Diletantizam koji se u poslijeratnom razdoblju uvukao u gotovo sve pore društva nesvjesno je oslobodio platformu za pokret i povezivanje mladih entuzijasta i umjetnika.
Potreba za oživljavanjem napuštenih prostora i dotrajalih zidnih površina manifestirala je brojne murale, graffite i performanse koji su dodatno naglašavali kontrastnu sliku grada. Ti radovi uglavnom su pozivali na promjenu i interakciju koje su bile nužne a dolazile sporo.
Street art ovdje je postao primjer aktivacije pojedinca u korist razvoja kolektivne svijesti. Interakcija se najviše ostvarila u prizorima morbidnog i satiričnog karaktera koji kroz slojeve otkrivaju altruistični moment.
Ta komponenta priziva pozitivnu energiju iz koje bi se trebale razviti krajnje potrebne reakcije: rušenje građevine, revitalizacija iste ili konzervacija murala. Tek se u kasnijim godinama festivala pridaje važnost prostornoj poziciji murala u dekorativnom smislu kroz rafinirane prizore i prilagođen kolorit.
Tu festival uzima novi smjer i u organizaciju uključuje stručnjake iz različitih polja umjetnosti. Jasno je kako se u ovu fazu procesa trebaju uključiti arhitekti i urbanisti.
Umjetnička kvaliteta ovdje nema generalnu točku, individualne predstave šire se u rasponu od krajnje amaterskih do izrazito kvalitetnih i profesionalnih radova.
Od 2017. godine organizatori uz stručnjake rade na selekciji radova birajući one viših estetskih vrijednosti.
Festival privlači umjetnike iz cijeloga svijeta i brojne turiste, a moramo se nadati kako će uz nove smjerove zadržati alternativan karakter i aktivistički duh potreban Mostaru.
Ana Filipovićm, istoričarka umjetnosti