobro je da se radi. To su ljudi koji će u jednom momentu stvarati i neke svoje filmove.
Koliko se kroz animaciju mogu promovisati druge kulture, društveni angažman i sl ?
Svako umjetničko djelo, bilo da je u pitanju književnost, muzika, slikarstvo pa i film daje puno dragocjenih informacija o prostoru i ljudima odakle potiče. Ako posmatramo samo sa dokumentarističko- faktografske strane, i to nam je dovoljno da bi mogli donositi zaključke. Umjetničko djelo često sadrži elemente lokalnosti , dok ideja uvijek teži univerzalnosti. Koliko samo informacija imamo o američkom građanskom društvu tridesetih godina iz animiranih filmova “Tom i Džeri”?Sve se tu nalazi – arhitektura, odijevanje, namještaj, hrana, muzika…Tako puno dragocjenih informacija.
Šta je u fokusu ovogodišnjeg festivala ?
Koncept festivala je takav da se svake godine u fokus stavi jedna od država sa izrazito razvijenom produkcijom animiranog filma. Po nekom nepisanom redoslijedu “velike sedmorke”, krenuli smo sa poljskom (2008. godine), ruskom(2009), kanadskom(2010), a ove godine je u fokusu animacija Velike Britanije(slijede, Francuska, Japan, SAD). Svaki put pokušavamo da na festival dovedemo nekog velikana svjetske animacije, iz države koju “obrađujemo”, pa smo tako imali neke od najvećih animatora današnjice, kao na primjer Jerzy Kucia (sa kojim ni jedan medij u Banja Luci tokom njegovog gostovanja u našem gradu nije napravio intervju(!), iako je on po mišljenju mnogih estetičara animacije najveći autor koji se ikada pojavio u ovoj umjetnosti), Mihail Aldašin,Kordel Barker,Bil Plimpton, Nedeljko Dragić, Borivoje Dovniković, Uzi i Lote Gefenblad, Stojan Dukov…
Od čega će zavisiti dalji opstanka festivala ?
Novac na prvom mjestu. Filmski festivali su jedan veliki sistem, organizam koji opslužuje dosta ljudi, koji funkcioniše tokom cijele godine. Poveliki je spisak obaveza koje se mogu rješavati samo novcem – plaćanje prava za prikazivanja filmova, avionski prevoz, transport, smještaj, ishrana učesnika… Festivali animiranog filma nigdje u svijetu(izuzetak je, možda, onaj u Anesiju)ne funkcionišu bez pomoći i podrške države i lokalne zajednice, a ta pomoć je kod nas svake godine sve manja i manja.
Ovaj festival puno bolje stoji u svijetu nego ovdje. Naš katalog festivala ide u više od 70 država svijeta, a još ako se tome doda da smo u partnerkom odnosu sa još desetak festivala u kojima takođe ide reklama ili najava našeg festivala onda taj broj ide i do 150 zemalja svijeta, gdje se i ti katalozi šalju. U svima njima stoji, ako ništa drugo velikim slovima odštampano BANJALUKA, jer je to i zvanični naziv festivala, kao i nekih drugih u svijetu(Hirošima, Stuttgart..).To je najbolji način za promociju grada, prostora u kome se festival održava. Ponekad se jako teško dolazi do autora ili programa, nekad ih uopšte ne dobijemo, zbog još uvijek prisutne slike da ovdje žive samo “loši momci”.
Ovdje to nije prepoznato. Bojim se da ovdašnje strukture (lokalne) vlasti i ne znaju šta smo napravili. Ove godine grad Banja Luka je festival podržao samo sa 5.000 KM, što je za manifestaciju ovog tipa zapanjujuće malo. U gradu se održava gomila jalovih “tradicionalnih” kulturnih manifestacija čiji efekat ne prelazi relaciju Karanovac – Zalužani, a za koje se godinama izdvajaju velika sredstva. Ono što posebno začuđuje, u Banja Luci postoje mediji koji godinama u potpunosti ignorišu održavanje festivala, od čega i jedne dnevne novine. Ali, to su bolesti palanke. Zato ne treba da iznenađuju stalno prisutni izgovori da nam je “Sarajevo krivo za sve”, pa i za kulturu. Duh se ne mijenja, ali i ne stvara preko noći. Kada je gorespomenuti Jerzy Kucia gostovao u Banja Luci, jedan sarajevski časopis iskoristio je priliku da njihov novinar napravi veliki intervju na 12 stranica sa ovim genijem animacije. Možda ovo na najbolji način govori kako je teško raditi nešto što štrči izvan kulturnog prosjeka ove sredine.
Razgovarao Aleksandar Trifunović
U saradnji sa reci.ba