Žarko Radić, legenda prvo jugoslavenskog, a potom hrvatskog glumišta, ove godine obilježava impresivnih pola stoljeća na sceni. Razgovarali smo o njegovu nesvakidašnjem životnom putu od Jastreba iz „Kapelskih kresova“ do Cukele u „Kumovima“, obilježenom ratom koji ga je iz Beograda odveo u Montreal, gdje se bavio potpuno drugim poslom i sanjao kazališne daske, a odakle se vratio u rodni Split, gdje je ponovno stao na pozornicu. Pred kamerama i reflektorima je i danas, na TV ekranu je svakodnevno. Radi kao da je na početku karijere.
Ove godine obilježavate 50 godina karijere i kažete kako ste u fazi životnih dilema i preispitivanja. Što preispitujete i o čemu dvojite, ima li nešto što biste rado promijenili kada biste mogli?
Imam određenu obavezu prema producentima i prema vama, novinarima, dajem intervjue. No, što da vam kažem nakon desetaka intervjua koje sam već imao, a da to već nisam rekao? Pa, krenimo redom: Koliko je kompromisa dovoljno? Je li moguće ne opterećivati se ni prošlošću ni budućnošću i živjeti samo u sadašnjosti? Ako treba praštati drugima, koliko trebaš oprostiti sebi? Ako je točno da ništa ne možeš promijeniti osim sebe, do koje mjere i koliko se trebaš mijenjati? Rado bih mnogo toga promijenio, ali gotovo ništa ne mogu, pa zato pokušavam živjeti u trenutku, praštajući i sebi i drugima.
Nazivaju vas hrvatskim kraljem sapunica. Vi ste kao glumački Luka Modrić, iako imate 73 godine, čini se da za vas uvijek postoje uloge. Je li to točno?
Nema kraljeva u ovom poslu kojim se bavim, ima mnogo vrijednih radnika, rudara koji svakodnevno kopaju s mnogo strpljenja i ljubavi, želeći napraviti dobru scenu, epizodu, seriju. Dragi, jedinstveni, genijalni Luka je kralj, igra za kraljevski klub, jedan je od najboljih, najuspješniji u povijesti nogometa. Nema tu usporedbe. Zadovoljan sam i zahvalan jer još uvijek imam prilike raditi posao koji volim.
Od prve telenovele „Ville Marije“ do „Kumova“ snimili ste više od 1100 epizoda. Je li vam naporan tempo, ipak ste vi penzioner, ne kažem umirovljenik jer ne mirujete?
Od kada sam otišao u mirovinu, radim dosta. Nekada zna biti izuzetno naporno jer naš radni dan traje 12 sati s pauzom od sat vremena, a tempo je jako ubrzan. Naravno da ima dana kad ne radim cijeli dan i tada slobodno vrijeme koristim za učenje tekstova.
Vaša golema popularnost u Jugoslaviji započela je ulogom u seriji, igrali ste Jastreba u Kapelskim kresovima. Smeta li vam što ste za neke Jastreb do dana današnjeg?
Ne smeta mi. U međuvremenu su me u prolazu oslovljavali raznim imenima: Boban („Otpisani“), Velja Kalemar („Bolji život“), Psiholog („Sivi dom“), Tomo Jurak („Villa Marija“), Vinko Radovani („Loza“), Sveto Tepavac („Kod puklo da puklo“), Mijo („Na granici“), Drago Špehar („Blago nama“), a sada sam Cukela u „Kumovima“. Navikneš se na sva ta imena jer je i to dio posla. Bilo je tu još nekoliko serija.
Kad ste igrali Jastreba, bile su vam 24 godine. Kako ste se nosili s popularnošću i obožavateljicama?
Vrlo brzo sam shvatio da je popularnost prolazna i da u velikoj mjeri opterećuje privatni život. S obožavateljima sam uvijek pristojan, ali s obožavateljicama uvijek imam malo više strpljenja.
Koliko se razlikuju snimanja odnosno setovi onda i danas?
Razlika je velika. Tada je iza velikih projekata stajala državna blagajna, snimalo se znatno sporije. Volim spomenuti da smo tada za osam mjeseci snimili 13 epizoda, a danas ih za to vrijeme snimimo 160! Golema razlika.
