Uslov svijeta pojava; kretanje povezano i
pomiješano sa postojanjem tijela u prostoru i njihovom kretanjem. Ali,
zar ne bi bilo vremena da nema kretanja? Ni kretanja da nema vremena?
Upitaj se samo? Je li vrijeme funkcija prostora? Ili obrnuto? Ili su
oboje identični? Dobro se pripitaj! Vrijeme je aktivno, ono ima
glagolsko svojstvo, ono urodi plodom. Kakvim plodom? Promjenom! Sada
nije tada, ovdje nije tamo, jer izmedju jednog i drugog leži kretanje.
Ali pošto je kretanje, kojim se mjeri vrijeme, kružno i u sebi
zatvoreno, onda takvo kretanje i takvu promjenu možemo gotovo s istim
pravom smatrati kao mir i nepokretnost; jer se tada stalno ponavlja u
sada, tamo u ovdje. Pošto, dalje konačno vrijeme i ograničen prostorni
uz najočajnije naprezanje čovjek ne može sebi da predstavi, on je
odlučio da vrijeme i prostor “zamišlja kao vječne i beskonačne” ,
smatrajući očevidno da ovo polazi za rukom, ako ne sasvim dobro, ipak
nešto bolje. Ali, zar ovo uvodjenje vječnog i beskonačnog , sa gledišta
logike i računice, ne znači uništenje sveg ograničenog i konačnog,
njihovo relativno svodjenje na nulu? Da li je u vječnom moguće nizanje
jednog za drugim, a u beskonačnom postojanje jednog pored drugog? Po
nuždi prihvatimo vječno i beskonačno, kako se s tim slažu pojmovi:
udaljenost, pokret, promjena, pa i samo postojanje ograničenih tijela u
svemiru? To se svakako pripitaj!
Tomas Man – Čarobni Breg (odlomak)