Taj neobičan spoj vodi, rekli bismo, u jednu izopačenost samog vizuelnog doživljaja (spota ili nastupa uživo), odnosno u neku vrstu groteske. Poslužio bih se otvorenošću i slobodom da malo proširim ovu definiciju.
Turbo-folk afirmacija agresivnog seksipila
Prema Mariji Grujić turbo-folk je muzička produkcija koja se u
poslednjih dvadeset godina izdvojila kao najuticajnija u Srbiji, koja
čuva elemente nekadašnje novokomponovane folk muzike, ali modernizovane
novim zvukovnim tehnologijama i pritom zadržava elemente izraženo
seksualizovane estetike reprezentovanja žena, a to u modernim okvirima
znači afirmacija agresivnog seksipila sa elementima pornografske i
sado-mazo seksualne kulture.
Bilo kako bilo, turbo-folk deluje dvostruko, ikonografijom vizuelnih
nastupa i sublimacijom muzike i reči. Ove dve njegove dejstvene
komponente deluju na samo remećenje književno-umetničkog ukusa, ali i na
formiranje obrazaca ponašanja koji se ustaljuju kod mlađih generacija.
U kom smislu je to dvostruko delovanje loše, na koji način se ono ostvaruje i da li se to i na koji način može sprečiti?
Da bi se što temeljnije odgovorilo na ova pitanja, potrebno je
krenuti od fundamenta, odnosno od teksta koji je vezan za početak
razvoja književnog ukusa kod nas, a to je esej Bogdana Popovića „O vaspitanju ukusa“ iz 1896.
Bogdan Popović je raščlanio pojam književnog ukusa i primarno ga
odredio kao sposobnost osećanja lepota u književnim delima ili kao
sposobnost ocenjivanja književnih dela. Potom ga je razložio na devet
osobina koje bi trebalo da budu prijemčive svakom nastavniku/profesoru i
koje bi vremenom trebalo da budu prijemčive i učenicima. Te osobine su:
1) Od prirode nežno osećanje; 2) Živa i plastična mašta; 3) Opšte
obrazovanje 4) Poznavanje velikog broja književnih dela 5) Književno
znanje jezika 6) Pravilan sud 7) Stručno obrazovanje 8) Poznavanje
čoveka 9) Veliko iskustvo života.
Sve u svemu, Popović je smatrao da je ukus estetska
kategorija koja se menja kroz vreme i da književno obrazovanje ne treba
predavati, nego postupno vaspitavati kroz prizmu gorepobrojanih osobina, koje čine integralni deo književnog ukusa.
Takođe, smatrao je da o ukusima treba raspravljati. Šesta osobina je
neobično važna u ilustrovanju odgovora na, setimo se, gorepostavljena
pitanja. Bogdan Popović kaže da „Pravilan sud“ stoji vrlo visoko među
nabrojanim osobinama i da je to najvažnija sposobnost duševna. U
krajnjoj liniji, ona dolazi da sve pribere, i utiske, i osećanja, i
predstave, i opažanja, da sve sredi, proceni, presudi i da time ono što
je stečeno učini našom stvarnom svojinom.
Takođe, Popović je smatrao da nastavnik mora da omogućuje samostalno
donošenje suda kod učenika, odnosno da mu ne nameće tuđa mišljenja, već
da mu omogući „proveru na faktima“. Na taj način bi učenik možda dolazio
do pogrešnih zaključaka, ali je to jedini način koji ga može putem
pogrešaka odvesti do pravilnog suđenja.
Učeniku treba davati što više činjenica, a što manje ocena i sudova.
Na taj način se izbegava situacija u kojoj učenik prima nastavnikova
mišljenja, bez dobro potkrepljenih „dokaza“, a to znači da će učenik
uvek imati činjenice koje će mu omogućiti pravoveran i nemaglovit uvid u
suštinu stvari, uz minimalnu nastavnikovu pomoć.
Dakle, potrebno je u našim školama, u samim programima, napraviti
eksplicitan otklon u odnosu na turbo-folk kulturu. Učenicima treba
plastično i verno predočiti činjenice u vezi sa turbo-folkom. Treba
uspostaviti sledeći metodički model. U kontekstu predmeta književnost,
na samom času, nastavnik u jednom delu table treba da predstavi
tekst(reči) neke turbo-folk pesme, a u drugom delu table neko ostvarenje
iz reda najuspelije svetske ili naše poezije( po mogućnosti sa sličnim
motivom).