A honorari? Čitala sam da ste izjavili kako ste nakon „Kapelskih kresova“ razmišljali o kupnji stana. Je li to bilo moguće i nakon primjerice „Ville Marije“, „Na granici“ ili neke treće serije?
Dosta je vremena prošlo, ali mislim da su tada honorari bili veći, a cijene nekretnina i svega ostalog znatno pristupačnije. Činjenica je isto tako da, nažalost, u Hrvatskoj posljednjih dvadesetak godina, honorari ni približno nisu pratili inflaciju.
Je li točno da ste otišli s vlastitog vjenčanja kako biste stigli na set i snimali „Kapelske kresove“?
Da, bio sam mlad i podlegao pritiscima produkcije.
To se navodno dogodilo jer je Boris Dvornik otišao sa snimanja nakon svađe. Kako ste se slagali s njim?
Otišao je sa snimanja jer se posvađao s redateljem. Borisa su sve kolege obožavale. Zvali smo ga Pape (tata). Bio je hodajuća eksplozija talenta, šarma, duha i vedrine.
A kako je bilo s ostalim legendama jugoslavenskog filma, Pavlom Vuisićem, Vojom Brajevićem, Draganom Nikolićem i ostalim velikanima s kojima ste radili?
Tu bih svakako spomenuo i Milenu Dravić, Seku Sabljić, Nedu Arnerić, Anicu Dobru, Boru Todorovića , Laneta Gutovića i Batu Stojkovića s kojim sam imao posebno dobar odnos. Čast mi jenbilo raditi i ponekad se družiti s njima. Knjiga puna uspomena.
Rođeni ste u Splitu, a Akademiju ste završili u Beogradu, gdje ste ostali graditi glumačku karijeru. Otišli ste početkom rata, 1991. godine u Montreal u Kanadu. Zašto ste se odlučili na taj korak, jeste li morali?
U tom tragičnom vremenu, koje je započelo drugom polovicom osamdesetih, mnogi od nas su vjerovali da će ipak pobijediti pamet, da će se postići bilo kakav dogovor i da nećemo biti svjedoci užasa koji je uslijedio. Tih godina sam se prvi put znao osjećati kao dio neželjene manjine, osjećaj koji nikome ne bih poželio. U jesen 1991., na početku kazališne sezone, jedan moj kolega došao je u uniformi JNA s pištoljem u futroli igrati predstavu. Mjesec dana poslije toga bio sam u Montrealu. Stariji sin tada je imao 16, a
mlađi 10 godina i sve odluke koje sam tada donosio vođene su brigom o njihovoj budućnosti.
U Kanadi ste se bavili sasvim drugim poslom. Što ste radili, kako ste se snašli?
Najprije smo morali dobiti papire kako bi se djeca mogla upisati u školu jer smo imali turističke vize. E, tu mi je puno pomogao jedan moj zločesti kolega glumac iz Hrvatske koji je u Slobodnoj objavio članak kako Žarko Radić i još neki glumci, koji su tada bili u Beogradu, a koje je, isto tako, naveo imenom i prezimenom, kradu televizore po hrvatskim kućama s okupiranih područja. Brat
mi je faksom poslao taj članak. Osjećao sam se jako loše jer je moj pokojni otac pročitao taj članak, koji je bio potpisan imenom i prezimenom, uz dodatak “borac s prve crte bojišnice”. Doznao sam, iz pouzdanih izvora, da nitko od nas nikada ništa nije ukrao, a da on baš i nije bio borac za primjer. Taj mi je članak pomogao dobiti kanadsko državljanstvo i zato mu hvala. Imao sam 41 godinu, engleski mi nije bio naročito dobar i zaključio sam da nije logično pokušavati se baviti glumom, tražiti agenta, ići po audicijama…. Morao sam početi zarađivati što prije, a bio sam spreman raditi bilo što. Spojem čudnih okolnosti osnovao sam firmu i počeo raditi za veliku slovensku kompaniju koja se bavila poluproizvodnjom namještaja, a imala je svoje ekspoziture po Kanadi i Americi. Vrlo brzo sam na tom području postao njihov najveći kooperant. Snašao sam se odlično, u prosjeku sam radio petnaestak sati dnevno!
