Otišao je Bora Čorba. “Ne možeš pisati o Bori”, rekao mi je muž, “nisi ga poznavala.”
Nisam ušla u diskusiju. Bora je dio moje duše onako kako to nikad neće biti ljudi koje poznajem otkako sam se rodila.
Treba li nekoga “poznavati” da bi ti bio blizak onako kako je Bora bio meni i stotinama tisuća drugih koji ga također nisu “poznavali”?
Ne razumijem se u muziku, ne slušam je često ali Borine pjesme su za mene uvijek bile više od muzike. Utjeha, pomoć da pogledam istini u oči. Kad bismo autom išli na put slušala sam samo njega, pa njega i opet njega.
Kad potpuno izgubljena sjedim u kući i tupo buljim u zid obuzeta svojim demonima slušam Boru, Boru pa opet Boru.
Toplina, očaj, glas gubitnika koji hrapavim glasom meni gubitnici i očajnici priča moju priču je ono što mi nitko, najmanje njegova smrt, ne može oteti. Bora je moj brat, moj heroj, moj Pjesnik nad pjesnicima, moj štap dok bauljam kroz život u potrazi za čvrstim tlom.
“Pogledaj dom svoj anđele” može danas biti himna baš svake zemlje na Kugli. Bora je bez ikakve konkurencije najveći rok pjesnik na ovim nekad našim prostorima koji su nažalost postali njihovi. Bora je bio “četnik”, pišu ovih dana.
Četnik? Jebe mi se ako je bio “četnik”, ja i ne znam tko je “četnik”. Meni je četnik, primjerice, Plenković koji je svakoj hrvatskoj majci ili oteo dijete ili ga ubija glađu. On je Hrvatsku pretvorio u prah i pepeo, ni jedan mu četnik u tom zločinu nije, ne može i neće biti ravan. I Hrvatska je dom koji bi trebao pogledati Borin anđeo ali mu to ne pada na pamet.
Tješi me da će strahovlada našeg četnika jednom crknuti, Borin glas zvonit će dovijeka.
Jasno mi je, totalno je neprimjereno u istom tekstu spominjati Boru “četnika” i Plenkovića razbojnika, ali znam da se moj dragi “četnik” zbog ovog bogohuljenja ne bi uznemirio. Jebalo se njemu što oni oko njega misle.
Vrtio je svoj film koji je bio i moj i koji jest moj i koji će biti moj dok budem disala. Dragi Bora, davne 1989. bila sam na tvom koncertu u Rijeci u Hrvatskom narodnom kazalištu Ivana pl. Zajca. Pjevao si, “u slučaju građanskog rata, letite avionima JAT-a”. Čitavo se kazalište smijalo onako kako su se u to vrijeme smijali svi kojima bi netko spomenuo građanski rat u Jugoslaviji. Građanski rat u zemlji bratstva i jedinstva? Ha, ha, ha…
Jednom sam te srela na Radio Rijeci. Zapanjilo me tvoje čisto, gotovo djevojačko lice. Izgledalo mi je poput maske koja skriva lice muškarčine gruba glasa i još grubljeg jezika. Ni glas ti nije bio grub. Bila sam zbunjena. Je li taj tihi, pristojni mladić Bora Čorba?
Svi mi imamo tisuću lica, svi smo mi dobri ili loši glumci, ništa naša lica ni naše riječi o nama ne mogu reći. Zato si, Bora, za neke četnik, blago onima koji sve znaju, a za mene ćeš uvijek biti samo lijek za dušu moju.