Kad je Cate Blanchett imala oko 5 godina, napisala je mini esej — koji je godinama čuvala njezina majka i slučajno ga je otkrila tijekom nedavne selidbe — zamišljajući svoju moguću budućnost kao odrasle osobe: “Kad odrastem, htjela bih biti muškarac. I dalje bih voljela svoju porodicu. A kad mi dosadi biti muškarac, mislim da ću jednostavno biti ja.”
Blanchett priča ovu priču uz čaj u Los Angelesu, zabavljena dječjom logikom iza nje. Ipak, svi ti napola maštoviti, napola praktični snovi ostvarili su joj se, barem figurativno. Glumila je muškarca – zapravo više od jednog – u filmovima kao što je blistavi Manifest Juliana Rosefeldta iz 2015. i u filmu I'm Not There Todda Haynesa iz 2007. Iako se čini da bez zadrške prihvaća projekte, u razgovoru je očito da čak i kada putuje – živi s porodicom u Engleskoj – njezine misli ostaju blizu kuće.
Sin tinejdžer koji čeka da upiše fakultet, suprug, Andrew Upton, s kojim vodi producentsku tvrtku Dirty Films: porodica je njena unutrašnja orbita, možda čak i snažna gravitacijska sila koja joj omogućuje rad. A ako mislite da ne može zapaliti vatru—pa, samo je pogledajte.
Za ulogu u filmu Tar kao vrhunske skladateljice i dirigentice koja pregovara sa svijetom pod vlastitim uslovima, Blanchett je nominirana za Oscara (njena sedma nominacija, a ako pobijedi, treći Oscar). Blanchettova Lydia Tár nije za vas ako vjerujete da bi izmišljeni likovi, osobito žene, trebali biti uzori.
Ona je gay, ali to je ne čini finom. Ona ostvaruje svoje prevelike ambicije, ali ne bez grubog ponašanja prema ženama oko sebe. Ipak, ona je veličanstvena.
Blanchett, 53, privlače raznobojni likovi koji nam se ne sviđaju – favorit svih vremena je Ibsenova kompulzivna manipulatorica Hedda Gabler, koju glumi na pozornici – ali Lydia Tár, u svoj svojoj samodestruktivnoj slavi i uvjerljvoj nedopadljivosti , nije kao niko drugi koga smo ikada vidjeli na ekranu. “Svi smo mi nesavršena stvorenja. A ponekad ne želimo gledati na nepromišljene, nenamjerne, neobjašnjive, dvosmislene strane toga što smo žene,” kaže Blanchett. “Mi smo hrabre, mi smo plemenite, mi smo velikodušne, mi smo spremne na saradnju. Ali mi smo takođe tamna strana toga, jer su žene kompleksna bića.”
Ne možete se sakriti od istine o sebi, a to je vrlo ljudska strana Lydije Tár: “Mi znamo više o njoj nego ona sama o sebi.”
Ali onda, njena vas sposobnost da zna uživati podsjeća da je ona stvarno s ove zemlje. Govori nam o nedavno otkrivenom hobiju, pravljenju keramičkih posuda na kotaču, priznajući da ono što uglavnom radi jest centriranje gline i početak oblikovanja, samo da bi uzela napola formirani predmet i počela iznova.
Ponekad djetinjstvo zna biti obilježeno tugom, a Blanchettino je bilo: otac joj je iznenada umro, bez životnog osiguranja, kada je imala 10 godina. Majka i baka same su odgajale nju i dvoje braće i sestara. Ali o okolnostima u svom djetinjstvu govori samo letimično, potpuno svjesna svojih prednosti, uključujući i one koje proizlaze iz toga što je rođena kao bijela Australka. Godine 2012. bila je užasnuta kada je njezina domovina odlučila izostaviti procesuiranje izbjeglica i tražitelje azila u pučini, u Manus i Nauru, a sram zbog toga potaknuo ju je na akciju.
Ona je UN-ova ambasadorica dobre volje od 2016., radeći s agencijom za izbjeglice te organizacije, UNHCR-om, na podizanju svijesti—i sredstava—za pomoć izbjeglicama diljem svijeta.
Na terenu je najviše pogađaju nevolje djece. “Mislite, ljudi ovo moraju vidjeti i moraju čuti priče tih ljudi.”