Primer:
1)„Koliko pijem nije humano/
subota je dan za alkohol/
Uno momento, uspori tempo/
Možda sutra se vidimo!“
ili
2)„Mamurna, mamurna/
A još sam žedna/
Piće mi dodajte/
I puno leda“
ili
3)„Tekilu na silu/
Ma, samo u stilu/
Kod tebe u krilu, ooou!“
ili
4)„Hej momci u plavom/
imam lošu vest/
pozitivna biću ja na alkotest/
Priznajem zbog njega, ja sam zgrešila/
Noćas moja ljubav/
Meri se promilima“.
To bi zauzimalo jedan deo table, a drugi deo table, u paraleli, bi
bio ispunjen npr. Bodlerovim stihovima ili stihovima iz narodne epske
ili lirske poezije ili čak stihovima iz popularne kulture čija su
ostvarenja dotakla estetske vrhove, npr. nekolike pesme Džonija Štulića ili EKV-a, što da ne, bitno je da se sva profanost, banalnost i nekvalitet sagleda u komparaciji sa umetničkim uspelostima.
Pored ovih primera, profesor književnosti i kulture bi bio dužan da
pre pukih sagledavanja činjenica kroz same tekstove da teorijski prikaz
samog žanra tj. turbo-folka. U kontekstu likovne kulture bi trebalo
komentarisati samu strukturu javnog nastupa, odnosno uporediti stilove
oblačenja pojedinih izvođačica turbo-folk muzike sa prefinjenom modom
ili stilovima oblačenja iz prošlih vremena, a u kontekstu muzičke
kulture, analizovati samu melodiju koja prati tekst, uviđati odakle ti
orijentalni ritmovi u ovom žanru itd.
Zašto je potrebna ovolika eksplicitna komparacija u okviru
nastave? Zašto ne bismo zanemarili lošosti ove kulture i jednostavno
se posvetili pukom upoznavanju dela iz svetske i naše baštine? Zato
što se neretko javljaju paradoksalne situacije u kojima imate
profesora koji ne propoveda svojim primerom, kako kaže Niče, već
obrađuje na času sa učenicima Šekspira npr, a u slobodno vreme „opušta“
mozak uz turbo-folk pesme.
Takođe, javlja se i potparadoks oličen u učeničkom ponašanju gde
imate usavršavanje književno-umetničkog ukusa (obrada književnih dela)
na samom času, ali izvan časa ili van nastave, mlađe generacije učenika
su pod direktnim uticajem turbo-folka, što preko medija, što u samom
izlasku za vreme vikenda. Hoću da kažem da vreme provedeno izvan škole
radi kontraproduktivno u odnosu na vreme provedeno u školi.
Dakle, ključno je to da su ljudi u Srbiji i regionu na ovaj ili onaj
način kontaminirani turbo-folkom. Postoji većina koja je konzument
turbo-folka i manjina koja obično pravi ironične opaske na račun ove
kulture, a najčešće je i sama saučesnik u popularisanju iste.
Iz celokupnog kolopleta uticajne ekzpanzivnosti turbo-folka, nisu
izuzeti ni profesori ni učenici i zato je nužno uvesti u same školske
programe eksplicitan otklon u odnosu na turbo-folk koji bi se bazirao na
gorepomenutom komparativnom metodičkom modelu.
Uz primenu ovakvog modela, kroz samu prosvetu, došlo bi do postepenog
porasta estetske kolektivne svesti, što će reći da bismo dobili
kritičku većinu ili učenike koji ne bi bili u velikoj meri
zaokupirani nametanjem ideja koje proklamuje turbo-folk. Jedini način
borbe koji se izdvaja kao zdrav, jeste vaspitavanje književno-umetničkog
ukusa što bi dovelo do porasta kolektivne estetske svesti, a ukoliko bi
došlo do porasta kolektivne estetske svesti, po prirodi stvari došlo bi
i do menjanja obrazaca ponašanja koje nameće turbo-folk.