Je li vam nedostajala gluma?
Prvih godina boravka u Kanadi borba je bila žestoka i nisam stizao razmišljati o svojem prijašnjem životu, a onda sam, poslije pet godina, počeo sanjati kazalište, pozornicu, reflektore, čudne kostime, gledatelje koji sjede na stolcima koje smo proizvodili, ali bez sjedišta…..
Onda ste se 2000. godine odlučili vratiti u Hrvatsku, u Split. Je li bilo teško u 50-oj godini treći put kretati iz početka?
Sve te velike promjene ostavljaju duboke tragove u tebi, ali svijest o tome da su mnogi prošli puno gore i strašnije stvari od tebe ne daju ti pravo ni da se samosažalijevaš ni da se žališ. Imao sam veliku želju ponovno se baviti poslom koji volim. Nisam očekivao ništa i sve što se događalo za mene je bila velika radost.
Bili ste angažirani prvo u splitskom HNK. Kako su vas primili?
U to vrijeme intendantica splitskog HNK bila je gospođa Mani Gotovac, primila me, moram reći s velikom rezervom, bio sam nekoliko mjeseci na čekanju, ali se situacija vrlo brzo drastično promijenila kad smo napravili izuzetno dobru i uspješnu predstavu „Tetovirana ruža“ u režiji Ivice Boban. U toj predstavi bio sam partner prekrasnoj, darovitoj Kseniji Prohaski. Svaku predstavu igrali smo pred prepunim, oduševljenim gledalištem. Bio je to veliki užitak. U Splitu sam odigrao još nekoliko predstava, od kojih su mi posebno drage „Nosi nas rijeka“ i „Tko se boji Virginije Woolf“.
Nakon splitskog, radili ste u riječkom HNK. Koje uloge pamtite?
Kada je gospođa Mani Gotovac preuzela riječki HNK, pozvala me da dođem u Rijeku. Ona je bila veliki znalac i velika zaljubljenica u teatar. Bila je neobuzdana u toj svojoj ljubavi, često nepredvidiva, ali je oko svake predstave obožavala napraviti ogroman šušur. Mislim da je to bilo zlatno doba riječkog teatra. Posebno značajne bile su nam predstave „Glembajevi“, „Miris, zlato, tamjan“, „Amadeus“, „Tramvaj zvan čežnja“, „Galeb“, „Turbo folk“.
Nedostaju li vam danas kazališne daske?
Kako sam nekoliko godina radio kao ravnatelj drame u riječkom i splitskom HNK, moram priznati da me iz te pozicije kazalište zamorilo.
Igrate u novom filmu Ivana Jovića “Lazarev put”. Je li to prva suradnja sa srbijanskom produkcijom nakon odlaska iz Beograda?
Ivan Jović i njegova supruga Monja, koja je pisala scenarij za „Lazarev put“, izuzetno su zanimljiv tandem. Iako uloga nije bila velika, uživao sam s njima u pokušaju bavljenja istinskom umjetnošću. Prije desetak godina u Srbiji sam snimao film „Neposlušni“, a nešto poslije toga i TV seriju „Bit ćemo prvaci sveta“.
Snimaju li se i u Hrvatskoj kvalitetni filmovi?
Ima, naravno, i kvalitetnih. Jedva čekam pogledati film „Čovjek koji nije mogao šutjeti“. Veliki, veliki uspjeh. Naklon do poda cijeloj ekipi!
Smiješi li se i vama neka uloga u skorije vrijeme?
S Jovićima sam razgovarao o novom filmskom projektu, ali je to još na dugom štapu.
Trenutačno snimate četvrtu sezonu „Kumova“. Što ćete nakon njih?
„Kumovi“, na našu veliku radost, imaju golemu gledanost, vjerujem da će tu biti posla još nekoliko godina!
Što radite kad ne radite?
Uživam u dugim šetnjama, druženju s prijateljima, igranju karata, u ponekoj knjizi….