Ako turbo-folk pesme svojom repetitivnošću „ulaze u uši“, isto tako
može da se shvate kao auditivno maltretiranje, ukoliko učenicima
autoriet( profesor u školi) češće i eksplicitno ukazuje na lošost te
muzike, na taj način što mu neće reći da je to loše, nego će mu to
pokazati na primerima koji bi bili zasnovani na opozitu, tako da se
učeniku ostavlja mogućnost da se opredeli i da samostalno donese sud.
Primećuje se da se kroz navedene primere provlači jedan te isti
motiv, a to je motiv alkoholnog pića i motiv ispijanja istog. Neko će
reći: „Dobro, ali tog motiva ima i u narodnoj epskoj poeziji ili kod
nekolikih pesnika tzv. boema. To znači da učenici ne bi trebalo da
čitaju takva ostvarenja… Zašto se ne bi napravio eksplicitni otklon i u
odnosu na umetnička dela ovakve prirode?“
Prvo, to su umetnička dela, a to znači da se epske narodne pesme
vezuju za fikcionalnu stvarnost, kao i boemska opčinjenost pićem koja je
gotovo uvek zaokvirena divnim pesničkim metaforama. Osnovna razlika
između trivijalnih ostvarenja i onih umetničkih se najbolje ilustruje
metaforom ključaonice.
Umetnička dela su poput situacije u kojoj čovek tesno prislanja svoje
oko na ključaonicu i tada, kroz taj mali otvor na bravi, vidi jednu
prostornu širinu sa druge strane, a trivijalna dela su poput situacije u
kojoj je čovek udaljen na deset metara od vrata i tako, sa te
udaljenosti, pokušava da proviri kroz ključaonicu.
Umetnička dela (estetski vrlo visoko postavljena) u sebi sadrže
višeznačnost, odnosno takva dela daju više ideja i otvaraju horizonte
tumačenja. No, šta to obezbeđuje toliku popularnost turbo-folk pesmama,
samim tim i popularnost onim subjektima koji ih izvode? Ključno je ono
što rade tekstopisci, tu leži suština popularnosti ovakvih pesama.
Tekstopisci ovih primera koje sam ja naveo ili bilo koji tekstopisac
turbo-folk pesama oseća dobro takt vremena i oseća ono što većina sa
niskim nivoom estetske individualne svesti traži za nekakav vid zabave u
celokupnom kolopletu društveno-političkih previranja.
Dakle, tekstopisci koji su struktuirali već pobrojane primere iz reda
turbo-folka, su veoma mudro postupili. Oni nisu koncentrisali motive
tako da oni tvore estetski cilj, već su u svoje tekstove uneli
prostorno-vremenski kontinuitet koji se vezuje za egzistentnu stvarnost
(vreme odlaska/dolaska u klub, najčešće skupim automobilima, ispijanje
alkoholnih pića, flertljivost klupske atmosfere, alkoholisano stanje
svesti koje je isprovocirano razočaranjem u partnera itd.) i na taj
način obezbedili kod svojih recipijenata uživljenost u trenutak koji
isti poistovećuju sa tekstom pesme. Jednostavnije rečeno, vi ste u
klubu, pijete, i slušate pesmu u kojoj je rukovodni motiv isto to što
radite, motiv ispijanja pića, zaokviren „hronotopom kluba/diskoteke“. To
je upravo ono što obezbeđuje popularnost ovakvoj vrsti muzike, ali i
jak uticaj na formiranje obrazaca ponašanja, pogotovo kod onih kojima
nije postupno vaspitavano osećanje za lepo.
Ukoliko bi se dalekosežni i jako koncentrisani turbofolk impulsi
slabili, na taj način bi došlo do estetskog osvešćivanja našeg naroda, a
kulturna politika bi se uzvisila na jedan viši nivo tj. izgradili bi se
kriterijumi po kojima bi se određivao kvalitet. Bez mogućnosti
prepoznavanja kvaliteta, istinska vizionarska svest je nemoguća kao i
afirmisanje stvaralačkog bića čoveka. U medijima se marginalnom daju
spektakularne dimenzije. Na taj način istinski vredne stvari potpadaju
pod blato trivijalnog ne bi li se potirali pravi uvidi u prirodu
vladajućih poredaka. Tome služi i turbo-folk.